Povijest kršćanstva je povijest svetaca

Povijest kršćanstva je povijest svetaca. Gdje je Isus u toj priči? On je u svakom svecu, u svakom čovjeku, u grešniku, on je iznad povijesti i iznad grijeha.

Najprije su u kršćanstvu smatrani i proglašavani svecima mučenici. Kada su minuli progoni u 4. stoljeću, zamjena za mučenike su postali monasi koji su živjeli bijelo mučeništvo – djevičanstvo i odricanje od “svijeta”.
Bili su to laici, ne svećenici, sve dok nije potreba za svećenicima postala nužna ali monasi su dugo i uporno bježali od ređenja, pogotovo biskupskog pa su čak na silu bili zaređivani, skriveni po pećinama dok ih je izvana zaređivao biskup. Pomalo bizarno ali bio je to tada jedini način. Prisilno ređenje kao cijepljenje u ovo vrijeme demokracije i slobode, da budem malo ironičan.


Poslije su “in” postali svećenici kao privilegirana kasta sa najvećim pravom na svetost. Zatim redovnici, ne računajući monaške redove, dakle viteški, prosjački, bolnički i slični redovi naslijedili su “fancy” dionice i prava na svetost u duhovnim kretanjima kršćanskog svijeta. Nije bila rijetkost da su plemići odlazili u redovnike i redovnice i mnogi imućnici kako bi se barem potkraj života pripremili za vječne zamke, ili su slali svoju djecu kako bi ih sačuvali ratova ili moralne propasti. Sama Terezija Avilska je rekla kako je u samostan otišla radi spasa svoje duše i straha od pakla a ne iz ljubavi prema Bogu.


Još i danas čujem neutemeljene epitete “vi ste svetiji”, “bliže Bogu” i slično makar i povijesno i realno, danas je vrijeme svetosti laika. Mi posvećeni stigosmo i pretekosmo laike u grijehu a vi nas u svetosti, hm, kao da to nije uvijek bilo tako. Srećom, na obje strane je uvijek Bog podizao svete duše i ustvari nema puno vajde raspravljati koji je put svetiji ili bolji. Najbolji je tvoj put, put koji ti je Bog dao i baš vršeći Božju volju u svakodnevnim malim djelima ljubavi možeš postati ne svetac nego veliki svetac. Ako ne vjeruješ meni, pogledaj Sveto pismo. U njemu nema laži.


16. travnja je rođendan za nebo tri velika sveca. Bernardica iz Lurda. Djevica Marija joj je govorila licem u lice a u samostanu je doživljavala sama poniženja da bi joj baš Marija rekla da joj sreću ne može obećati na ovom svijetu ali da u vječnosti. Bernardica je nakon svega zahvaljivala za svako poniženje jer ga je znala iskoristiti za vlastitu izgradnju i kao molitvu za spasenje duša.
Benedikt Josip Labre je želio postati kartuzijanac, pa trapist pa cistercit. Odbili su ga svaki put. Nije obećavao baš kako bi rekli skauti Hajduka za Modrića jedared. Postao je sveti hodočasnik i rimski prosjak. Ne Luka već Benedikt Josip. Na dan svoje smrti 16. travnja Rimom se prolomio glas: “umro je svetac”. Ne kao monah, redovnik ili svećenik već kao prosjak.
Na isti dan prije 5 godina umrla je u potresu Claire Crockett, vjerujem buduća svetica. Prije dvadesete bila je ovisna o alkoholu, cigaretama, noćnom životu, momcima. Jedva su je primili u samostan ali jedan je svećenik rekao da u toj maloj ima nešto i da će biti nešto. I bilo je!


Neobični putevi svetosti, nimalo laki niti posuti ružama već trnjem. Svo troje u isti dan. Svi primjer da Bog vodi različitim i često čudesnim putevima, kojima tko vjeruje, svaku prepreku, kušnju i neizvjesnost može pretvoriti u pobjedu Boga u duši čovjeka. Bio laik ili posvećen. Božju ljubav nemoguće je ograničiti i zaustaviti. I danas, kakva god vremena bila, Bog podiže svete duše. To je njegov odgovor.

Zašto misliš da ti nisi jedan takav odgovor?


o. Krešmir Josip