Kostakis je rođen 60ih godina u Grčkoj.
Bio je vedra duha i obožavao je putovati i istraživati.
Jednog dana (u svojim dvadesetima), naglo je obolio. Dijagnoza je bila neka neurološka bolest koja je rezultirala paralizom od vrata nadolje.
I tako je Kostakis postao teški invalid. Na sreću, susjedi su mu pomagali; jedni su ga ujutro budili i obilazili, drugi mu kuhali, treći ga izvodili sa sobom u šetnje gurajući ga u kolicima, četvrti ga prali, peti ga vodili na wc itd..
Kostakis je posebno volio jedan samostan gdje su ga starješine istog uvijek toplo dočekivali i brinuli se o njemu, samo za njega su napravili i rampu te posebnu ćeliju za molitvu.
Jednog dana, tamo je sreo bogataša koji je sudjelovao u humanitarnom radu. Ovaj mu je ponudio platiti let, smještaj, operaciju i skupu terapiju matičnim stanicama u Americi.
Kostakis je pomislio: “Konačno, molitve su mi uslišane!” kako se puno molio Djevici Mariji za zagovor da mu se otvori put za ozdravljenje. Pitao je starješine za savjet da li je to Božji odgovor.
Oni nisu znali sa sigurnošću reći pa su kontaktirali svetog monaha, tada starca Pajsija sa Svete Gore u Grčkoj za savjet.
Pajsije im je rekao: “Kažite Kostakisu da me sutra sačeka na tom mjestu u to vrijeme.” (Bio je to plato neke bolnice)
Sljedeći dan, Kostakis je sa starcem Timotejom otišao na dogovoreno mjesto naći se s Pajsijem.
Kada ga je Pajsije ugledao, prišao mu je, kleknuo i počeo ga kao maziti po nogama govoreći: “Ove noge, ove noge.. O Bože.. Ove noge, kolike će ljude odvesti u Raj.. Dijete moje, ustani da prošetamo!” (unatoč činjenici da je bio u kolicima i nepokretan)
Kostakis je bio zapanjen, kako je rekao, ne riječima svetog Pajsija, nego jer je po prvi put osjetio svoju krv i kako se kao zagrijava, te po prvi put nakon nekoliko godina je ustao i počeo hodati.
Dok je hodao, plakao je i zahvaljivao Djevici Mariji na ovom čudu.
Dok se sve ovo događalo i dok su šetali, starac Pajsije bi povremeno zatvorio oči i molio. Nakon šetnje vratili su se do mjesta gdje su ostavili kolica i Pajsije mu je rekao da sjedne u kolica.
Kostakis je rekao da je tada osjetio kako mu krv opet postaje hladna i da je ponovo izgubio sposobnost hodanja i paraliza od vrata nadolje se vratila.
Čudeći se kako je to moguće nakon čuda koje se maloprije dogodilo, Pajsije mu se obratio i rekao: “Ne idi u Ameriku, jer će te iskoristiti kao zamorca. Umjesto toga, vrati se u Argos (rodni kraj).” Nakon toga, starac Pajsije je kleknuo te kao i na početku susreta počeo gladiti noge i nastavio:
“Sine moj, ustali smo i otišli u malu šetnju kako bi mogao shvatiti kako je Bogu lako ozdraviti te.
Ali imati strpljenja ostajući u stanju u kojem se nalaziš, obožavajući Božji plan, nemaš pojma koliko je ovo korisno za tvoju dušu.
Već si naslijedio (osigurao) Nebo (Raj) od ovog života, stoga ne očajavaj i ne budi uzrujan, Bog ima plan i zna zašto te hoće u kolicima. Tvoja će se duša spasiti i postati sveta a svi oni ljudi koji te posjećuju i rade dobro na dnevnoj bazi će također naslijediti Raj.
Ne očajavaj Kostaki već vjeruj Božjem planu. Godine na ovoj zemlji su od brojane, godine na onom svijetu ne mogu biti izbrojane. To je samo mala kap u velikom oceanu. Oceanu vječnosti.”
Dok mu je ovo govorio gladeći mu noge opet je ponovio: “Ove noge, oh ove noge.. Koliko će ljudi dobiti Nebo kroz njih.. Ti i svi ljudi koji čine dobra djela zbog njih.. Kao što je Isus rekao: `Što učiniste najmanjem od moje braće, Meni učiniste.”
Kostakis se vratio u rodni kraj, živio još nekoliko godina više nego su mu doktori predviđali i umro u 52. godini.
Mislim da ne moram držati homilije o ovom događaju koji nam govori toliko toga.
Čuvajte se,
Božji blagoslov.
Uredio: Petar Salečić