Ja sam liječnik i moralni teolog. Stavove koje ovdje iznosim moji su vlastiti stavovi, a ne od bilo koje institucije kojoj pripadam ili bilo kojega mjesta gdje sam trenutno dodijeljen. Ovo pišem jednostavno kao znanstvenik, moralni teolog i vjernik-katolik. Dostupno je mnogo podataka (istinitih i netočnih) o cjepivima protiv COVID-a. U ovom članku nadam se da ću doprinijeti jasnoći u vezi sa znanošću, moralom i crkvenim naukom o tim pitanjima.
1. Fetalne stanične linije
Problem savjesti mnogih ljudi je taj što proizvodnja mnogih modernih cjepiva uključuje upotrebu stanica dobivenih od pobačenih beba (poznatih kao „fetalne stanične linije“).
Tvrdi se da te bebe nisu ubijene kako bi se dobili ovi uzorci tkiva; ali to zanemaruje usku suradnju koja mora postojati između izvršitelja pobačaja i onoga koji vadi uzorke tkiva iz pobačenoga djeteta kako bi se izvadili živi uzorci. Također se tvrdi da su fetalne stanice daleko od izvornog fetusa, obzirom na protok vremena i genetske manipulacije; ali to zanemaruje
činjenicu da su i stanice u našem vlastitom tijelu daleko (protok vremena i neke genetske mutacije) od izvornih stanica koje smo imali kao fetusi, ali svejedno su to naše stanice. Fetalne stanične linije, bez obzira na protok vremena ili genetske modifikacije, i dalje su objektivno stanice fetusa, a često i određenog organa ili tkiva. U ovom kontekstu suradnje između
izvršitelja pobačaja i onoga koji vadi uzorke tkiva iz pobačenoga djeteta, obmanjujuća je poluistina reći da ta djeca nisu ubijena zbog njihovoga tkiva. Konačno, rečeno je da za takve stanične linije nisu potrebni daljnji pobačaji; a istina je da pobačaji nikada i nisu ni bili potrebni,
niti će ikada biti – ali potraga za novim linijama fetalnih stanica se nastavlja. Nedostatak bilo kakvoga našega održivoga prigovora omogućava da ova „industrija“ nastavi i dalje djelovati nekontrolirano i neometano.
2. Neimenovana pobačena djeca
Stanične linije preuzete od pobačenih beba dobivaju brojeve i oznake, ali ne imena. Na ovaj način je lakše zaboraviti da su to bila djeca, dječaci ili djevojčice, određene dobi, određenog porijekla, iz određenoga grada, države. Prije nego što prijeđemo na cjepiva, pogledajmo neku od ove djece i vidimo što se (ili bolje rečeno, tko se) koristi u tim cjepivima i lijekovima.
Vađenje živog tkiva znači da je žetva/seciranje ove djece poduzeta blizu ili neposredno prije smrti:
„Probušili bi posteljicu trudnice u periodu od 14. do 16. tjedna, stavili stezaljku na glavu djeteta, povukli glavu u grlić maternice, izbušili rupu u djetetovoj glavi i pričvrstili usisni stroj za uklanjanje moždanih stanica… U periodu od 16. do 21. tjedna radili bi prostaglandin-pobačaje kojima se u maternicu ubrizgava kemijska supstanca od koje žena dobiva tzv. mini-trudove i porađa dijete. U pedeset posto slučajeva dijete bi se rodilo živo, ali to ih ne bi zaustavilo. Jednostavno bi djetetu rastvorili trbuh bez
anestezije i izvadili jetru i bubrege, itd.“
(Dr. Peter McCullagh, Fetus kao donor za transplantaciju: znanstvene, socijalne i etičke perspektive. John Wiley i sinovi, 1987).
A) WI-38 (djevojčica) – Institut Wistar, soj stanica 38
Razvijeno iz plućnoga tkiva švedske djevojčice, koju su u srpnju 1962. „terapeutski“, u 3.mjesecu trudnoće, pobacili njezini roditelji koji su smatrali kako već imaju previše djece.
Porođena je u Stockholmu, bila je dugačka oko 20 cm, zamotana u sterilnu zelenu krpu i predana onome koji vrši seciranje. Bebini maleni organi izvađeni su bez majčinoga znanja i dopuštenja, spakirani u led i prebačeni u institut Wistar u Philadelphiji, gdje su dalje secirani.
Ovo je dijete izabrano jer njezini roditelji nisu imali obiteljsku povijest opterećenu bolestima ili rak.
B) WI-26 (dječak) – Institut Wistar, soj stanica 26
Razvijeno iz plućnog tkiva pobačenog kavkaskog dječaka, u trećem mjesecu trudnoće, oko 1963. godine.
C) WI-44 (djevojčica) – Institut Wistar, soj stanica 44
Razvijeno iz plućnog tkiva pobačene švedske djevojčice, u trećem mjesecu trudnoće, oko 1964. godine.
D) MRC-5 (dječak) – Vijeće za medicinska istraživanja, stanična kultura 5
Razvilo ga je Vijeće za medicinska istraživanja iz plućnog tkiva kavkaskog dječačića, u 14. tjednu trudnoće, koji je pobačen u Velikoj Britaniji u rujnu 1966. Njegova je majka bila fizički zdrava, genetski normalna 27-godišnjakinja. Pobacila ga je iz „psihijatrijskih razloga“
objašnjeno je da ga ona, njegova majka, nije željela. Pri pobačaju, sam dječak nije imao znakove urođenih abnormalnosti ili raka.
E) MRC-9 (djevojčica) – Vijeće za medicinska istraživanja, stanična kultura 9
Ove su stanice uzete iz pluća djevojčice 1974. godine, oko 15. tjedna trudnoće. Bila je normalnog razvoja i porođena je od 14-godišnje majke; pobačaj se dogodio jer je majka bila neudata. Majka i njezina obitelj nisu imale težih bolesti u svojoj povijesti. Djevojčica je secirana odmah nakon porođaja.
F) IMR-90 (djevojčica) – Institut za medicinska istraživanja, soj stanica 90
Razvio ga je Institut za medicinska istraživanja iz plućnog tkiva djevojčice, u 4. mjesecu trudnoće, od „terapijskoga“ pobačaja izvedenoga 7. srpnja 1975. godine na 38-godišnjoj kavkaskoj majci šestero djece. Njezine su stanice trebale zamijeniti WI-38.
G) IMR-91 (dječak) – Institut za medicinska istraživanja, soj stanica 91
Razvio ga je Institut za medicinska istraživanja iz plućnoga i kožnoga tkiva pobačenog kavkaskoga dječaka, u 3. mjesecu trudnoće, 1983. godine. Njegove su stanice trebale zamijeniti MRC-5.
H) Lambda.hE1 (dječak) – Jetra, ljudski embrij, kultura 1
Iz stanica jetre dječačića, iz drugoga tromjesečje trudnoće (trudnoća između 13. i 28. tjedna). Pobačen je 1980. zbog „psihosocijalnih indikacija“, odnosno neželjene trudnoće. Njegove se stanice koriste u proizvodnji brojnih medicinskih lijekova.
I) HEK-293 (djevojčica) – stanice bubrega ljudskoga embrija, pokušaj 293
Razvijeno iz bubrežnih stanica (namjerno su tražene jer su bolje u istraživanjima transformacija) nizozemske djevojčice, u nepoznatoj dobi trudnoće, koja je pobačena 1972. godine. Jedan od onih koji su razvijali te stanične linije kasnije je rekao kako se ne može sjetiti je li tkivo došlo od namjernoga ili spontanoga pobačaja. No netko je nazočnu djevojčicu opisao
kao „potpuno normalnu“, primivši ju nakon vađenja iz majke, što snažno sugerira kako je ona u stvari pobačena.
J) PER.C6 (dječak) – Primarne stanice mrežnice ljudskoga embrija, Klon 6
Razvijene iz izolirane mrežnice (jer su nedavne studije pokazale da bi se mogle lakše transformirati) dječačića od oko 18. tjedna trudnoće, pobačenoga 1985. u Nizozemskoj. Otac dječaka bio je naveden kao „nepoznat“ i zato ga se majka htjela riješiti. Opisan je kao „zdrav
fetus“.
K) RA 27/3 (nezabilježeni spol) – Rubeola, Pobačaj, 27. fetus, 3. eksplantacija kulture tkiva
Beba u trudnoći od 8-9 tjedana čiji spol nikada nije zabilježen. Ovo je dijete bilo jedno od preko 80 nerođene djece koja su ubijena u studiji izoliranja virusa rubeole. Djetetova 25-godišnja majka bila je izložena virusu rubeole, a 17 dana kasnije dijete je kirurški pobačeno i odmah secirano. Uzorci su uzeti iz organa, a nekoliko ih je uspješno uzgojeno (pluća, koža, bubreg). To je dijete bilo dvadeset i sedmo u nizu pobačene djece tijekom epidemije rubeole 1964. godine, a kultura tkiva je bila treća po redu koja je proizvoljno izabrana za daljnje proučavanje. Te stanice zaražene virusom rubeole potom su korištene za zarazu fetalnih stanica WI-38.
L) WALVAX 2 (djevojčica) – Walvax Biotech Inc. (kineska tvrtka)
Razvijeno iz plućnog tkiva djevojčice u Kini, iz trećega mjeseca trudnoće, koja je u konačnici izabrana između 9 pobačenih beba 2009. godine. Razlog za pobačaj koji je navela 27-godišnja
zdrava majka te djevojčice bio je ožiljak na maternici od prethodnog carskog reza. Oni koji vade uzorke tkiva iz pobačenoga djeteta posebno su koristili metodu koja se naziva pobačaj „vrećice s vodom“ (nezakonit u SAD-u) kako bi se skratilo vrijeme porođaja i osiguralo da se beba rodi živa, tako da se njezini organi mogu vaditi dok je još živa, bez ikakvog anestetika, budući da bi to ugrozilo kvalitetu uzoraka tkiva. Njezine su stanice ciljano tražene kako bi nadomjestile istrošene zalihe WI-38 i MRC-5.
Vrste cjepiva protiv COVID-a
Cjepiva AstraZeneca, Johnson & Johnson i Sputnik V izrađena su pomoću fetalnih staničnih linija. Te se stanice koriste u razvoju, dizajniranju, proizvodnji i naknadnim ispitivanjima cjepiva. Sama cjepiva gotovo sigurno sadrže fetalne stanične ostatke. Kažem „gotovo sigurno“, jer farmaceutska industrija još nije otkrila što se nalazi u ovim COVID cjepivima.
Sudeći prema prethodnim cjepivima, upute za korištenje otkrivaju da su stanične linije fetusa navedene među mogućim sastojcima. Ovo nije teorija zavjere. To su podaci koje priznaju tvrtke za proizvodnju lijekova. CDC (Centri za kontrolu i prevenciju bolesti), nacionalna agencija za javno zdravstvo SAD, na mreži objavljuje popis „pomoćnih tvari“ u cjepivima (tj.onoga što sadrže), a stanični ostaci fetusa otvoreno su navedeni za brojna cjepiva.
Ovdje obratite pozornost na uključivanje MRC-5 i WI-38 kao pomoćnih tvari nekih cjepiva:
https://www.cdc.gov/vaccines/pubs/pinkbook/downloads/appendices/b/excipient-table2.pdf
Cjepiva Pfizer i Moderna koriste fetalne stanične linije za dizajn i razvoj cjepiva i za naknadna serijska ispitivanja. Ona ne koriste pobačene stanične linije za staničnu proizvodnju cjepiva, tako da ta cjepiva ne bi trebala sadržavati fetalne stanične ostatke.
Mnogi katolici smatraju kako su cjepiva Pfizer i Moderna manje nepoželjna jednostavno zato što nisu izravni nusproizvodi fetalnih stanica. Proizvodnja, međutim, uključuje redizajn tzv. proteina šiljka, naknadno rekodiranje fragmenata mRNK, razvijanje pseudo-virusa i neutralizaciju. Svi ovi koraci koristili su pobačene fetalne stanice. Konačna proizvodnja samog cjepiva uključuje replikaciju mRNK niza i njegovo kapsuliranje u određene lipide. Ta posljednja faza, istina, ne koristi fetalne stanične linije. Ali svaki prethodni korak ih koristi! Nakon toga, ispitivanje cjepiva je standardni postupak. Ovaj postupak obično koristi i fetalne stanične
linije. Cjepiva poput Pfizer-a i Moderne stoga se u velikoj mjeri oslanjaju na fetalne stanične linije.
Imajte na umu kako prigovor ovim cjepivima nije u tome što su ona fizički nusproizvodi fetalnih stanica. Izravno korištenje ljudskoga tkiva samo po sebi nije nepoželjno (npr. doniranje organa). Prigovor se odnosi na (općenitu) upotrebu tijela i tkiva ubijenih nevinih. S moralnoga stanovišta, nema razlike između svih gore navedenih cjepiva: podjednako sumoralno loša. Uključivanje fetalnih stanica u neka cjepiva čini ta cjepiva „odbojnijima“ za ljude, ali ona su jednako loša kao i cjepiva koja koriste fetalne stanice, a koja u konačnomproizvodu ne sadrže nikakve njihove ostatke.
Crkveno učenje
Mediji stavove različitih crkvenih tijela uvijek prikazuju kao stav „Vatikana“.
Kongregacija za nauk vjere (CDF) donijela je svoje sudove 2008. i 2020. godine. Papinska akademija za život(PAV) objavila je izvješća 2005. i 2017. godine. Ti dokumenti nemaju istu težinu ili autoritet.
„CDF ima udjela u papinskom magisteriju: njezin Dignitas Personae iz 2008. kao i njezinu bilješku o cjepivima protiv COVID-19 iz 2020. godine ispitao je sadašnji papa koji je i sam naredio njihovo objavljivanje. Od ovo dvoje, Dignitas Personae je mjerodavniji, utoliko što je uputa i kao takva važnija. PAV je, nasuprot tome, savjetodavno tijelo. Njihove izjave nisu dio magisterija, niti je njihova zadaća strogo govoreći zadaća podučavanja.Ipak, činjenica je da prosječni katolik obično nije svjestan te razlike, a mediji obično ne ističu tu razliku: PAV se tako predstavlja kao„Vatikan“ ni više ni manje nego i CDF.“
Do sada je najmjerodavniji nauk Crkve dokument Dignitas Personae (2008), koji kaže da u slučajevima gdje:
(1) nema drugih izbora, (2) gdje je opasnost stvarna, i (3) gdje je ugrožena sigurnost djece, (4) tada se takva cjepiva mogu privremeno koristiti,
(5) ali se mora izvršiti pritisak na vlade, farmaceutske tvrtke, istraživače itd. kako bi se pronašla etički prihvatljiva alternativa!
Nadalje, (6) kaže da nitko ne može biti prisiljen na cijepljenje; osobe imaju pravo odbiti cijepiti se, ali bi pri tom trebale poduzeti mjere predostrožnosti kako bi smanjile svoju ulogu u prenošenju bolesti tijekom epidemije.
Pretposljednja točka (5) važna je kako bi se izbjegao skandal. Grijeh skandala nije u tome da se bude šokiran ili skandaliziran. To podrazumijeva slučaj kada postupci jedne osobe navode drugu osobu misliti kako nešto što je grešno zapravo nije grešno, i na taj način čine je
odgovornijom za počinjenje toga grijeha. Primjerice, davanje svete pričesti političarima koji otvoreno podržavaju pobačaje i koji su javno obznanili svoje stavove i djelovanje koje promiče pobačaj. Ako kler propusti upozoriti takve ljude, bilo da se pokaju i poprave svoje ponašanje ili da prestanu primati Pričest, sve je to odsutnost istinske ljubavi prema tim ljudima, i zapravo predstavlja spremnost klera da ugrozi njihovo vječno spasenje. Grijeh skandala događa se kada su obični katolici dovedeni u zabludu vjerovati kako je podržavanje pobačaja kompatibilno s biti vjeran katolik.
S obzirom na cjepiva koja su ovisna-o-pobačaju, a kako bi izbjegli ili umanjili grijeh skandala, svi kršćani i savjesni ljudi trebaju prosvjedovati protiv svojih vlada i zdravstvene i farmaceutske industrije – da prestanu proizvoditi, distribuirati i koristiti cjepiva i druge lijekove koji su kompromitirani-pobačajem, i umjesto toga da proizvedu etički prihvatljive alternative. Kada bilo tko kaže da su cjepiva izvedena iz pobačaja „moralno prihvatljiva“, bez osjećaja dužnosti da prosvjeduje zbog uporabe pobačenog fetalnog tkiva, to je grijeh skandala. Pro-life svjedočanstvo Crkve na taj način znatno slabi. Za sekularni svijet izgleda kako mi katolici tvrdimo da podržavamo život, ali smo licemjerno sretni što imamo koristi od plodova pobačaja! I još gore od toga je činjenica da su neki katolici u zabludi kada misle da je ovo prihvatljiv kompromis.
Zbog toga, neki katolici vjerojatno neće, ni pod kojim uvjetom, biti spremni prihvatiti cjepivo izvedeno iz pobačaja. Po njihovoj savjesti, njihovo pro-life svjedočanstvo (uvjerenje o nepovredivosti života nerođenog djeteta i nužnosti njegove zakonske obrane) ne bi dopustilo takav kompromis, čak i kada bi prosvjedovali protiv neetičnog dobivanja cjepiva.
U Bibliji kralj David, bježeći od svoga sina Abšaloma, žudi popiti vodu iz Betlehema. Tri mlada junaka riskiraju svoje živote, prelazeći iza neprijateljskih linija, i donose tu vodu kralju. „Ali je David ne htjede piti, nego je proli kao ljevanicu Jahvi govoreći: ‘Ne dao mi moj Bog da to učinim! Zar da pijem krv ovih ljudi? Ta izlažući život pogibli donijeli su vode.’“
2 Sam 23, 15-17; 1 Ljet 11, 17-19
Iako mladi vojnici nisu poginuli, riskirali su živote zbog ove vode. Za Davida je ta voda bila krv njegovih ljudi, i on ih nije htio obeščastiti vodeći računa samo o svojim vlastitim potrebama. Prolio je vodu na zemlju, vraćajući je Bogu – jer život svakoga čovjeka pripada samo Bogu. Sve savjesne osobe moraju biti poštivane, uključujući one koje žele da se stanične linije fetusa i njihovi proizvodi predaju Bogu i ukopaju u zemlju, jer poštivanje ljudskoga dostojanstva to zahtijeva.
Grijeh skandala dobra je prilika za spomenuti „ljubav prema bližnjemu“.
Često dobronamjerni kršćani kažu da se cjepiva izvedena iz pobačaja trebaju primati iz ljubavi prema bližnjemu – kako bi zaštitili svoje zdravlje stvarajući imunitet krda, itd. Postoji i uzvišenija ljubav prema bližnjemu na koju smo pozvani. Imajte na umu da, iako bi se ta cjepiva mogla primiti pod
određenim okolnostima, sami proizvođači takvih cjepiva, uključujući istraživače i one koji čine pobačaje, dovode u opasnost svoje duše. Doktor Stanley Plotkin odigrao je ključnu ulogu u otkrivanju cjepiva protiv rubeole i vodeći je vakcinolog. Kontinuirano pomirljivo prihvaćanje lijekova koji su oskvrnjeni pobačajima ugrožava duše poput njegove.
Plotkin priznaje:
„Katolička crkva je zapravo o tome izdala i dokument [pitanje cjepiva izvedenih od pobačaja] koji kaže da bi osobe koje trebaju cjepiva trebale primiti cjepiva, bez obzira na tu činjenicu [da su izvedene od pobačaja]; to podrazumijeva da sam ja osoba koja će otići u pakao zbog upotrebe pobačenoga tkiva – na što rado pristajem.“
(Svjedočenje dr. Stanleyja Alana Plotkina, dr. med., na sudskom postupku o cjepivu u okrugu Oakland, Michigan (11. siječnja 2018.).
Pogledajte vremensku oznaku 17:30:44 – 17: 31: 13 na linku:
https://www.youtube.com/watch?v=Y9gWzTlpiDI
Sažetak
1) Korištenje moralno-zaprljanih cjepiva prihvatljivo je iz ozbiljnih razloga, posebno zbog zaštite ranjivih, ali samo privremeno;
2) Moralno opravdana potreba za primanjem takvih cjepiva može uključivati ozbiljni pritisak ili potrebu uzimanja cjepiva da bi se zadržao posao, npr. medicinsko osoblje u bolnicama;
3) U svim slučajevima Crkva i svi ljudi trebaju prosvjedovati protiv proizvodnje ovih cjepiva i pobačaja, uključujući pobačaje u svrhu medicinskih istraživanja;
4) Sljedeće se nameće kao dužnosti liječnika i glava obitelji (PAV 2005):
• koristiti alternativna cjepiva (ako postoje),
• vršiti pritisak na političke vlasti i zdravstvene sustave kako bi se osigurala etički prihvatljiva cjepiva,
• pribjeći, ako je neophodno, upotrebi prigovora savjesti u svezi s cjepivima koja proizlaze iz pobačaja (tj. odbiti se cijepiti),
• suprotstaviti se svim legitimnim sredstvima (pismenim putem, putem raznih udruga, masovnih medija itd.) cjepivima izvedenima od pobačaja,
• stvoriti pritisak kako bi se osigurala alternativna cjepiva koja su etički prihvatljiva,
• zatražiti rigoroznu pravnu kontrolu proizvođača cjepiva, tj. farmaceutske industrije,
• boriti se i upotrijebiti sva zakonita sredstva kako bi se otežao život farmaceutskoj industriji koja djeluje beskrupulozno i neetično.
5) Ni u kojem se slučaju uporaba takvih cjepiva ne smije nazivati moralnom dužnošću niti hvaliti; u najboljem slučaju, poput kanibalizma u slučaju prijeke potrebe, njihova je uporaba za žaljenje;
6) Zasebno je pitanje medicinska nužnost ovih cjepiva (opravdava li uistinu pandemija uporabu cjepiva) i njihova sigurnost (COVID cjepiva su eksperimentalna, a neka su nova u svom načinu djelovanja); ta pitanja još uvijek osporavaju oni koji imaju odgovarajuću znanstvenu kompetenciju; stoga je nesklonost šire javnosti da se podvrgne cijepljenju utoliko razumljivija;
7) Moralno prihvatljiva cjepiva postoje ili će uskoro biti dostupna – možda će biti teže dostupna, ovisno o tome gdje živite;
8) Nitko ne može biti primoran na cijepljenje protiv svoje savjesti.
9) Dok vrlina pravde, strogo govoreći, ne zabranjuje primanje ovih cjepiva, vrlina milosrđa može potaknuti kršćane da ih se odreknu, kako za spas vlastite duše, tako i kao svjedočanstvo dostojanstva života.
Tablica cjepiva
Ispod je tablica cjepiva, koja navodi njihovu moralnu prihvatljivost (zelena) ili neprihvatljivost (crvena). Zelene kvačice na lijevoj strani označavaju ona cjepiva koja su moralno prihvatljiva.
Ova je tablica prilagođena informacijama na mrežnoj stranici Charlotte Lozier Instituta (prolife organizacija), koje možete pogledati na ovim linkovima:
Tablica Instituta ne pokazuje da neka cjepiva zapravo koriste fetalne stanice u „Dizajniranju i razvoju“, ali uključuje poveznicu na znanstvene časopise koji sadrže te informacije.
Autor : Fra Leon Pereira O.P.
O autoru:
Otac Leon Pereira O.P. (MBChB Leeds; MA Oxon; STL Rome) je dominikanac, svećenik i liječnik. Predavao je moralnu teologiju na Blackfriars (Oxford) i Oscott College (Birmingham). Bio je prior i župnik u Holy Cross (Leicester, UK). Sada je u Međugorju, kapelan za hodočasnike engleskog govornog područja.
