Idi kući i voli je!

“Idi kući i voli je!”

Bio je to odgovor svetog Ivana Zlatoustog muškarcu (kršćaninu) koji se požalio Svecu da ga njegova žena ne voli.

“Ali ti me ne razumiješ, oče Ivane”, reče supružnik, “kako je mogu voljeti kad ona mene ne voli?” “Vrati se kući i voli je”, ponavlja Sveti.

I bio je u pravu. Tamo gdje nema ljubavi, moramo dodati malo svoje, pa ćemo je pronaći. Muževi se često žale svećeniku da ih supruga ne voli. Tada svećenik otkriva da muž ne ide vlastitim putem davanja ljubavi; on jednostavno sjedi i traži da ga se voli, slično kao neki idol koji čeka da ga se služi i obožava. Takav muž mora shvatiti da je jedini način da se u braku dobije trajna ljubav pružanje. U životu obično primamo ono što dajemo: ako mrzimo – primamo mržnju; ali ako dajemo ljubav, zauzvrat dobivamo i ljubav. Sveti Oci kažu da kršćanski muževi moraju voljeti svoje žene više od svojih svjetovnih poslova, jer u kući nema većeg uspjeha od sreće; i nijedan uspjeh koji mi muškarci postižemo u životu neće značiti ništa ako ne uspijemo u svom domu. Naše obitelji zaslužuju najbolje. Previše nas je muškaraca danas koji radimo najbolje što znamo vani na svijetu, a najslabije kod kuće. Iz tog razloga, Sveti Oci nam govore da kao najveću vrijednost postavimo napore naših žena i da budemo željniji ostati s njima kod kuće nego na bilo kojem našem poslu.

Naravno, i žena ima odgovornost. Sveti apostol Pavao kaže: “Žene, podložite se svojim muževima kao Gospodinu.”
Ova poslušnost žene suprugu uslijedila je nakon grijeha predaka, kada su izgubili život u raju i odnos između muža i žene kao što to imaju Otac i Sin i Duh Sveti: “A ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar.”(Postanak, poglavlje 3, stih 16).

Naravno, to nikako ne podrazumijeva robovsku vezu, već odnos ljubavi koji Krist ima prema Crkvi. Suprug i supruga su dvije osobe u jednom biću. Niti je muž cjelovit čovjek bez žene, niti je supruga čitav čovjek bez muža. Današnje društvo, posebno u javnom mnijenju – filmovi, televizija, novine, knjige – prezire vrlinu poslušnosti. Umjesto toga, pobuđeni smo na svakom uglu da radimo svoje, vodimo računa o vlastitom zadovoljstvu i hirovitosti. Ali kršćanski brak nije, kao što smo spomenuli, dio ovog svjetovnog društva. Njegov cilj i ciljevi društva nisu samo različiti, već su i potpuno suprotstavljeni.

Svrha kršćanskog braka je vječni život na Nebu s Gospodinom Isusom Kristom; svrha je sekularnog društva, s druge strane, zadovoljstvo, uživanje ovdje i sada, a posebno prepuštanje osobnom zadovoljenju i samovolji.”