Sv.Pričest na ruku: rana Crkva, Sv. Ćiril Jeruzalemski, tradicija, memioriale domini…

“Prema tome, polazeći od tradicije Crkve u ovome pitanju, mirno možemo reći da su oni koji zagovaraju sv. Pričest na ruku tradicionalisti, dok bi oni koji zagovaraju sv. Pričest na jezik bili modernisti.”

Potaknut ovim citatom iz teksta o pričesti na ruku jednog svećenika sa portala “Vjera i djela” kao i jos nekim tekstovima vezanih za Pričest na ruku gdje vidim da se spominju uglavnom jedni te isti argumenti, složio sam odgovore na neke navode iz tih članaka gdje smatram da se vjerujem nenamjerno i u dobroj namjeri (te zbog nepoznavanju druge strane medalje) manipulira nekim stvarima koje kada ih znamo bitno mijenjaju neke stvari. Uglavnom evo neki odgovori na najčešće tvrdnje pobornika Pričesti na ruku.


Da, sv. Bazilije Veliki spominje da se Pričest na ruku davala.. ALI, samo u ekstremnim uvjetima kao kad su kršćani bili pod progonima i bilo im je dozvoljeno držati Presveti Sakrament u kućama te u slučaju bolesti i sl. što je sprječavalo osobu da klekne/primi na jezik.

Pričest na ruku je znači istina, postojala u drevnoj Crkvi ali kao iznimka ne pravilo.

Isto tako, detalj koji se ne spominje, a mijenja jako puno toga i potvrđuje da ovo što danas vidimo nema veze sa tim je sljedeće: U jednom kratkom periodu kada se Pričest dijelila na ruku, to se činilo na način:

  1. da se euharistijske prilike nisu smjele doticati prstima, već su se izravno unosile u usta
  2. da se za to upotrebljavala posebna liturgijska tkanina koja se stavljala na ruku tako da bi se izbjegao doticaj s dlanom.

Dalje, povijest Crkve nam otkriva sljedeće:

Sv. Eutihijan, papa od 275. do 283. godine, zabranjuje laicima nošenje posvećenih prilika bolesnicima, kako ih ne bi doticali rukama: “Neka se nitko ne usudi predati Pričest svjetovnjaku ili ženi kako bi ih odnijeli bolesniku.”

Sabor u Rouenu oko 650. godine zabranjuje služitelju Euharistije da stavlja posvećene prilike na ruku pričesnika-laika: “[Prezbiter] neka također pazi da ih [vjernike] pričešćuje iz vlastite ruke; neka nijednome svjetovnjaku niti ženi ne stavlja Euharistiju u ruke, nego samo u usta uz ove riječi: ‘Gospodinovo Tijelo i Krv bilo ti na oproštenje grijeha i na život vječni’. Ako netko to prekrši, neka se ukloni od oltara, budući da prezire svemogućega Boga i obeščašćuje ga, koliko to do njega stoji.”

Šesti Ekumenski Koncil u Konstantinopolu (680-681) – Zabranjuje se primanje Hostije na ruke vjernika pod prijetnjom ekskomunikacije.

Sv. Toma Akvinski (1225-1274) – Iz Štovanja prema ovom Sakramentu (Svete Euharistije) ništa je ne smije dirati osim posvećenih ruku svećenika.

Koncil iz Trenta (1545-1565) – Činjenica da samo svećenik daje Svetu Pričest sa svojim posvećenim rukama dio je Tradicije Crkve.

I mnogi drugi.. Nisu li svi oni znali za povijest i tradiciju vezano za primanje Pričesti? Neki su živjeli na tako prije i poslije sv. Ćirila? Čemu onda sve ovo?

Vezano za ovaj citat sv. Ćirila Jeruzalemskog, ono što mnogi ne znaju je da ga dosta učenjaka ne smatra autentičnim i neke stvari se smatraju nadodanima – ne od strane sv. Ćirila.Također kada se citira dotičnog da se da podrška praksi pričesti na ruku, često se spominje samo jedan kratki izvadak iz sredine ali ono prije i poslije toga ne. Zbog čega?

Ako se pročita cijeli taj (za neke teologe sumnjivi) odlomak, tu čitamo da u “Napravi svoju ruku prijestoljem” kaže da bi vjernici trebali dodirnuti Presveto Kristovo tijelo očima prije nego što ga pojedu. Tada također kaže da bi vjernici trebali dodirnuti usne još vlažne dragocjenom Krvlju Kristovom i dodirnuti Krv njihovim očima. Zašto se onda to ne radi kada je već sv. Ćiril očito neko mjerilo i glavna uzdanica za navodni povratak tradiciji vezano za pričešćivanje? I imamo li još nekih izvora koji ovo potvrđuju, ja ih ne znam, niti da se ikad ovako pričešćivalo. Nedugo nakon što sam ovo prvi put napisao, naletio sam na tekst Giuseppea Pacea, gdje između ostalog piše o Čirilu Jeruzalemskom i tom “famoznom” citatu:

Promicatelji pričešćivanja na ruke prizivaju se na pseudoliturgijski arheologizam koji je otvoreno osudio Pio XII. Oni, naime, uporno ponavljaju da se pričest mora primati na taj način jer se tako činilo u cijeloj Crkvi, i na Istoku i na Zapadu, od početka i tijekom tisuću godina.

Istinito je i sigurno da su se pričesnici od početka i tijekom gotovo dvije tisuće godina morali uzdržavati od bilo kakvoga jela i pića, i to od bdijenja pa do trenutka primanja pričesti, kako bi se pripremili za nju. Zašto ti arheolozi ne obnove takav euharistijski post? On bi sigurno znatno pomogao vjernicima da živo razmišljaju o pričesti koju će primiti i da se za nju bolje pripreme.

S druge strane, sigurno nije točno da je od početka i tijekom tisuću godina u cijeloj Crkvi, na Istoku i na Zapadu, postojao običaj stavljanja svetih prilika vjernicima u ruke.

Krunski dokaz tih pseudoliturgičara jest sljedeći odlomak Mistagoških kateheza, pripisanih sv. Ćirilu Jeruzalemskome:»Pristupajući dakle [svetoj pričesti], ne idi raširenih dlanova niti razdvojenih prstiju; nego držeći lijevu ruku poput prijestolja ispod one [desne] koja će primiti Kralja; te udubljenom [desnom] rukom primi tijelo Kristovo, odgovarajući: Amen«.

Kod ovoga »Amen« ti liturgičari završavaju citat. Ali Mistagoške kateheze se ne zaustavljaju na tome nego dodaju sljedeće:»A nakon što oprezno posvetiš svoje oči dodirivanjem svetoga Tijela, primi ga… Tada, nakon pričešćivanja Tijelom Kristovim, pristupi i k čaši krvi, ne šireći ruke, nego prignut [grčki: kypton], te na način klanjanja i štovanja izgovarajući »Amen«, posvetit ćeš se također uzimanjem Krvi Kristove. I dok ti još usne budu vlažne od nje, dotakni ih rukama te posveti svoje oči, čelo i ostala sjetila… Od pričesti se ne ustežite; niti zbog ljage grijeha nemojte se lišavati ovih svetih i duhovnih otajstava«.

Tko bi mogao pretpostaviti da bi tome sličan obred mogao biti uvriježen u sveopćoj Crkvi, pa makar i malo manje od tisuću godina? I kako usuglasiti takav obred, prema kojemu se pripušta svetoj pričesti i onaj tko je okaljan grijehom, s posve sigurnim običajem koji postoji već od početka Crkve, da se ne dopušta pričešćivanje onome tko nije posvećen: »Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela« (1 Kor 11, 27—29).

Ovakav osebujni obred pričešćivanja, čiji opis završava poticanjem na primanje pričesti i u stanju grijeha, zasigurno nije naučavao sv. Ćiril u jeruzalemskoj Crkvi, a nije mogao biti dopušten ni u bilo kojoj drugoj Crkvi. Radi se zapravo o obredu iz mašte koji lebdi između zanesenjaštva i svetogrđa; a potječe od pisca Apostolskih konstitucija, nepoznatoga Sirca, gutača knjiga i neumornoga pisca, koji u svojim spisima prevrće uglavnom ono što je sâm pročitao i začinio vlastitom maštom. U VIII. knjizi navedenih Apostolskih konstitucija on navodi 85 apostolskih kanona, pripisujući ih svetome papi Klementu; a te je kanone papa Gelazije I. na Rimskoj sinodi 494. godine proglasio krivotvorenima: »Liber, qui appellatur Canones Apostolorum, apocryphus« (PL = Patrologia Latina, 59, st. 163).

Opis ovoga ekstravagantnog obreda, ukoliko već nije svetogrdan, ušao je u Mistagoške kateheze zahvaljujući nekome nasljedniku sv. Ćirila; općenito se smatra da je to bio biskup Ivan, pritajeni arijanac, origenovac i pelagijanac; stoga ga osporavaju sv. Epifanije, sv. Jeronim i sv. Augustin.

Kako, dakle, Leclercq može reći da: »…u njemu [u tome ekstravagantnom obredu] moramo gledati točan prikaz običaja velikih sirijskih Crkvi«? To može tvrditi jedino proturječeći samome sebi, budući da je malo prije rekao da se radi o: »…liturgiji iz mašte. Ona potječe i namijenjena je zabavi svojega autora; to nije redovita, službena liturgija koja pripada nekoj određenoj Crkvi« (Dictionaire de Archeologie chretienne et de liturgie, sv. III, dio II, st. 2749-2750).

S druge strane, posjedujemo pouzdana svjedočanstva o suprotnome običaju, to jest, o stavljanju svetih prilika na pričesnikova usta, kao i o zabrani laicima da dotiču svete prilike svojim rukama. Samo u slučaju nužde i u vrijeme progona — kao što nas poučava sv. Bazilije — moglo se odstupiti od navedenoga pravila, te se dopuštalo laicima da se pričešćuju svojim rukama (PG = Patrologia Graeca, 32, st. 483-486).

Oni koji vjeruju u autentičnost ovog Ćirilovog naveliko citiranog citata, ne slažu se da je isti podrška za primanje pričesti na ruku niti da je to kontekst Ćirilove upute. Jedan od njih je don Nicola Bux, međunarodno poznati liturgičar, prijatelj Benedikta XVI koji je rekao za spomenuti citat: “Sveti Ćiril je pozvao na to da se „od ruke formira oblik prijestolja, ali ne da bi se pričestilo na ruku, kako se danas lažno tvrdi, već da bi se tako formirana ruka držala izravno ispod usta prilikom primanja euharistije kako bi se spriječilo da se ne izgubi i najmanja čestica“. Poziv sv. Ćirila označava iščekivanje Boga, a ne pričest na ruku. A za “uzmite i jedite” što se (prema novoj teologiji koja se prilagođava trendovima) također koristi kao podrška uzimanju Pričesti na ruke i navodnom dokazu da su je apostoli primili na ruke kaže (što je iskoristio jedan nadbiskup u svojoj propovjedi još rekavši da je pričest na jezik zlostavljanje) don Nicola je rekao: “„Biskup je pogriješio. Iz ispitivanja teksta evanđelja napisanih na grčkom uopće se ne može zaključiti da se Kristovo tijelo stavljalo na ruku. Evanđelje po Ivanu jasno kaže da je Isus Judi dao „zalogaj“ na Posljednjoj večeri, a zalogaj je nešto što se stavlja u usta“. Već su u svibnju 2020. i druge biskupije pokrenule akcije protiv pričesti na jezik, kao razlog navodeći korona virus. Don Bux smatra da Ivanovo evanđelje govori o umočenom zalogaju (usp. Iv 13, 26-27). U standardnom prijevodu Biblije kaže se sljedeće: „Isus odgovori: Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj. Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga“. Don Bux na ovu temu kaže sljedeće: „Taj je oblik i danas uobičajen među Orijentalcima, to jest u istočnim crkvama kada se pričešćuje. Zalogaj umočenog kruha se ne može staviti u ruku, nego samo u usta“. Danas su u narodnim prijevodima rimskog misala (Missale Romanum) za pretvorbu koristi riječ „uzmite“, koja na grčkom (λάβετε) i latinskom riječ (accipite) nema refleksivno značenje „uzeti“ nego „primiti“. „Biskup čini veliku pogrešku vjerujući da „uzeti“ znači uzeti rukama. Ne, hostija je ‘primljena’, u ovom konkretnom slučaju ustima.”

Biskup čini veliku pogrešku vjerujući da “uzeti” znači primiti rukama. Ne, hostija je ‘primljena’, u ovom konkretnom slučaju ustima.”

Izvor: LINK

Isto tako, mnogi kao podršku primanju Pričesti na ruke kažu da su apostoli primili prvu Pričest u ruke bez ikakvog konkretnog dokaza i suludih teorija o laktovima apostola. Niti Pismo, niti Tradicija Crkve kao ni sveci to ne spominju a odnedavno kola tim krugovima. Crkveni mistici koji su živjeli samo od Euharistije poput T. Neumann i blažene Ane Katarina Emerich su rekle da su vidjele kako je Isus na Posljednjoj Večeri podijelio Pričest apostolima u usta. No i bez viđenja svetaca i mistika i izvještaja s egzorcizama koji se posprdno ispraćaju kada se spomenu (koji su usput rečeno jednoglasni po pitanju primanja Pričesti) , crkveni naučitelj i svetac, Toma Akvinski koji je živio blize apostolskom dobu rekao je da je Pričest na jezik povratak apostolskoj tradiciji. Ali čak i da jesu; apostoli su bili prvi svećenici i biskupi- ne vidim to kao nikakav argument za pričest u ruku već dapače suprotno. Postoje stvari koje nas razlikuju od svećenika a jedna od njih je Euharistija i dodirivanje iste.

Kako vidimo, postoje oni koji poznaju povijest i takodjer navode povijesne činjenice. Slažem se da se treba paziti da nam se argumenti ne baziraju isključivo na ovim stvarima ali uz povijesnu i biblijsku i crkvenu podrsku imamo i takve dokaze paralelno sa njima i po meni se nebi trebali ignorirati ako dotičnima uistinu govori Bog ili ako je Bog dopustio neke stvari kako bi nas utvrdio u istini ili doveo do iste a mnogo relevantnih izvora nam je potvrdilo što se čini kako Nebo gleda na ovu praksu. Nemoguće je da su apsolutno svi u krivu. Ja uvijek kazem ako imas dva razlicita misljenja o nekoj stvari gdje nije jasno definiran nauk (popuit ovog) i gdje su misljenja podijenljenja vidi kako je Nebo odgovorilo na to. A po pitanju pricesti na ruku kako vidim-jednoglasno, to po meni nije slucajno, ali kako rekoh, to sve na stranu ovdje, ovdje želim prvenstveno povijesni i teološki pristup.

Isto tako, pobornici Pričesti na ruku spominju Papu VI i Memoriale Domini iz 69e koa je izglasano tajnim glasanjem u vezi Pričesti na ruku koji im ,kada ih bolje upoznamo, idu sve samo ne na ruku. U knjižici apostolata “Sav Tvoj”o Euharistiji, autor navodi sljedeće (izvadak) :

-1965.g.-pojedini nizozemski biskupi, pod utjecajem masonerije, bez ikakve ovlasti ili odobrenja Svete stolice,u svojim biskupijama uvode pricest na ruku.-1965.g.-Papa Pavao IV u svojoj enciklici “Mysterium Fidel” zahtjeva od nizozemsmih biskupa da svugdje vrate tradicionalni nacin priescivanja. Biskupi se oglusuju na papin zahtjev a novi nacin pricescivanja sve se vise siri, prijetei da zahvati i susjedne zemlje,a postoji i opasnost od velikog raskola Crkve-1969.g.svibanj- da bi lokalizirao pozar neposluha, Sveti otac Papa izdaje instrukciju “Memoriale Domini”, kojom se predvidja da se pricest na ruku moze odrzati samo tamo gdje se vec rasirila!Suprotno papinoj želji da ogranici sirenje pricesti na ruku, njegova se zapovijed tumaci kao zeleno svjetlo. Moderni nacin pričešćivanja probija granice Nizozemske nezadrzivo se sireci najprije u Francusku i Belgiju, zatim u Njemacku i druge zemlje Europe-1969,g.studeni- Papa Ivan Pavao VI izdaje novu instrukciju “Studiose ob sequatur” kojom jos jednom poziva sve odgovorne da vrate stari nacin pricescivanja ili da barem nikoga ne prisiljavaju na novi nacin primanja svete Pricesti.

U istom dokumentu Sveta stolica svu odgovornost u vezi novog nacina pricescivanja prebacuje na mjesne biskupe.

Papa Ivan Pavao VI odobrio je primanje svete Pricesti stojeci svima onima koji zbog starosti bolesti ili nekog drugog razloga nemogu kleknuti. Onima koji bi htjeli i mogli kleknuti jedino uz pomo klecala ili pricesnih klupa, u vecini crkava to nije moguce, jer su pricesne klupe odstranjene.

“Dana 28. svibnja 1969. Kongregacija za bogoštovlje izdala je Memoriale Domini, u kojem stoji: “Iz primljenih odgovora, jasno je da daleko veći broj biskupa osjeća da sadašnju disciplinu [odnosno, pričest na jezik] ne treba mijenjati, dapače – ako bi se mijenjalo, bilo bi to uvredljivo za senzibilitet i duhovno razumijevanje samih biskupa i većine vjernika.“

Unatoč ovome, 1969.-e papa Pavao VI. odlučio je ipak postići kompromis sa svojim neposlušnim biskupima u Europi. S obzirom na “težinu pitanja”, Papa nije odobrio pričest na ruku. On je, međutim, pristao na davanje indulta – iznimke u zakonu – pod određenim uvjetima: prvo, indult se ne može dati u zemlji u kojoj pričest na ruku nije već bila ustaljena praksa; drugo, biskupi u zemljama u kojima je utvrđena takva praksa moraju ga odobriti “tajnim glasovanjem i dvotrećinskom većinom.”

Osim toga, Sveta Stolica je donijela nekoliko propisa vezanih uz indult za primanje pričest na ruku, po kojima nepoštivanje tih propisa može rezultirati gubitkom dozvole. Među tim propisima su: poštivanje laika koji nastavljaju tradicionalnu praksu (primanja klečeći i na jezik), održavanje kod laika pravilno poštivanja Euharistije, jačanje vjere laika u stvarnu prisutnost Krista u Euharistiji i provjera ostaju li ostaci ulomaka na dlanu.

Dakle, zahtjev je bio moguć samo u onim situacijama u kojima je već postojala zlouporaba prijema pričesti na ruku. Gdje se to nije dogodilo, nije se moglo tražiti. Ali što se zapravo dogodilo? U početku su slijedili ovaj kriterij, a tada je gotovo svaka biskupija zatražila i dobila indult, i tamo gdje nije bilo nužnosti za to. Kardinal Knox, koji je bio prefekt Kongregacije za bogoštovlje, također je prihvatio zahtjeve drugih biskupskih konferencija.

Ideja Memoriale Dominia bila je legalizirati zlouporabu gdje nije bilo uspješno uklonjena, ali kateheza je još uvijek bila potrebna prema tekstu upute, kateheza koja bi naglasila zasluge prakse primanja pričesti na jezik i rizike koje nosi nova praksa, u prvom redu raspršivanje fragmenata Hostije. Kateheza nije trebala promicati pričest na ruku, već je na neki način obeshrabriti, bez izravne zabrane.

Koja je točno logika stajala iza te zamisli, ne znamo, ali znamo što joj je uslijedilo. Ova liturgijska zlouporaba utvrdila se u Crkvi kao liturgijska norma i pokazatelj je opće anarhije u Crkvi i nepoznavanja nauka Katoličke Crkve ne samo među vjernicima, već i među svećenicima i biskupima.

U svakom slučaju, kad se govori o pričešćivanju na ruke, nitko informiran ne može se pozivati na indult pape Pavla VI, pošto se nijedan od uvjeta za indult nije poštivao čak i kod onih kojima je bio namijenjen, a o onima kojima nije bio namijenjen da ni ne govorimo.”

Memoriale Domini spominje:

“Kad je stoga mali broj biskupskih konferencija i pojedinih biskupa zatražio da se na njihovim teritorijima dozvoli praksa stavljanja posvećenih hostija u ruke naroda, Sveti Otac je odlučio da se svi biskupi Latinske crkve pitaju misle li prikladno je uvesti ovaj obred. Promjena u određenom trenutku, utemeljena na najdrevnijoj i najčasnijoj tradiciji, ne utječe samo na disciplinu, već sa sobom nosi određene opasnosti koje mogu proizaći iz novog načina dijeljenja svete pričesti: opasnost od gubitka poštovanja prema veličnastvenom sakramentu oltara, od profanizacije, od krivotvorenja istinske doktrine. “

Stoga su biskupima predložena tri pitanja. Do 12. ožujka primljeni su sljedeći odgovori, pogledajte što je prevladavalo:

1. Čini li se da treba prihvatiti prijedlog kojim bi se, osim tradicionalnog načina, dopuštao obred primanja svete Pričesti na ruku?

Da: 567, Ne: 1,233

Da, s rezerviranošću: 315, Nevažećih glasova: 202.

2.Trebaju li se eksperimenti s tim novim obredom prvo odvijati u malim zajednicama, uz pristanak lokalnog ordinarija?

Da: 751 Ne: 1.215 Nevažećih glasova: 703.

3. Mislite li da bi vjernici, nakon dobro isplanirane katehetske pripreme, prihvatili ovaj novi obred dragovoljno?

Da: 835 Ne: 1.185 Nevažećih glasova: 128

Iz primljenih odgovora jasno je dakle da daleko veći broj biskupa smatra da sadašnju disciplinu uopće ne treba mijenjati, da bi, ako bi se promijenila, to vrijeđalo osjetljivost i duhovno uvažavanje tih biskupa i većina vjernika.Nakon što je razmotrio zapažanja i savjete onih koje je “Duh Sveti postavio kao biskupe da vladaju” Crkvama, s obzirom na ozbiljnost stvari i važnost predloženih argumenata, Papa je presudio da davno primljeni način služenja svete pričesti (na jezik) vjernicima ne treba mijenjati.

“Apostolska Stolica stoga snažno potiče biskupe, svećenike i ljude da revno poštuju ovaj zakon, valjan i ponovno potvrđen, prema presudi većine katoličkog episkopija, u obliku koji koristi sadašnji obred svete liturgije brige za opće dobro Crkve “.

Ova je izjava toliko jasna i izravna da nema dvosmislenosti.

Dakle, što se dogodilo, zašto takvu praksu vidimo u našim crkvama, pita se David Vise s EWTN-a ? Te odgovara:

“Odgovor se nalazi u pretposljednjem odlomku Memoriale Domini, gdje stoji:

“Ako se na bilo kojem mjestu već stvorila SUPROTNA upotreba stavljanja svete Pričesti u ruku, kako bi pomogla biskupskoj konferenciji da ispuni svoj pastoralni položaj u današnjoj često TEŠKOJ situaciji, Apostolska Stolica povjerava konferencijama dužnost i funkcija prosudbe određenih okolnosti, ako ih ima. Oni mogu donijeti ovu presudu pod uvjetom da se izbjegne bilo kakva opasnost zbog nedovoljnog poštovanja ili lažnih mišljenja o Svetoj Euharistiji koja proizlaze iz uma vjernika i ako se pažljivo uklone sve druge nepravilnosti.”

Dakle, vidimo da je isti dokument koji zahtijeva revno poštivanje pričesti na jeziku za “opće dobro Crkve” pružio uvjet koji označavamo kao rupu koji je postao sveprisutna praksa, kada je trebao biti samo u ” posebne okolnosti “i samo ako se praksa” već na bilo kojem mjestu razvila “s odredbom da se” izbjegava bilo kakva opasnost zbog nedovoljnog poštovanja ili lažnih mišljenja o svetoj Euharistiji koja proizlaze iz uma vjernika “. Ono što imamo u Sjedinjenim Državama je zloupotreba, jer ova praksa (Pričest u ruci) nije bila „već razvijena“ u našoj zemlji u vrijeme proglašenja Memoriale Domini, niti bismo svoj slučaj mogli iskreno smatrati „posebnom okolnošću . ” Tada ne čudi što vidimo sve više pojedinaca koji ne vjeruju u Stvarnu prisutnost našega Gospodina u sakramentima. Predviđajući to, Sveti Otac (Pavao VI.) nas je upozorio rekavši: “Promjena u takvom trenutku, utemeljena na najdrevnijoj i najčasnijoj tradiciji, ne utječe samo na disciplinu. Ona sa sobom nosi određene opasnosti koje mogu proizaći iz novi način dijeljenja svete Pričesti: opasnost od gubitka poštovanja prema presvetom oltarskom sakramentu, profanizacije, krivotvorenja istinske doktrine. “

Papa Ivan PAvao II upitan o novom načinu pričešćivanja na ruku, dao je jasan odgovor:

“Ali ja kažem da nisam za to i ne mogu to preporučiti”.

Svoj stav potvrđuje za vrijeme posjeta Njemačkoj, kada su ga novinari u Fuldi pitali zbog čega onda i sam dijeli pričest na ruku. Odgovorio je:”Ja sam osobno protiv toga, ali se pokoravam odluci vaših biskupa”

Kardinal Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata više puta je kritizirao primanje Pričesti stojeći i na ruku i rekao da su to sve đavolji napadi na Euharistiju. Ima bit da i on ne poznaje povijest Crkve i Euharistije.

`Nadbiskup Annibale Bugnini, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramente-a kasnih 60-ih, kada je započelo ovo liturgijsko zlostavljanje, u svojim je memoarima o tim incidentima napisao u svom velikom svesku “Reforma liturgije, 1948. – 1975.” Na stranici 640 ovog djela Bugnini uključuje izvadak iz vatikanskog liturgijskog povjerenstva – Consilium – upućen Kdl. Alfrinku 1965. godine koji glasi:

“Treba održavati tradicionalni način dijeljenja pričesti… Sveti Otac NE SMATRA PRIKLADNIM da se sveta Hostija podijeli u ruku i da je vjernici na jedan ili drugi način prime; i stoga hitno traži od Konferencije [Nizozemska] da donese odgovarajuće propise kako bi se POSVUDA mogao obnoviti TRADICIONALNI NAČIN pričesti. … [Bugnini nastavlja] ovi i drugi podsjetnici nisu imali učinka.”

Nizozemski prelati, uključujući Suenensa i Alfrinka, kao odgovor na poziv Vatikana na poslušnost, tvrdili su da nisu u stanju zaustaviti širenje pričesti u vlastitim biskupijama.

Katolička crkva imala je dugogodišnji liturgijski zakon koji je rekao da se pričest mora davati samo na jezik. Tako su Seunens i Alfrink tražili od Rima indult (posebno dopuštenje) koji bi omogućio legalizaciju Pričešća u ruci. Učinili su to umjesto da se pridržavaju naredbe Svetog Oca da prestanu dopuštati da se ova zloupotreba nastavi.

Biskup Juan Rodolfo Laise, umirovljeni biskup San Luisa u Argentini, na stranici 39 svoje knjige “Pričest u ruci: dokumenti i povijest” jedan od najbolje upućenih u ovu temu, apostol Euharistije nazivan u mnogim krugovima, nedavno preminuo, napisao je:

“Dana 8. svibnja 1968., tri godine nakon što su nizozemskoj hijerarhiji rekli da zaustavi Pričest na ruke, ti isti prelati ponovno su zatražili da prime indult (ili posebno dopuštenje za to). Rim je ponovno rekao ne … ovaj put putem Svete kongregacije obreda riječima “non expedire” … na engleskom … “Nije svrsishodno.”

Kako je jedan teolog komentirao: “Ovo je bila povijesna postavka za papu Pavla VI da naredi Kongregaciji za bogoštovlje da napiše uputu “Memoriale Domini”, koja je potvrdila želju Rima da se zadrži praksa pričesti na usta i da se zloupotreba pričesti na ruke ne širi.

No, uputa je sadržavala odredbu da bi na mjestu gdje je već prevladavalo pričešćivanje na ruke (uglavnom u to vrijeme Nizozemske) biskupi mogli tajnim glasovanjem i uz pristanak dvotrećinske većine biskupa podnijeti molbu Rimu da legitimira zlostavljanje.

Rim bi dao dozvolu za takvu praksu, ali samo uz set od sedam uvjeta koje se moraju pridržavati kada se koristi njihovo dopuštenje. Američki biskupi – pod vodstvom kardinala. Josepha Bernardina – kasnije će zaobići ta dopuštenja kako bi nametnuli pričest u ruci u Sjedinjenim Državama…`

+ + + + + + +

Tridentski koncil u VIII poglavlju dekreta o presvetoj Euharistiji također govori:“Običaj u Crkvi je uvijek bio takav da svjetovnjaci primaju Pričest od svećenika. Taj običaj potječe od apostolske predaje.

Sinoda u Cordobi (839) – osudila je sektu Casiani ,zbog odbijanja primanja Pričesti na usta Sveti Toma Akvinski: “Svete Prilike se mogu doticati samo s posvećenim rukama, nikome drugome nije dozvoljeno doticati ih.“ (Summma Theologica, III,82)Papa Benedikt 2007 je objavio motuproprij Summorum Pontificum u kojem jasno piše da se Pričest dijeli na tradicionalan način. On pojašnjava: ”Prignuti koljena u prisutnosti živoga Boga je neodgodivo.” U knjizi Otkrivenja koja je knjiga nebeske liturgije, čin prostracije 24 starješina pred Janjetom može biti uzor i kriterij kako Crkva na zemlji treba postupati s Božjim Janjetom kada mu se vjernici približavaju pod euharistijskim prilikama. Pričest na koljenima sama po sebi predstavlja poklonstveni stav (Usp. J. Ratzinger, Introduzione, nav. dj.str.182)

Msgr. Athanasius Schneider u predgovoru knjige Dominus est izričito piše: “Govoreći o Pričesti na ruku, treba priznati da je ta praksa uvedena bespravno i na brzinu u nekim crkvenim sredinama odmah poslije Koncila..“ te:

“Pričest na ruku ima sljedeće oznake:

1. Pričest na ruku je samo dopuštenje, indult, iznimka u zakonu

2. Uvedena je bez dopuštenja pape za sve zemlje, kroz neposluh

3. Pojedini biskupi je mogu ne dopustiti dok tradicionalnu (klečeći i na jezik) ne mogu zabraniti

4. Kako postoje dva pristupa primanju Pričesti to među vjernicima i svećenicima stvara nesigurnost i zabavu

5. Teško je naći neki valjani razlog kako je pobožnije primati Isusa na ruku nego u usta i koji su posebni duhovni plodovi takvog Pričešćivanja

6. S takvim načinom primanja Pričesti na ruku događaju se velika obeščašćenja

7. S Pričešću na ruku samo se povećavaju pričestitelji što je pogubno za vjeru osobe jer koji se pričešćuju na ruku sami sebe pričešćuju”

Preporucam jedan kratki video biskupa Schneidera (hrvatski titlovi) na temu pričesti u doba korone i općenito

https://www.youtube.com/watch?v=73sIJiMH8z0…

Sabor u Zaragozi (380.): Izopćio sve koji se usude primiti Svetu Pričest na ruku. To je potvrdila sinoda u Toledu.

Ekumenski sabor u Carigradu (680.- 681.): Zabranio vjernicima da primaju Presvetu Hostiju u svoju ruku, prijeteći prijestupnicima s izopćenjem.

Sv. Toma Akvinski (1225. – 1274.): “Zbog poštovanja prema tom sakramentu (Presvetoj Euharistiji), ništa ju ne smije dotaknuti što nije posvećeno; zato su korporal i kalež posvećeni, a tako i svećenikove ruke, da mogu dodirivati taj sakramenat.“ (Summa Theologica, III. dio, P. 82, članak 3 – 8.)

Tridentski sabor (1545. – 1565.): “Kod sakramentalnog primanja je u Crkvi Božjoj uvijek bio običaj da laici primaju pričest od svećenika, a da svećenici kod slavljenja mise pričešćuju sami sebe [kan. 10]; taj običaj koji potječe od apostolske predaje treba zadržati po pravu i po redu.

U Liber pontificalis” zborniku koji donosi Disciplinu i Liturgiju Rimske Crkve prije šestoga stoljeća stoji da je Sveti Papa Siksto I. naredio:

“Nitko, osim onoga koji predvodi liturgiju, ne smije dodirivati Sveta Otajstva.”

Na prvom saboru u Toledu (400.g.) preciziran je način primanja Svete Pričesti:

“Tijelo Gospodnje neka se onomu koji se pričešćuje položi u usta.

Preporučam i tekst:

http://bogoslovija-ri.hr/…/teoloska-i-prakticna…/

“Kakav je bio odnos prema svetim prilikama nekad u odnosu na sad najbolje će ilustrirati odlomak iz knjige “Skroviti život sv. Katarine Laboure”. Kakvo strahopoštovanje prema svetom!”

Revolucionari su upali u samostan. Zajednica se sklonila u praonicu, vrata u bila zaključana katancem, što je bila slabašna zaštita protiv bjesomučnika iz prizemlja. Komunari su pronašli rezerve alkohola i vina iz bolnice i nastavili su pomno prazniti boce. Dolazeći, već su bili pripiti, a sada su bili pijani kao majka zemlja. Bilo je oko ponoći te večeri 29 travnja kada je jedan bjesomučnik predložio da pođu na kat “razveseliti” dobre sestre.

Zasigurno, biti će to kraj.Uvjerene da idu u mučeništvo i u strahote profanacije, sirote sestre, DRHTEĆI ZBOG TOGA ŠTO ĆE SVOJIM NEPOSVEĆENIM RUKAMA DIRATI SVETE PRILIKE, pričestile su se i prepustile se molitvi” (Nikolina Nakić)

Kako vidimo, postoji druga strana pričesti na ruku koja uvelike mijenja dosta toga i poništava mnoge argumente zagovaratelja pričesnika na ruku. Isto tako, smiješna je tvrdnja govoriti da je pričest na ruku povratak tradiciji i da su oni koji se pričešćuju na jezik modernisti.(?!) Isto tako, ovo se nalazi tek u novom katekizmu, stari tj. rimski katekizam ovog nema, očito su svi bili u zabludama i ne poznavali povijest i tradiciju Crkve i primanja Euharistije do 1970?

No jedno se slažem sa svećenikom, ljudi/vjernici stvarno gube previše gluposti na mnoge teme, od križića na čelu, jezika bogoslužja itd. (slažem se i kritizirao sam isto mnogo puta, to su takve gluposti i nekima se svela cijela duhovnost na bogoslužje, odnosno jezik u ovom slučaju, latinski i neke nebitne stvari, dok ostale zapovijedi Isusa Krista puno bitnije većinski zanemaruju) ali kad je sv. Euharistija, odnosno Gospodin naš Isus Krist, koji se nalazi u sv. Euharistiji u pitanju mislim da se trebaju raščistiti neke stvari jer se radi o najsvetijoj “stvari” na svijetu. I ne razumijem kako netko može vjerovat u stvarnu prisutnost i automatski/instantno kako je biskup Schneider rekao ne pokloniti se, to govorim već dugo. Ako pred tobom stoji Gospodar i Bog svega, sami Stvoritelj.

Nemam namjeru tu nametati nikome ništa niti osuđivati sve koji to rade, jer zasigurno ima onih koji u neznanju pobožno primaju i na ruke, (slijedeći nauk/primjer svojih duhovnih vođa/pastira) koji su puno bolji vjernici i ljudi od mene, no to opet ne mijenja činjenicu da to nije dostojanstveno prema Gospodinu, odnosno to nije bitno već da li je to ispravno ili ne a ne tko je bolji vjernik ili osoba.

Ne želim potaći na svađu i raspravu već na razmišljanje. Ali prije svega molitva Gospodinu da vam On jasno pokaže koja je Njegova volja i kako Mu je milije da se pričešćujete, to je iznad svih ljudskih mudrosti mišljenja i teologija kojih kako vidimo ima nekoliko. Ali ne mogu svi biti u pravu. Molite Gospodina da vam jasno pokaže svoju volju i kako rekoh, proučite i drugu stranu medalje i vidite što dolazi. Također se spominje kako su Isusa dok je bio na Zemlji doticali ljudi (poput žene koja je ozdravila od krvarenja) no zanemaruju se dijelovi Pisma koji govore kako izgleda bogoštovlje u Nebeskom Jeruzalemu, dijelovi kako se anđeli, sveci, starješine i ljudi ponašaju pred Gospodom, kako se klanjaju, padaju u duboke prostracije itd., ne stoje uspravno kao kipovi pred Gospodinom i mislim da je to nemoguće i da stvarno cijelim bićem, srcem i umom vjerujemo u stvarnu prisutnost da bi se duboko naklonili kada nam svećenik izvadi posvećenu Hostiju odnosno kada sam Krist stane pred nas, i u osobi Krista, dajući nam svoje Tijelo i Krv. Na kraju krajeva, ima li ovo logike, naklonite se i klečite pred ikonama, kipovima, biskupima, Papom kad ih sretnete a pred Kristom u sv.Euharistiji stojite uspravno? Pa zar On koji nas je sve stvorio ne zaslužuje više? Ili po meni kontradiktornost onih vjernika (kako laika tako i klerika) koji potenciraju bitnost srca i unutrašnjosti a skaču i povampire kad netko uđe po njihovom mišljenju neprimjereno odjeven u Crkvu. Zašto? Zašto ne gledate srce i unutrašnjost te osobe? Onda bude “to je Božji Hram”, poštovanje, ljubav i ovo i ono. Zar je Hram veći od Gospodina? Zašto to ne vrijedi kada se radi o Pričesti? Gdje je naravno nutrina itekako bitna, ali se poštovanja, ljubav, obožavanje izražava itekako i izvana, i ako tko zaslužuje obje forme iskazivanja ljubavi, časti, poštovanja to je Gospodin. Zar ne?

Pitam i one pobornike Pričesti na ruku koja se pozivaju na poslušnost; zašto ste se prije korone pričešćivali (vas 99%) na ruku iako je Crkveno učenje da je to indult i da se prvenstveno treba pričešćivati na jeziku?
Mnogi nažalost ne znaju teološku i povijesnu pozadinu o sv. Pričesti (ovdje je samo jedan dio naveden) i kola mnogo netočnih informacija pa nije čudno što imamo što imamo. Također ironija je i što mnogi pokušavaju manipulirati u ime poslušnosti Crkvi vezano za ovu temu ne shvaćajući da upravo neposlušnost Crkvi i Papi (za čije je vrijeme Pričest na ruku vraćena) – stoji iza ove nažalost nanovo uvedene i raširene prakse. I samo zato što je dopušteno, to ne znači i da je dobro / korisno i da bi trebalo raditi (naročito ako znamo povijest i što je prethodilo tome) tu bi se referirao na Pavlove riječi Korinćanima:“Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist; sve mi je slobodno, ali sve nije na dobro” No, dobro, svaki će biti jednog dana odgovaran pred Bogom za svoje postupke, ja sudac nisam, samo pokušavam slijediti ono je pravo i istinito a naročito po pitanju onoga što se odnosi na Boga – što sv. Euharistija jest. Neki kažu da je svejedno, trpaju u to koš “pobožnosti” no, ne slažem se. Sv. Pričest je nešto zasebno.

Ukoliko ju stvarno ne možemo primiti ni na koji drugi način osim na ruke i bez tkanine preko istih kao nekad davno kršćani ali i naši stari, kako mi je nekoliko ljudi reklo da su se njihove bake npr. tako pričešćivale (i kako neki danas čudno zabranjuju) ili se pričešćujete na ruku unatoč ovome svemu tj. i dalje niste uvjereni, pomolite se prije svake sv. Pričesti Gospodinu da vam opere ruke u svojoj krvi i posveti ih i učini dostojnima, poližite dlan nakon sv. Pričesti da skupite što više čestica koje ostanu na istome i zamolite Majku Božju da nakon pričesti skupi sve preostale čestice s vaših ruku ( i ruku ostalih pričesnika) i vrati ih u kalež. Svaki fragment je bitan što je jedan od razloga zašto se sv. Pričest na ruku više (bez sumnje intervencijom Duha Svetoga koji je nastavio Crkvu “uvoditi u svu istinu” kako je Isus rekao) nije dijelila. Kako i sv. Efrem (300g.) svjedoči: „To je Njegovo živo tijelo … ne gazite pod nogama ni fragmente. Najmanji djelić ovog kruha može posvetiti milijune ljudi i dovoljan je za život svima koji ga jedu.”

Isusovački liturgičar Josef Jungmann sažima to kao i povijesno-teološka razmišljanja u Zapadnoj Crkvi u svojoj knjizi “Misa rimskog obreda” iz 1940-ih zaključujući: „sve veće poštivanje Euharistije … dovelo je do prakse stavljanja svete hostije u usta.”

Razmotrimo i ovo bitno svjedočanstvo iz protestantske tradicije. Početkom reformacije, luterani su još uvijek primali sv. Pričest klečeći na jeziku, jer je Luther još uvijek vjerovao u stvarnu prisutnost. Ali mnogi kalvinisti i drugi reformatori (koji su u potpunosti odbacili Stvarnu prisutnost) zapravo su zabranjivali Pričest na jeziku klečeći, inzistirajući putem kodificiranog crkvenog zakona, na pričesnicima koji primaju stojeći na ruku, dok su u povorci, “kako bi se izbjegla bilo kakva sugestija da se kruh štovao.”Lijepa đavolska podvala. Vidite li na što sada Crkve odnosno vjerni liče kada primaju tako pričest? Na heretične kalviniste koji su ovim gestama obezvrjeđivali pravovjernu, istinsku, katoličku Euharistiju.

Još jedna činjenica koja s obzirom otkad datira daje jako dobar argument i potvrdu za sv. Pričest na jezik kao tradicije Crkve: U liturgiji svetog Jakova, najstarijoj liturgiji Crkve, prije podjele svete Pričesti svećenik moli:
„Neka nas Gospodin blagoslovi i učini dostojnima da sa čistim kliještima prstiju užarenih ugalj primimo te položimo vjernicima na jezik.”

Pismo nam također pokazuje kako se vjerni ponašaju pred Bogom, kako padaju ničice, u prostracije itd., a ne stoje kao kipovi uspravljeni pred Njim. Unutarnje bogoštovlje, ljubav i adoracija, stanje srca (koje se toliko potencira kao jedino bitno) se izvana ogleda na taj način i također je bitno kako dolazimo pred Boga, izvana i iznutra, srce je itekako bitno naravno ali nije jedino bitno. Jedno ne isključuje drugo. Ne znam zašto takav pristup.

I ako će se “na ime Isusovo svako koljeno prignuti” što bi tek trebalo kad smo u Njegovoj stvarnoj prisutnosti ?!

Razmislite malo o svemu ovome uz žarku molitvu Duhu Svetomu da Vas prosvijetli i “uvede u svu istinu”, jer unatoč tome što nažalost mnogo slušam kako nije bitno – bitno je, itekako je bitno jer se radi o najvećoj svetinji – samom Kristu, našem Gospodaru i Bogu. Ne može biti nebitno kako Ga primamo i kako Mu prilazimo.

Završio bih ovaj članak s predgovorom kardinala Saraha dok je bio prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramente koji je napisao za knjigu “Primanje Pričesti na ruku”:

“..Prije ukazanja Blažene Djevice Marije, u proljeće 1916., Luciji, Jacinti i Franji ukazao se Anđeo mira. Rekao im je: »Ne bojte se, ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom.« Anđeo je pao ničice na zemlju i čelom dodirnuo tlo. Potom su ga, obuzeta nadnaravnom silom, djeca počela oponašati i za njim ponavljati sljedeću molitvu: »Bože moj, vjerujem u Tebe, klanjam Ti se, ufam se u Tebe i ljubim Te, molim oproštenje za sve one koji u Tebe ne vjeruju, ne klanjaju Ti se, ne ufaju se u Tebe i ne ljube Te.« Anđeo je potom iščeznuo. U jesen 1916., o trećem Anđelovu ukazanju, djeca su opazila da Anđeo, uvijek isti, u lijevoj ruci drži kalež nad kojim je lebdjela hostija. Gdjekoja kap Krvi bi pala iz hostije u kalež. Ostavivši kalež i hostiju da lebde u zraku, Anđeo je prišao djeci, pao ničice ponavljajući triput ovu molitvu: »Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti: klanjam Ti se duboko i prikazujem Ti Predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta, kao zadovoljštinu za uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti kojima je On vrijeđan. Zbog beskonačnih zasluga Njegova Presvetog Srca i po zagovoru Bezgrešnoga Srca Marijina, molim Te za obraćenje jadnih grešnika.« Potom je, ustavši, Anđeo ponovno uzeo kalež i hostiju, presvetu hostiju dao Luciji, a Krv iz kaleža Jacinti i Franji, koji su ostali klečati, a on je govorio: »Uzmite i pijte Tijelo i Krv Isusa Krista, kojega užasno vrijeđaju nezahvalni ljudi. Nadoknadite za njihove zločine i utješite svoga Boga.« Anđeo je iznova pao ničice na zemlju i još tri puta s Lucijom, Jacintom i Franjom ponovio istu molitvu. Anđeo mira, dakle, pokazuje nam kako da se odnosimo prema Tijelu i Krvi Isusa Krista.

Molitva zadovoljštine koju je izrekao Anđeo je, nažalost, sve samo ne zastarjela. No kakva bi to bila obeščašćenja Isusa u presvetoj hostiji, a za koje je potrebno dati naknadu? Prvenstveno su to obeščašćenja samoga Sakramenta: strašna svetogrđa, o kojima su izvijestili bivši sotonisti, koji su se obratili, uz opise koji lede krv u žilama; obeščašćenja su i svetogrdne pričesti, primljene izvan milosti Božje, ili u slučaju neispovijedanja katoličke vjere (mislim na stanovite oblike tzv. intercommunia). Drugo, našemu je Gospodinu uvreda sve što bi moglo narušiti djelotvornost sakramenta, osobito zablude posijane u umu vjernikâ kako ne bi više vjerovali u Euharistiju. Strašna svetogrđa koja se događaju na tzv. ‘crnim misama’ ne ranjavaju izravno Onoga kojeg se u hostiji vrijeđa, jer su usmjerene samo na supstance kruha i vina. Naravno da Isus trpi zbog dušâ tih svetogrdnika, za koje je prolio Krv, a koju oni toliko bijedno i okrutno preziru. No Isus trpi još više kada izvanredan dar Njegove božansko-ljudske euharistijske prisutnosti nije djelotvoran u dušama vjernikâ. Stoga je jasno kako se najpogibeljniji sotonski napad sastoji u nastojanju da se ugasi vjera u Euharistiju, sijući zablude i podržavajući neprikladan način primanja. Uistinu, rat između sv. Mihaela i njegovih anđela s jedne strane i Lucifera s druge, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina je meta Misna žrtva i stvarna prisutnost Isusa u posvećenoj hostiji.

Ovaj pokušaj lišavanja istine dijeli se u dva kolosijeka: prvi je redukcija pojma ‘stvarne prisutnosti’. Mnogi teolozi se ne prestaju izrugivati – unatoč brojnim smjernicama Učiteljstva – pojmu ‘transupstancijacije’ ili pak od njega činiti neki elitistički termin. Don Bortoli je stoga ispravno postupio kada je iznio opširan povijesni uvod o iskrenoj vjeri Crkve u riječi „Ovo je moje tijelo… Ovo je moja krv“: jedno jednostavno „je“ koje otkriva svu Kristovu ljubav, Njegovu žarku želju da tjelesno bude pored nas kao što je tjelesno bio pored Gospe, sv. Josipa, učenikâ, mnoštva koje je čudesno nahranio, učenikâ na putu u Emaus… Dobri crkveni naučitelji i crkveno učiteljstvo pronašli su u riječi ‘transupstancijacija’ čvrst bedem protiv krivovjerja te, istodobno, najprikladniji pojam koji bi iskazao stvarnu ljubav – štoviše, ‘supstancijalnu’ (tvarnu) – koja je nazočna u svetim prilikama, neovisno o čovjekovoj raspoloživosti i njegovu razmišljanju. Načelo imanencije – filozofska greška po kojoj više nije um taj koji se mora prilagoditi zbilji, već zbilja biva sadržana i uvjetovana mišlju – traži načine da oskrnavi i nauk o Euharistiji: stvarna, objektivna prisutnost ( = bezuvjetna Ljubav) relativizira se u korist onoga tko razumije znak (transfinalizacija) ili onoga tko se njime hrani (transsignifikacija). Blaženi papa Pavao VI. bio je primoran intervenirati enciklikom Mysterium fidei (Otajstvo vjere), upravo kako bi objasnio da ti pojmovi ne iskazuju na prikladan način euharistijsko otajstvo. Ne! U Presvetom Sakramentu Ljubav je prisutna, premda Mu nitko ne uzvraća ljubav, premda Ga nitko ne razumije, premda se nitko Njime ne hrani, premda nitko o Njemu ne promišlja. I ondje, poput stijene iz koje izvire voda usred pustinje, klanja se, zahvaljuje, moli oproštenje za čovjeka i zaziva sve potrebne mu milosti, neovisno o tomu što čovjek o tomu misli, a sve to kako bi čovjek na koncu povjerovao i predao se toj Ljubavi: »credidimus caritati! « (1 Iv 4, 16).

Pogledajmo sada kako vjera u stvarnu prisutnost može utjecati na način primanja Pričesti, i obrnuto. Nesumnjivo je da primanje Pričesti na ruku podrazumijeva golemo rasipanje česticâ, a nasuprot toga pažnja posvećena i najsitnijim mrvicama, skrb kojom se čisti sveto posuđe, nastojanje da se ne dotakne sveta hostija oznojenim rukama, postaju izrazima vjere u stvarnu Isusovu prisutnost, čak i u najsitnijim česticama posvećenih prilika: ako je Isus bit euharistijskoga Kruha te ako su čestice akcidenti kruha, nevažno je koliko je komad hostije velik ili malen! Bit je ista! To je On! Naprotiv, nemar prema česticama čini da se iz vida izgubi dogma : te bi postupno mogla prevladati misao: „Ako je i župnik nemaran prema česticama, ako dijeli Pričest na način da se čestice mogu rasuti, znači da u njima nije Isus ili jest samo do neke mjere.“
Drugi kolosijek na koji se račva napad na Euharistiju sastoji se u nastojanju da se iz srdaca vjernikâ otme osjećaj za sveto. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata već se žalila 1980. na rastući gubitak osjećaja za sveto u liturgiji i to Uputom Inaestimabile Donum. Ovaj gubitak osjećaja za sveto se nije zaustavio posljednjih desetljeća. Naravno da nas Gospodin ljubi na brojne načine, preko svoje Providnosti: naravni život, zrak koji udišemo, naš bližnji, itd. Bog nam daje toliko stvari, no postoji ljubav kojom nam Bog daruje sama sebe, čineći nas dionicima svoga božanstva: ta se ljubav zove ‘milost’ i ljubav je to koja nadilazi sve druge vrste ljubavi. Razumijemo li pogrešno izraz „sve je milost“, te ne načinimo li potrebne distinkcije, riskiramo da zapadnemo u panteizam i naturalizam, jer, ako je sve milost, ništa nije milost: ako ne postoji prva razina (naravni poredak i providonosna ljubav), ne postoji ni druga (nadnaravni poredak i milost).

I važno je to razjasniti: osim Providnosti, postoji izvanredna Božja ljubav, osobita, dilectio specialis koja je sadržana u Euharistiji. Sv. Toma Akvinski svoj traktat o Euharistiji stoga započinje ističući ono što je osobito za ovaj sakrament: ako su drugi sakramenti »znakovi svetoga jer posvećuju čovjeka« (Summa Theologiae, III, q. 60, a. 2, c), ovdje je Sveto ne samo označeno, već tvarno prisutno. »Ovo je razlika između Euharistije i ostalih sakramenata koji sadrže opipljivu materiju: Euharistija sadrži sveto u apsolutnom smislu, odnosno Krista samoga« (Summa Theologiae, III, q. 73, a. 1, ad 3). Euharistija je sveta jer sadrži Svetoga iznad svake mjere, triput Svetoga, Boga koji je Ljubav, najsvetija i najuzvišenija od svih ljubavi: nije bez razloga Euharistija Sacramentum caritatis. Imati osjećaj za sveto znači opažati tu osobitu prisutnost. Dok nam pojam ‘transuspstancijacija’ označuje realnost te prisutnosti, osjećaj za sveto omogućuje nam prodrijeti u njegovu apsolutnu osobitost i svetost. Kolika bi nesreća bila izgubiti osjećaj za sveto upravo u onome što je najsvetije! A kako je to moguće? Ako primamo izvanrednu hranu na isti način kao i onu običnu.
Bio bi gnosticizam pomisliti da je moguće čovjekovu vjeru odvojiti od izvanjskih vidljivih znakova, koji, naprotiv, moraju biti usklađeni s onim što označuju, jer čovjek uobičajeno dolazi do motrenja nevidljivih stvarnosti samo po konkretnim znakovima, prelazeći iz poznatoga u nepoznato, kako ističe Anđeoski doktor (usp. Summa Theologiae, III, q. 60, a. 2, c). Drugi vatikanski sabor, u dokumentu Sacrosanctum Concilium, podsjeća na važnost gesta, stavova tijela, izvanjskih znakova i njihova pedagoškog značenja (usp. SC 30, 33). Stoga se, uz stvarnu prisutnost osobite ljubavi (dilectio specialis), iziskuje i osobit oblik bogoštovlja, osobit hvalospjev, thema laudis specialis (sekvenca Lauda Sion), kao i osobit način primanja: ne poput običnoga kruha. Sv. Pio X., kao uvjet za pripuštanje djece prvoj svetoj Pričesti, nije tražio da znaju objasniti ‘supstancu’ i ‘sastojke’, već da se prema Euharistijskom Kruhu odnose drukčije nego prema običnom kruhu (usp. dekret Quam Singulari, 7. kolovoza 1910.). To je prva pouka, nužan preduvjet, prvo sjeme koje će niknuti u dublje shvaćanje (mucanje teologije u iščekivanju kontemplacije Isusova otkrivena lica); ako dijete primi Euharistijski Kruh na isti način na koji uzima karamelu od mame, kakav će osjećaj za sveto moći imati? Sâm nam Gospodin govori da njegujemo osjećaj za sveto: prorok Malahija kaže: »Ali, ako sam ja otac, gdje je čast moja? Ako sam gospodar, gdje je strah od mene? To govori Jahve nad vojskama vama, svećenici, koji moje ime prezirete« (Mal 1, 6). Ovaj božanski zahtjev pak, isključivo je na službu čovjeku: »Tebi naša hvala nije potrebna, ali Tvoj je dar što smo Ti zahvalni; po našim hvalospjevima Ti ne bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja« (Opće Predslovlje IV) i pomažu nam da uvidimo koliko su vjerodostojna otajstva vjere.

Liturgija se sastoji od brojnih malih obreda i gesta – a svaki od njih kadar je izraziti stav ljubavi, sinovskoga poštovanja i klanjanja prema Bogu. Upravo stoga prikladno je promicati ljepotu, doličnost i pastoralnu vrijednost prakse koja se razvijala tijekom duga života i tradicije Crkve, tj. čin primanja svete Pričesti na jezik i na koljenima. Veličina i plemenitost čovjeka, kao najuzvišeniji izraz ljubavi prema Stvoritelju, sastoji se u klečanju pred Bogom. I sâm se Isus Ocu molio klečeći: »I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: Pater, si vis, transfer calicem istum a me; verum tamen non mea voluntas sed tua fiat: “Oče, ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!”« (Lk 22, 42, Mk 14, 35-36; Mt 26, 38-39). Nebeska liturgija ustrajno preporuča da pred zaklanim Jaganjcem valja pasti ničice: »I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj zemlji poslanih. On pristupi te iz desnice Onoga koji sjedi na prijestolju uzme knjigu. A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kâda, to jest molitava svetačkih.« (Otk 5, 6-8).
Sukladno tomu htio bih za uzor ukazati na dvoje velikih svetaca našega doba: sv. Ivana Pavla II. i sv. Terezije iz Kalkute. Čitav život Karola Wojtyƚe bio je obilježen dubokim štovanjem prema Presvetoj Euharistiji. Mnogo bi se o tome moglo kazati, a puno toga je već i napisano. Dovoljno je podsjetiti na posljednje godine njegove petrovske službe: čovjek koji je u tijelu obilježen bolešću koja ga je polako ali neizbježno vodila u gotovo posvemašnji fizički raspad. No premda je bio ispijen i na kraju snagâ, doslovce uništen bolešću, gotovo razapet s Kristom, Ivan Pavao II. nikada nije sebi dopustio sjediti pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. Tko se ne bi s ganućem i nježnošću prisjećao onih slika pape Ivana Pavla II. shrvanoga bolešću, ispijenoga, ali uvijek na koljenima pred Presvetim tijekom procesije o svetkovini Tijelova od bazilike Svetog Ivana Lateranskoga do bazilike Svete Marije Velike? Teško bolesni Papa osjećao se dužnim klečati pred Presvetim. Nije bio kadar sâm kleknuti i ustati. Bio je potrebit pomoći kako bi savio koljena i potom ustao. Sve do posljednjih dana svoga života htio nam je pružiti veliko svjedočanstvo poštovanja spram Presvetoga Sakramenta. Zašto smo toliko oholi i neosjetljivi na znakove koje nam sâm Bog daje za naš duhovni rast i prisnu bliskost s Njim? Zašto ne kleknemo da bismo primili svetu Pričest po uzoru svetaca? Je li uistinu tako ponižavajuće pasti ničice i klečati pred Gospodinom Isusom Kristom? »On, trajni lik Božji, […] ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.« (Fil 2, 6-8). Sveta Majka Terezija iz Kalkute, izvanredna redovnica koju se nitko ne bi usudio proglasiti tradicionalisticom, fundamentalisticom ili esktremisticom, čija je vjera, svetost i posvemašnje sebedarje Bogu i siromasima poznata svima, gajila je poštovanje i apsolutno bogoštovlje prema božanskom Tijelu Isusa Krista. Naravno, ona je svakodnevno doticala Isusovo „meso“ u raspadajućim i trpećim tijelima najsiromašnijih od siromahâ. Ipak, prožeta divljenjem i odanim štovanjem, nije se usuđivala dotaknuti transupstancirano Tijelo Kristovo; radije Mu se klanjala i u tišini Ga motrila, ostala bi dugo klečeći pred euharistijskim Isusom. Štoviše, svetu je Pričest primala na usta, poput djeteta koje se ponizno dopušta hraniti od svoga Boga. Ova bi se svetica ražalostila i trpjela bi svaki put kad bi vidjela kršćane kako primaju svetu Pričest na ruku. Čak je ustvrdila da, koliko joj je poznato, sve njezine susestre svetu Pričest primaju isključivo na jezik. Nije li to poticaj koji nam Gospodin svima upućuje: »Ja sam Jahve, Bog tvoj koji te izvedoh iz Egipta: otvori svoja usta da ih napunim!« (Ps 81, 11). Zašto tvrdoglavo ustrajemo pričešćivati se stojeći i na ruku? Čemu taj stav pomanjkanja podložnosti pred Bogom? Neka se nijedan svećenik ne usudi nametati svoju volju po tom pitanju odbijajući ili zlostavljajući one koji žele primiti svetu Pričest na koljenima i na jezik: dođimo poput djece i ponizno primimo na koljenima i na jezik Tijelo Kristovo. Sveci nam daju primjer. Oni su uzori koje valja nasljedovati, a koje nam Bog pruža!

No kako se mogla toliko proširiti praksa primanja svete Pričesti na ruku? Odgovor se krije u do sada neobjavljenoj dokumentaciji, izvanrednoj po kakvoći i duljini, iz pera don Bortolija. Radi se o procesu koji je sve samo ne jasan, o prijelazu koji je dopustila uputa Memoriale Domini. Bilo je dopušteno – samo biskupskim konferencijama u zemljama gdje je ta praksa već protuzakonito bila uvedena – tražiti indult (dopuštenje/izuzetak) kako bi se omogućila podjela Pričesti na ruku; i to samo ondje gdje je bilo nemoguće, osim nauštrb autoriteta, vratiti se na ispravan način primanja Euharistije. Nažalost, kao što je to bilo s latinskim jezikom i s liturgijskom reformom koja je trebala biti sukladna prethodnim obredima, iznimno dopuštenje postalo je strategijom kojima je omogućena provala i pljačka riznice liturgijskoga blaga Crkve.
Gospodin pravednika vodi ‘pravim stazama’ (Mudr 10, 10), a ne stranputicama; dakle, osim teoloških razloga koje sam prethodno iznio, i način proširenja prakse primanja Pričesti na ruku nametnuo se, čini se, mimo Božjih putova. Nada mi je da će ova knjiga ohrabriti one svećenike i vjernike koji, potaknuti i primjerom Benedikta XVI. – koji je posljednjih godina svoga pontifikata odlučio dijeliti Pričest na usta i na koljenima – imaju želju dijeliti i primati Euharistiju na ovaj potonji način, koji je puno svojstveniji samom Sakramentu. Priželjkujem ponovno otkriće i promicanje ljepote i pastoralne vrijednosti ove prakse. Po mom mišljenju i prosudbi, ovo je važno pitanje o kojemu današnja Crkva mora promisliti. To je krajnji čin klanjanja i ljubavi koje svatko od nas može pružiti Isusu Kristu. Veseli me gledati tolike mlade koji se odlučuju primiti našega Gospodina s tolikim strahopoštovanjem, na koljenima i na jezik. Htio bih da rad don Bortolija uspije potaknuti opće preispitivanje načina primanja svete Pričesti.

Kako sam istaknuo na početku ovoga predgovora, upravo smo proslavili stotu godišnjicu Fatime i hrabrimo se iščekujući siguran trijumf Bezgrešnoga Srca Marijina: tada će trijumfirati i istina o liturgiji.”

kardinal Robert Sarah
Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata +

Zainteresirani za više informacija o spomenutoj temi i knjigu oca Bortolia s predgovorom kardinala Saraha:

Božji blagoslov.

Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios