Jednom je sveti Pajsije ispričao sljedeću priču kako bi dao hrabrosti čovjeku s mnogo djece koji ga je došao posjetiti:
“Reći ću vam nešto što mi se dogodilo kad sam bio u samostanu u Konitsi. Tamo je bila ikona Panagije (Presvete Bogorodice) i svaki sam je dan čistio i palio Njenu uljnu lampu. U redovitim razmacima dolazio bi seoski policajac koji je imao devetero djece i on bi mi rekao:
“Starče, želim ići zapaliti uljanicu Panagie.” Odgovorio sam: “Blagoslovljen budi, upaljena je.” Inzistirao je. Da ga ne bih uznemirio, rekao bih mu da ide.
Kasnije, kad bi otišao, ja bih ušao i čistio ulje.Jednog dana zaintrigirao sam se i rekao: “Zašto ne bih otišao pogledati što ovaj blaženi radi tamo, možda pravi nered?” Pa kad je ušao u crkvu, potajno sam ušao iza njega pretjerano zaštitnički nastrojen. Otišao je, dakle, do ikone Panagije, umočio ruku u ulje Njezine uljanice, dodirnuo cijev oružja, kleknuo i rekao:
“Moja Panagija, hrana se potrošila. Ti znaš!”
S onim što sam čuo bio sam iznenađen i odlučio sam ga slijediti. Udaljivši se od samostana, oko tristo metara, ugledao sam uspravnu kozu preko puta njega kako čeka. Izvadio je oružje, ubio ju, stavio na leđa i otišao. Tada sam razumio njegove riječi Panagiji. Od tada, kad god bi policajac dolazio u samostan i odlazio, postavljao bih uho da čujem pucanj. I uistinu, nakon pet, možda deset minuta, čuo bi pucanj i rekao:
“Opet mu je Panagia dala.”
Uredio: Petar Salečić
