Čudesno obraćenje židovskog pijanista Hermanna Cohena i njegove majke na samrti

Hermann Cohen rođen je 1821. u Njemačkoj kao sin Davida Abrahama, bogatog pekara, i Rosalie Benjamin. Njegova obitelj pripadala je reformiranoj sinagogi i odgajala je Hermanna u židovskoj vjeri. Kada je bio vrlo mlad, Herman je osjećao ogromno strahopoštovanje tijekom židovske liturgije i bio očaran njome.

Međutim, ovo nije potrajalo dugo i već je s deset godina odustao od vjere i religije uopće. Razmažen od strane svoje majke opisao je kako je bio “tiranin obitelji” i kako je bio nepošten, arogantan, pohlepan i isprazan. Imao je i prijatelje koji su loše utjecali na njega te je napisao kako je kada je imao 12 godina naučio mnoge stvari, čije je poznavanje bilo pogubno za njegovu dušu.

U dobi od četiri godine počeo je uzimati sate klavira sa starijim bratom i ubrzo je postalo očito da je izvanredan talent. Brzo nadmašujući brata, do šeste je godine mogao svirati razne opere, pa čak i improvizirati. Nastavio je proučavati klavir, do jedanaeste godine njegov učitelj roditeljima je rekao da je genije, a majka se upustila u trening s stručnjakom u Parizu.
U Parizu ga je Franz Liszt, jedan od najboljih svjetskih pijanista, čuo kako svira i, odmah impresioniran, uzeo za svog učenika. Do 12. godine Hermann je izvodio koncerte širom Pariza, čak je svirao i za honorare. Postao je instant zvijezda. Svi su bili očarani ovim mladim zgodnim čudom uključujući novine. Ali slava i bogatstvo štetili su njegovom karakteru jer je postao samo kapriciozan, nepristojan i arogantan. Upoznat s bezbroj slavnih osoba koje su bile oduševljene njegovim talentom, oni su postali njegova ulaznica u bilo koji od salona u Europi usprkos njegovoj dobi. Sa svim tim vezama i njegovim bogatstvom, ništa nije spriječilo ovog mladog tinejdžera da doživi svaku ćud i nezamislive niske užitke dok je putovao Europom. Osim svog groznog ponašanja zapao je u još jedan grozan porok-kockanje, te je često gubio novac prije nego bi ga zaradio.

Tim stilom života živio je do 1847.godine kada se njegov život radikalno promijenio. Jednog dana, prijatelj ga je zamolio da bude zamjenski upravitelj zbora za službu blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom u lokalnoj katoličkoj crkvi. Iako je po vjeri bio Židov koji nije živio vjeru niti bio najmanje zainteresiran za ništa vjersko i duhovno, pristao je jer mu je trebao novac.

Prvog “radnog” dana, za vrijeme službe bio je nepomičan sve vrijeme do trenutka blagoslivljanja s Presvetim.
Nesvjestan značenja onoga čemu je svjedočio, vidio je ljude kako kleče dok svećenik uzdiže zlatni predmet (kao da ih blagoslivlja). U tom trenutku, nešto duboko u Hermannu se uzburkalo do srži njegova bića.

Hermann kaže: “U trenutku blagoslova s Presvetim, uopće nisam planirao biti u položaju prostracije kao ostatak kongregacije. Bez ikakvog sudjelovanja u mojoj volji, bio sam prisiljen, unatoč sebi, skroz se pokloniti.

Kad sam se sljedećeg petka vratio, iste emocije su me obuzele, još snažnije, i osjetio sam veliku težinu koja se spuštala preko cijelog tijela, prisiljavajući me da se poklonim, čak u položaj prostracije. usprkos sebi, i bio sam zadivljen iznenadnom mišlju da postanem katolik.”

Nakon izlaska iz crkve, nije se mogao riješiti uznemirenosti koja je nastala u njegovoj duši. Tjedan dana kasnije vratio se u crkvu radi druge službe blagoslova. Istog trenutka opet je bio nemiran iznutra, ali ovaj put su mu suze naglo potekle niz lice.
Našao se privučen crkvom na dnevnoj bazi, često dolazeći na Sv. Misu ili službu blagoslova.
U nazočnosti posvećene Hostije našao bi se drhtav, ispunjen tajanstvenim osjećajem unutarnjeg mira i radosti.
Ispričao je prijatelju ta iskustva, a zatim se upoznao s katoličkim svećenikom koji mu je savjetovao da se moli i uzda u Božju providnost. Nedugo nakon toga, prije sviranja na koncertu, otišao je na Sv. Misu u malu njemačku župu i tijekom cijele liturgije bio dirnut svim njenim aspektima – himnama, molitvama, čitanjima.

Ovako je opisao svoj doživljaj:

“Kad je svećenik podigao hostiju, suze su mi počele teći. Bio je to utješan i nezaboravan trenutak. Gospode, bio si tamo sa mnom, ispunjavajući me svojim božanskim darovima. Stvarno sam Ti se molio, svemoćni i svemilosrdni Bože … I dok su suze tekle, duboka tuga za mojom prošlošću me obuzela. Odmah sam htio sve ispovjediti Gospodinu, sve grijehe svog života. Tamo su svi grijesi sada bili preda mnom, bezbrojni i prezreni i zaslužili su Božju kaznu. Ali istovremeno sam osjetio duboki mir koji me je stvarno izliječio i bio sam uvjeren da će mi milostivi Gospodin oprostiti i prijeći preko mojih grijeha i prihvatiti moju tugu i žaljenje. Znao sam da će mi oprostiti priznajući moju odlučnost da Ga od sada volim iznad svega. Kad sam napustio crkvu, već sam osjećao da sam kršćanin ili barem onoliko kršćanin koliko je moguće biti prije krštenja!”

ULAZAK U CRKVU i KRŠTENJE

Hermann se redovito molio, posebno pred Presvetim sakramentom, nastavio se susretati sa svećenikom i proučavati vjeru. Također je bio posvećen Blaženoj Majci dok je milost svoga obraćenja pripisivao njezinu zagovoru. Postao je još uvjereniji i duboko je želio primiti Euharistiju.
28. kolovoza 1847., na blagdan svetog Augustina, kršten je i ušao u Crkvu. Dok mu se voda izlijevala preko glave čuo je svoje kršćansko ime – Augustin Marie Henri – prisjetio se (navest ću samo dio):

“Primio sam takvo iznenadno i snažno protresanje od Boga, da ga mogu usporediti samo s električnim udarom. Moje tjelesne oči zatvorile su se, ali u istom su se trenutku moje duhovne oči otvorile prema svjetlu natprirodnog i Božanskog. Osjećao sam se kao da sam u zanosu ljubavi..
Ta svjetlost se proširila cijelim mojim bićem. Iako su mi fizičke oči bile zatvorene, očima duha vidio sam svugdje oko sebe mirijade anđela kako pjevaju neopisivom ljepotom.
Tada sam ugledao Gospodina Isusa Krista kako sjedi na svom sjajnom prijestolju, lijep s vječnom mladolikošću, s desne Mu stoji Njegova sveta slavna i preljubljena Majka Marija, a pred Njegovim nogama, svuda oko njega, vojska svetaca, odjevena u najsjajnije boje.

Ti su sveci bili u položaju prostracije u podnožju prijestolja i obožavali Ga, a ipak su se istovremeno okrenuli i pogledali
me slatkim osmijehom dobrodošlice. Cijelo Nebo i njegovi stanovnici radovali su se mom krštenju.
Ne, to nije bila vizija, to je bilo stvarno.
Bio sam toliko ganut da se i danas samo nesavršeno mogu prisjetiti ceremonije koja je uslijedila. Sjećam se, međutim, da sam bio odjeven bijelim ogrtačem nevinosti i zapaljenom svijećom stavljenom u moje ruke, kao simbol istine koju je upravo primio te sam se zakleo u svom srcu živjeti i umrijeti da bih zaštitio i obranio tu istinu.”

Nekoliko godina kasnije, Gospodin ga je pozvao u svećenstvo, zaredio se i bio svećenikom dvadeset godina.

ČUDESNO OBRAĆENJE I SPASENJE MAJKE NA SAMRTI

Tamna mrlja na sreći oca Cohena bila je njegova majka, odnosno zabrinutost za njezinu dušu jer nije slijedila katoličku vjeru odnosno Isusa Krista.
Na blagdan Bezgrešnog začeća 1852. godine, hodočastio je u marijansko svetište moliti za njezin spas:
“Nebeska Majko, za tvog Sina, odrekao sam se svoje zemaljske majke. Hoćeš li mi ju vratiti jednog dana?
Kao nekad njen sin, ona danas sjedi u sjeni smrti: čeka dolazak Mesije u budućnosti. Ona ne zna da se svijetla Jakovljeva zvijezda pojavila za nas i da njena svjetlost svijetli već 18 stoljeća, bez pomračenja, na nebu Crkve.
Ona ne zna da ste vi bili njegova zora i da vaša slatka svjetlost nikada ne prestaje usmjeravati korake najslabijih smrtnika prema ovom Suncu pravde koji nam je Bog dao da prosvijetlimo sve narode i da budemo slava svoga naroda Izraela.
O Marijo! Kćeri Izraelova, ona pripada tvojoj obitelji,
okreni na nju pogled sažaljenja i ljubavi!
O Marijo! Spasila si sina; neka onda ne bude
zauvijek odvojen od majke. Ona je tvoja slika za mene, a njeno sjećanje nikad ne ulazi u moje srce samo. Rodila me u mukama, i ti isto da mi daš drugi život, usvojivši me kao svoje dijete po cijeni visokoj kao patnja na Kalvariji!
O Majko Isusova! Moja Majko!
Bih li te mogao gledati na Nebu bez nje, pun radosti, ne bi li njena vječna izgubljenost bila ogroman oblak poviše moje radosti?”

Kad je njegova majka krajem 1854. preminula, ne primivši katoličku vjeru, otac Cohen bio je duboko potresen.
U svojoj tjeskobi razgovarao je sa svojim prijateljem, budućim velikim svecem, Arškim župnikom, koji ga je uvjeravao mističnim proroštvom:
“Nada, nada! Dobit ćete jedan dan, na blagdan Bezgrešnog začeća, pismo koje će vam donijeti sjajnu radost.”

Sedam godina kasnije, 8. prosinca 1861. na svetkovinu
Bezgrešnog začeća — jezuitski svećenik donio je ocu
Cohenu pismo koje je napisala žena poznata po svetosti i unutarnjem životu, te koja je i sama napisala broj
dobro cijenjenih knjiga o katoličkoj duhovnosti.

Pismo je sadržavalo izvještaj o otkrivenju koje je primila
nekoliko mjeseci ranije:

“Moj Isus mi je pokazao u zraci svoje božanske svjetlosti trenutak kada je majka oca Hermanna bila u trenutku umiranja (prelaska na drugi svijet), kada je izgledala bez svijesti, gotovo mrtvo; Marija, naša Blažena Majka, predstavila se pred svojim božanskim Sinom u dubokoj prostraciji pred Njegovim nogama i rekla Mu: `Milost, sažaljenje, o Sine moj, jer će ova duša uskoro propasti. U trenu će biti izgubljena, izgubljena za vječnost. Učini, molim te, za majku tvog sluge Hermanna ono što bi volio da on napravi za Tvoju, da je ona na njenom mjestu, a Ti na njegovom.
On ju je posvetio meni; mogu li dopustiti da propadne?
Ne, ova duša je moja nagrada, želim je, proglašavam kao moju, kao cijenu Tvoje Krvi, moje tuge u podnožju Tvog križa.`
Jedva da je preklinjanje Bogu prestalo, kada je snažna milost izašla iz izvora svih milosti, ljupkog srca našeg Isusa i osvijetlila dušu jadne umiruće Židovke i odmah savladala njenu tvrdoglavost i otpor.

Ta se duša odmah okrenula s ljubavnim povjerenjem prema Njemu i rekla Mu: “O moj Isuse, Bože kršćana, Bože kojeg moj sin obožava, vjerujem u Tebe, nadam se u Tebe; smiluj se meni.”
Gospodin se smilovao i umrla je spašena
.

Cohen je bio aktivan u svom poslanju sve do smrti 1871, kao posljedice zaraze boginjama u francusko-pruskom ratu u kojem je neumorno služio vojnicima i ratnim zarobljenicima, ispovijedajući ih, evangelizirajući i pomažući na sve moguće načine u teškim uvjetima.

Cohenove zadnje riječi prije odlaska Gospodinu su bile: “Bože, u Tvoje ruke predajem duh svoj”.

Uredio: Petar Salečić