Znanstvene istine, logičke pogreške i pristanak na zlo: odgovor Emmanueleu Barbieriju

Nekoliko su me puta zamolili da odgovorim na nedavni članak Emmanuelea Barbierija, „Cjepiva protiv COVID-19: znanstvene istine i lažne vijesti“. Razočarana sam što takav članak dobiva na snazi ​​među razumnim ljudima, jer započinje pogreškom ad hominem, završava pogreškom „trovanja izvora“ (eng. poisoning the well) i prepun je pogrešnih interpretacija (straw man argumenata – namjerno pogrešno postavljena ili krivo protumačena tvrdnja ili izjava koju je lakše opovrgnuti od stvarnih argumenata osobe s kojom raspravljamo – op. prev.) i izravnih pogrešaka. Ton članka je istovremeno i poziv na osjećaje i poziv na silu, kao što i sam autor sugerira – ili čak izričito navodi – u svom argumentu, tj. da su oni koji se s njim ne slažu ili nesposobni ili pokvareni (skloni obmanjivanju). U svemu tome, on zanemaruje stvarnost povezanosti pobačaja i biomedicinske znanosti – što su sami istraživači jasno dokumentirali – te doprinosi sve većoj zbrci oko pitanja trenutnog cjepiva protiv koronavirusa, koje je neetična eksperimentalna tehnologija koja se nameće stanovništvu u razmjeru koji bi prije samo godinu dana bio nevjerojatan.

Nažalost, ovo pobijanje bit će znatno dulje od izvornog članka – jer uvijek je potrebno više riječi da bi se u potpunosti utvrdio slučaj, nego da se našvrlja kritika.

Problemi od samog početka

Unatoč obećavajućem naslovu i navodnom pokušaju da se razjasni razlika između stvarne znanosti i „lažnih vijesti“, članak gospodina Barbierija sadrži neke apsolutno netočne izjave o povijesti fetalnih staničnih linija uzetih iz namjerno pobačene djece i o znanosti koja stoji iza njih, uključujući:

  • Dokaz o pobačajima carskim rezom dolazi prije svega iz video isječaka koje je snimio David Daleiden; u stvarnosti, dolazi iz znanstvene literature,[1], [2], [3] točnije iz nekoliko istraživačkih radova koji opisuju razvoj cjepiva protiv dječje paralize.

[1] Albert B Sabin, Peter K. Olitsky, Proceedings of the Society for Experimental Biology and medicine, Cultivation of Poliomyelitis Virus in vitro in human embryonic tissue. Proc Soc Exp Biol Med 1936, 34:357-359.

[2] Joan C. Thicke, Darline Duncan, William Wood, A. E. Franklin and A. J. Rhodes; Cultivation of Poliomyelitis Virus in Tissue Culture; Growth of the Lansing Strain in Human Embryonic Tissue, Canadian Journal of Medical Science, 1952; 30: 231-245.

[3] Thomas H. Weller, John F. Enders, Frederick C. Robbins and Marguerite B. Stoddard; Studies on the Cultivation of Poliomyelitis Viruses in Tissue Culture: I. The Propagation of Poliomyelitis Viruses in Suspended Cell Cultures of Various Human Tissue; J Immunol 1952; 69: 645-671.


  • Nisu provedena nikakva eksperimentiranja na fetalnom tkivu s namjerom proizvodnje cjepiva; u stvarnosti je razvoj cjepiva protiv dječje paralize potaknuo istraživanje pobačenih fetalnih staničnih linija1, 2, 3, a cjepivo protiv rubeole[4] proizvedeno je pomoću virusa dobivenog iz pobačenih fetusa, umjesto da se jednostavno koristi nazalni bris oboljelog djeteta (kao što je učinjeno u Japanu). Uistinu postoji duga povijest suučesništva između cjepiva i pobačaja.
  • Količina rezidualne fetalne DNK u cjepivima je zanemariva, prema tri hipotetske statističke studije (s istim primarnim autorom); u stvarnosti, eksperimentalni podaci pokazuju da količina i veličina fetalne DNK prisutne u cjepivima predstavljaju pravi problem i mogu biti i do 200 puta veći od sigurnosne granice koju je utvrdila Svjetska zdravstvena organizacija.[5]

Istraživanje cjepiva i prekinuta karijera zbog pobačenih fetalnih stanica

Iako se ovaj članak prvenstveno bavi istraživanjima temeljenim na pobačenim fetalnim stanicama i cjepivima, čini se razboritim pozabaviti činjenicom da gospodin Barbieri započinje svoj komentar odbacujući mene kao da „nemam određenu stručnost“ te zbog toga nisam kvalificirana za komentiranje cjepiva. Njegov argument prvenstveno počiva na činjenici da nemam znanstveno- istraživačkih publikacija. Postoji vrlo jednostavan i čvrst razlog zašto nemam objavljenih radova u istraživačkim časopisima – posao koji sam radila na razvoju cjepiva vezan je za cjepivo protiv HIV-a gdje se u dijelu projekta koristilo stanične linije HEK-293. Moj vlastiti aspekt projekta proveden je na etičkim staničnim linijama (kineski hrčak, miš i stanična linija ljudske stanice raka) i uključivao je istraživanje i razvoj načina korištenja kratkih signalnih peptida za ciljanje nosača cjepiva – koji je zapravo bio virusni vektor, tehnologija slična onoj koju koriste i Johnson & Johnson i AstraZeneca cjepiva protiv COVID-19 – kako bi ga izravno pokupile dendritične stanice, jedni od najvažnijih staničnih aktera koji sudjeluju u pokretanju dobrog imunološkog odgovora. Napustila sam laboratorij u kojem sam radila nakon deset mjeseci kada sam otkrila da se antigeni koji će se koristiti u konačnom cjepivu proizvode u pobačenim fetalnim stanicama – odluka koja je u skladu s dužnostima istraživača iznesenim u Dignitas Personae, točnije u odlomcima 34 i 35. Da sam objavljena kao autor na bilo kojem od relevantnih radova (koji su svi dostupni na internetskoj stranici publikacija dr. Venigalla Rao-a[6]), moja bi vjerodostojnost naknadno bila narušena jer bi se moje ime u znanstvenoj literaturi izravno povezivalo s pobačenim fetalnim stanicama.

Što se tiče komentara gospodina Barbierija na moju knjigu, citirat ću ga u cijelosti u nastavku (veliko hvala talijanskom prijatelju za prijevod njegova članka):

„Detaljnije, jedina poznata publikacija Pamele Acker – Cijepljenje: katolički pogled, koju je izdao Kolbeov centar za proučavanje stvaranja – bavi se pitanjem cjepiva protiv COVID-19 gotovo slučajno (str. 73-77, tj. 5 od 85 stranica); stvarni joj je cilj promicanje odbijanja bilo koje vrste cijepljenja. Teza koju knjiga pokušava dokazati („Dobro zdravlje“, str. 80-83) je da su sva cjepiva štetna za zdravlje ljudi i trebalo bi ih zamijeniti tjelovježbom na otvorenom, zdravom prehranom i prirodnim lijekovima. Pamela Acker upravo je shvatila da otkrića znanstvenika kao što su Edward Jenner, Louis Pasteur ili Robert Koch nikada nisu bila korisna čovječanstvu; ona želi uvjeriti svoje čitatelje da su svi oni gubili vrijeme, ali ne pruža nikakve značajne dokaze koji bi potkrijepili tako smjelu tvrdnju.“


[4] Plotkin S, et al. Attenuation of RA27/3 Rubella Virus in WI-38 Human Diploid Cell, Amer J Dis of Children, 1969; 118: 178-179.

[5] Deisher TA, et al. Impact of environmental factors on the prevalence of autistic disorder after 1979. J Pub Health Epidem, 2014; 6(9): 271-286.

[6] Sve publikacije Rao Lab-a dostupne su na sljedećoj poveznici:  https://www.t4lab.net/Publications.htm . One koje koriste HEK-293 stanice su one koje su izravno uključene u razvoj HIV cjepiva.


Tvrdnja kako je moja teza da bi se sva cjepiva trebala zamijeniti vježbanjem, zdravom prehranom i prirodnim lijekovima u najboljem je slučaju slabašna (čak upozoravam dobrog katoličkog čitatelja da pazi na određene prirodne lijekove) i predstavlja pretjerano pojednostavljenje stvarne teze, a to je da ideju o liječenju bolesti neučinkovitom, umjetnom intervencijom – prije nego što smo uopće izloženi patogenu – treba zamijeniti odgovarajućim razumijevanjem imunosnog sustava te kako podržati njegovu Bogom danu zadaću da nas štiti od širokog spektra bolesti kojima smo izloženi, ne samo onih bolesti protiv kojih se obično cijepimo. Razlike su važne – slučaj za koji gospodin Barbieri tvrdi da ga izlažem puno je lakše odbaciti nego slučaj koji zapravo izlažem.

Kao dokaz nudim 85 stranica argumenata s 379 fusnota, koje uključuju, između ostalih važnih pojmova, sljedeće činjenice:

  • Jennerovi eksperimenti bili su anegdotalne prirode, doveli su do povećanja učestalosti krvlju prenosivih bolesti među cijepljenima i rezultirali su preranom smrću prvotna dva cjepljenika (njegovog sina i susjeda). Obojica su umrli od tuberkuloze, koja im je najvjerojatnije prenesena tijekom postupka cijepljenja.
  • Pad smrtnosti od bolesti koji je zabilježen kad je cijepljenje započelo mnogo više je povezan sa sanitarnim uvjetima i poboljšanim životnim uvjetima nego bilo kojom medicinskom intervencijom tog vremena.
  • Važnost koja je dana hipotezi o antitijelima zasnovana je na pogrešnim eksperimentima s dvije vrste patogena koji se ponašaju posve drugačije od svega ostalog protiv čega sada cijepimo.
  • Cjepiva mogu biti, i jesu, neuspješna – toliko često da je postizanje imuniteta krda kroz cijepljenje teoretski nemoguće.
  • Cjepiva pokreću neprimjeren proces imunosne aktivacije koji dovodi do aktivacije auto-reaktivnih stanica. Kod nekih će se osoba to razviti u potpuno razvijenu autoimunu bolest. Kod drugih, sličan postupak može rezultirati razvojem doživotnih alergijskih reakcija kada cjepivo aktivira imunološke stanice protiv bezopasnih tvari.
  • Sva cjepiva imaju kontraindikacije – stanja koja cjepiva kod pojedinih osoba mogu učiniti opasnima po život – a koja se ne provjeravaju prije rutinskih cijepljenja u djetinjstvu.
  • Masovno cijepljenje uzrokuje zamjenu sojeva (fenomen analogan otpornosti na antibiotike kod bakterija) i može pomaknuti osjetljivost stanovništva na dobne skupine koje ne podnose dobro bolest.
  • Prolazak kroz proces zaraze normalnim dječjim bolestima i uspostavljanje normalnog imunološkog odgovora na njih može zaštititi od razvoja kroničnih bolesti kasnije u životu, uključujući autoimunost i rak.

Ukratko, indukcija imunološkog odgovora cijepljenjem je umjetna, privremena i inferiorna u odnosu na prirodni imunitet, a za sve veći broj pojedinaca apsolutno nesigurna. Imunosni sustav znatno je složeniji od svega što smo razumjeli u 19. stoljeću te uključuje molekule i procese koje izvorni stručnjaci za razvijanje cjepiva i dobavljači cjepiva nisu mogli ni zamisliti. Stoga nema smisla i dalje neselektivno primjenjivati ​​arhaičnu medicinsku intervenciju koja je razvijena u apsolutnom nepoznavanju ove zapanjujuće zamršenosti.

Veza između pobačaja i cjepiva

Okrenimo se sada stvarnom problemu – kakva je priroda veze između pobačaja i industrije cjepiva, posebno ona koja se odigrava u današnjim cjepivima protiv koronavirusa? I zašto je to važno?

Čini se da teza članka gospodina Barbierija nije samo da su pobačena fetalna cjepiva, uključujući nedavno razvijena cjepiva protiv koronavirusa, etična i dopuštena za upotrebu od strane katolika, već i da su oni koji bi se odlučili boriti se protiv pobačaja i time suzbijati biomedicinska istraživanja koja koriste fetalna tkiva u zabludi. Prvo ću se osvrnuti na prvu tvrdnju koja izgleda počiva na dvije glavne premise (kada odbacimo pogreške spomenute ranije u ovom članku): da pobačaji iz kojih je uzeto tkivo za izradu staničnih linija nisu učinjeni u svrhu razvoja cjepiva, te da sama cjepiva ne sadrže zaostale fetalne stanice ili bilo kakav biološki materijal koji bi izazivao zabrinutost.

Stanične linije koje se trenutno koriste u razvoju cjepiva protiv COVID-19 uključuju HEK-293 i PER C6.[7] Gospodin Barbieri je u pravu da niti jedna stanična linija nije napravljena posebno za cjepiva: HEK-293 proizvedena je u osnovne istraživačke svrhe, a PER C6 za uzgoj adenovirusnih vektora.[8] Međutim, ova druga stanična linija, koja je razvijena 1995. godine, doista je proizvedena posebno u svrhu biomedicinskih istraživanja. Prema riječima dr. Van Der Eba: „PER C6 napravljena je samo za farmaceutsku proizvodnju adenovirusnih vektora.“[9] To su isti vektori koje Johnson & Johnson koristi za razvoj svog cjepiva protiv COVID-19, koje se proizvodi u PER C6. Čini se da veza nije tako daleka kako bi neki željeli da mislimo.

Međutim, čak i ako su obje stanične linije proizvedene bez namjere da se koriste u razvoju lijekova ili cjepiva, izjava Crkve u naputku Dignitas Personae (Dostojanstvo osobe) jasna je glede nedopuštenosti staničnih linija okaljanih pobačajem:

Drukčije je kad istraživači koriste „biološki materijal“ (ilegalnog, zabranjenog porijekla – to izgleda nedostaje u službenom hrvatskom prijevodu Dokumenta op. prev) koji je proizveden izvan njihova centra ili je pak nabavljen na tržištu. Naputak Donum vitae formulirao je opće načelo koje valja slijediti u takvim slučajevima: „Leševe zametaka ili ljudskih plodova, bilo da su namjerno ili pak nenamjerno pobačeni, treba poštivati jednako kao i smrtne ostatke drugih ljudskih bića. Osobito, oni ne mogu biti predmet sakaćenja ili autopsije ako njihova smrt nije potvrđena i ako za to nema pristanka roditelja ili majke. Osim toga, uvijek ostaje neokrnjen moralni zahtjev da se u namjernom pobačaju ne sudjeluje ni na koji način i da se izbjegne sablazan.“[10]


[7] Iako na internetskoj stranici Children of God navode da se MRC-5 koristi u cjepivima AstraZeneca, nisam pronašla dokaze o korištenju te stanične linije u literaturi koju citiraju.

[8] FDA, Center for Biologics and Evaluation of Research. Vaccines and Related Biological Products Advisory Committee, Meeting, 26 March 2001. https://wayback.archive-it.org/7993/20170404095417/https:/www.fda.gov/ohrms/dockets/ac/01/transcripts/3750t1_01.pdf

[9] Ibid.

[10] Fusnota iz Dignitas Personae: Zbor za nauk vjere, Donum vitae (Dar života), I, 4, u: AAS 80 (1988.), str. 83.


U tom slučaju nije dovoljan kriterij neovisnosti koji su formulirala pojedina etička povjerenstva, a koji ističe da je etički dopušteno služiti se „biološkim materijalom“ nedopuštenog podrijetla, pod uvjetom da postoji jasno razgraničenje između onih koji su proizveli, zamrznuli i usmrtili embrije te istraživača koji izvode znanstvene pokuse. Kriterij neovisnosti nije dovoljan kako bi se izbjeglo protuslovlje u stajalištu onoga koji tvrdi da ne odobrava nepravdu koju su drugi počinili, dok se u isto vrijeme u svom radu služi „biološkim materijalom“ koji su drugi proizveli na tako nepravedan način. Kad zakoni koji uređuju zdravstveni i znanstveni sustav potvrde ono što je nedopušteno, tada je potrebno distancirati se od zlih vidova takvog sustava kako se ne bi stvorio dojam da se teško nepravedna djela toleriraju, odnosno prešutno prihvaćaju.[11]

Gdjekad se čuju prigovori kako se netom iznesenim razmišljanjima željelo reći da je dužnost svih istraživača ispravno oblikovane savjesti aktivno se suprotstavljati svim nedopuštenim medicinskim radnjama, čime se pak pretjerano proširuje njihova etička odgovornost. No obveza izbjegavanja surađivanja u zlu i sablazni zapravo se tiče njihove redovite profesionalne djelatnosti koju moraju obavljati na ispravan način i njome svjedočiti vrijednost života, suprotstavljajući se pritom i teško nepravednim zakonima. Stoga je potrebno pojasniti kako je istraživač dužan odbiti služiti se tim „biološkim materijalom“, čak i ako njegova djelatnost nije neposredno povezana s radnjama onih koji izvode umjetnu oplodnju ili pobačaj, te čak ako i on sam nije u prethodnom dogovoru s centrima za umjetnu oplodnju. [Naglasak u izvorniku]

Prema tome, vidimo da argument da dotične fetalne stanične linije nisu posebno razvijene za uporabu u cjepivima nije relevantan za raspravu o dopuštenosti njihove primjene. Samo njihovo podrijetlo dovoljno je da njihova upotreba u bilo kojem cjepivu bude nedopuštena.

Upotreba „potvrdnog testiranja“ u cjepivima Pfizer i Moderna

Postoji dodatan problem u raspravi o trenutnim cjepivima protiv koronavirusa. Puno se i previše govori o „potvrdnom testiranju“ s namjerom da se odbace etičke zabrinutosti oko upotrebe pobačenih fetalnih stanica u razvoju sintetičkih mRNK cjepiva protiv koronavirusa. Međutim, ne radi se o jednoj potvrdi nakon stavljanja cjepiva na tržište koja isključuje korištenje ovih stanica, kao što sugerira fraza i način na koji se to općenito reklamira; naprotiv, pobačene fetalne stanice korištene su u više faza dizajna i razvoja cjepiva i Pfizer i Moderna. Znanstvena literatura to potvrđuje:

  1. Temeljni test koji je bio sastavni dio faze dizajniranja proveden je u pobačenim fetalnim stanicama i kod cjepiva Pfizer[12] i Moderna[13]. Izvorni protein šiljka bio je nestabilan kad nije bio povezan s cijelim virusom pa su stručnjaci koji su razvijali cjepiva unijeli nekoliko mutacija u sekvencu (zajedno s nekim dodatnim mutacijama kako bi stabilizirali mRNK i spriječili da se prebrzo razgradi u tijelu nakon cijepljenja). Stručnjaci su trebali provjeriti je li nova, sintetička sekvenca mRNK generirala odgovarajuću trodimenzionalnu strukturu koju su očekivali da će proizvesti. Kako bi to učinili, genetski su modificirali ljudske stanice da proizvedu mutirani protein šiljka, a zatim su ga pročistili iz stanica. Proizvodnja proteina izvršena je u stanicama HEK-293 (točnije, Pfizer je koristio stanice Expi293F, koje su derivatna linija od izvorne HEK-293).
  • Stanice HEK-293 korištene su za testiranje ekspresije mRNK. Da bi to učinili, istraživači su stavili mRNK razvijenu za cjepivo u medij rasta s ljudskim stanicama, zajedno s nekim kemikalijama koje povećavaju sposobnost stanica da preuzmu genetske informacije. Zatim su izmjerili količinu proteina šiljka koje su stanice stvorile. To je učinjeno u pobačenim fetalnim stanicama i za cjepiva Pfizer12 i Moderna[14].
  • Stanice HEK-293 korištene su za testiranje isporuke cjepiva putem nove tehnologije lipidnih nanočestica. Istraživači su trebali vidjeti mogu li staviti mRNK u stanice putem nanočestica, jer bi to bio jedini način da se postigne isporuka kod žive osobe. Postupak je vrlo sličan gore opisanom testu, osim što je mRNK sada zatvorena u lipidnim nanočesticama i ne koriste se nikakve posebne kemikalije. To je učinjeno u pobačenim fetalnim stanicama za cjepivo Moderna[15].
  • Stanice HEK-293T za pojačanu ekspresiju ACE-2 korištene su za stvaranje pseudovirusa za neutralizacijski test radi otkrivanja prisutnosti protutijela. To znači da su stručnjacima u razvoju cjepiva bili potrebni neki neinfektivni virusi kako bi utvrdili jesu li cijepljene osobe stvorile vezna antitijela za virus. Ti pseudovirusi (koji su ekspresirali proteine šiljka, ali zapravo ne bi zarazili ljude) uzgajani su u pobačenim fetalnim stanicama i sakupljeni iz tih staničnih kultura. I Pfizer12 i Moderna[16] koristili su HEK-293 za ove testove.

Sve ovo pokazuje da postoji mnogo veća uključenost pobačenih fetalnih staničnih linija nego li sugeriraju nedavne izjave o moralnosti cjepiva – to samo po sebi opravdava mogućnost traženja ponovne procjene ovih argumenata, budući da su njihova polazišta neadekvatna. To je vrlo relevantno za argument udaljene suradnje sa zlom, o kojem će biti riječi u sljedećem dijelu ovog članka.


[11] Fusnota iz Dignitas Personae: Usp. Ivan Pavao II., Evangelium vitae (Evanđelje života), 73: AAS 87 (1995.), str. 486: „Pobačaj i eutanazija su, dakle, zločini za koje nikakav ljudski zakon ne može dati odobrenje. Zakoni te vrste ne samo što ne stvaraju nikakvu obvezu u savjesti, nego prije pokreću tešku i preciznu obvezu da im se suprotstavi prigovor savjesti.“ Pravo na prigovor savjesti, koje je izraz prava na slobodu savjesti, trebala bi štititi civilna zakonodavstva.

[12] Vogel LB, et al. A prefusion SARS-CoV-2 spike RNA vaccine is highly immunogenic and prevents lung infection in non-human primates. bioRxiv 2020.09.08.280818; doi: https://doi.org/10.1101/2020.09.08.280818

[13] Wrapp D, et al. Cryo-EM structure of the 2019-nCoV spike in the prefusion conformation. Science; 13 Mar 2020: 1260-1263

[14] Corbett, K.S., Edwards, D.K., Leist, S.R. et al. SARS-CoV-2 mRNA vaccine design enabled by prototype pathogen preparedness. Nature 586, 567–571 (2020). https://doi.org/10.1038/s41586-020-2622-0

[15] Moderna.US Patent 10,583,203.10 Mar 2020.

http://patft.uspto.gov/netacgi/nph-Parser?Sect1=PTO1&Sect2=HITOFF&d=PALL&p=1&u=%2Fnetahtml%2FPTO%2Fsrchnum.htm&r=1&f=G&l=50&s1=10,583,203.PN.&OS=PN/10,583,203&RS=PN/10,583,203

[16] Jackson LA, et al. An mRNA Vaccine against SARS-CoV-2 — Preliminary Report. N Engl J Med 12 Nov 2020; 383:1920-1931


Prirodne posljedice kršenja prirodnog zakona

Ponovno je potrebno učiniti točno pojašnjenje onoga ne čemu počiva drugi argument gospodina Barbierija da su cjepiva koja koriste pobačene fetalne stanice prihvatljiva za upotrebu: ideja da cjepiva ne sadrže rezidualne fetalne stanice ili bilo koji biološki materijal koji izaziva zabrinutost. Sasvim je točno da cjepiva proizvedena u pobačenim fetalnim stanicama vjerojatno ne sadrže netaknute ljudske stanice – kako bi proizvodi koji su stvoreni u tim stanicama bili upotrebljivi u danom cjepivu, stanice se moraju lizirati (razbiti/otvoriti) i njihov sadržaj mora biti pročišćen kako bi se uklonilo što više staničnih ostataka. Na prvi pogled, ovo zvuči umirujuće. Međutim, kao što svaki znanstvenik koji je radio na pročišćavanju molekularnog materijala dobro zna, niti jedan postupak pročišćavanja – bez obzira koliko bio strog – nikada neće rezultirati apsolutno čistom pripremom željenih materijala. Uvijek će biti nešto ostataka.

Za razliku od dr. Paula Offita, koji je zadovoljan davanjem širokih i često netočnih izjava o sigurnosti cjepiva i vjerodostojnosti onih koji ih dovode u pitanje, dr. Theresa Deisher i njezini kolege iz tvrtke Sound Choice Pharmaceuticals zaista su izmjerili količinu ostataka fetalne DNK prisutne u cjepivima. Sigurnosna granica koju je utvrdila SZO iznosi 10 ng DNK po dozi – granica koja je revidirana i povećana 1000 puta od prvotnog uspostavljanja sigurnosnih granica u 1980-ima.[17] Nažalost, trenutno ne postoji nadzor koji od proizvođača zahtijeva da se stvarno pridržavaju ovih smjernica, već samo prijedlog da se za svako cjepivo provede „procjena rizika“.[18] Ovaj nedostatak nadzora doveo je do proizvodnje cjepiva koja sadrže mnogo veću količinu zaostale DNK: cjepivo protiv rubeole sadrži 150 ng/dozi, cjepivo protiv hepatitisa A sadrži 300 ng/dozi, a cjepivo protiv vodenih kozica 2.000 ng/dozi[19] – što je koncentracija koja je dvostruko veća od samog aktivnog sastojka cjepiva protiv vodenih kozica. Ti su fragmenti DNK obično mali zbog procesa liziranja stanica (nakon čega može uslijediti i digestija DNK), ali to ne smanjuje rizik koji predstavljaju fetalni kontaminanti. Upravo suprotno, kratki su fragmenti idealni za insercijsku mutaciju u stanicu domaćina.[20] Ova insercijska mutacija ne predstavlja samo potencijalni rizik za rak, već i rizik za niz neurorazvojnih poremećaja – koji uključuju shizofreniju već u dječjoj dobi, bipolarni poremećaj i autizam.[21] Postoji i mogućnost da ljudska fetalna DNK može izazvati autoimunu reakciju na djetetovu vlastitu DNK, posebno kod cjepiva protiv vodenih kozica gdje je koncentracija tako visoka. Kao katolike ne treba nas čuditi što postoje ove posljedice – prirodni zakon jasno je prekršen u proizvodnji ovih cjepiva i budući da su okaljana zločinom pobačaja trebali bismo i očekivati ​​neke prirodne biološke posljedice tog kršenja.

Suradnja sa zlom i teški razlog

Iako je nedopušteno podrijetlo staničnih linija i nedopuštenost njihove upotrebe od strane istraživača posve utvrđeno, čitatelj se još uvijek može zapitati – što je s udaljenošću između izvornog pobačaja i mene? Moram li se još uvijek pitati jesu li ta cjepiva dopuštena za moju osobnu upotrebu, posebno s obzirom na nedavne izjave Vatikana i Američke biskupske konferencije (USCCB)?


[17] Yang H. Establishing Acceptable Limits of Residual DNA. PDA JPST, 2013; 67(2): 155-163.

[18] Ibid

[19] Jarzyna P, Doan NV, Deisher TA. Insertional Mutagenesis and Autoimmunity Induced Disease Caused by Human Fetal and Retrovial Residual Toxins in Vaccines. Issues in Law & Medicine, 2001; 31(2): 221-234.

[20] Ibid

[21] Ibid


Očito je da pacijent koji prima cjepivo nema istu razinu blizine zlu od istraživača koji aktivno provodi eksperimente na fetalnim staničnim linijama. Čak i laboratorijski tehničar tvrtke Pfizer, koji radi na razvoju cjepiva, ali nema utjecaja na način izrade cjepiva, ima manju krivnju od primarnog istraživača koji je na samom početku odlučio koristiti pobačene fetalne stanične linije. Međutim, budimo posve jasni o tome što crkveno učiteljstvo zapravo naučava: mora postojati proporcionalno teški razlog koji opravdava upotrebu ovih cjepiva. O ovome se posebno govori na kraju 35. stavka Dignitas Personae:

Nema sumnje, unutar toga općeg okvira postoje i različiti stupnjevi odgovornosti; teški razlozi morali bi biti moralno proporcionalni da opravdaju korištenje toga takozvanog „biološkog materijala“. Tako, primjerice, opasnost za zdravlje djece može dati pravo njihovim roditeljima da dopuste uporabu cjepiva za čiju su pripravu upotrijebljene stanične linije nedopuštenog podrijetla, ali da pritom imaju na pameti kako svatko ima pravo očitovati vlastito neslaganje i zatražiti da sustavi zdravstvene zaštite stave na raspolaganje i druge vrste cjepiva. S druge strane, nužno je posvijestiti si da u mnogim ustanovama koje rabe stanične linije nedopuštenog podrijetla nisu na isti način odgovorni oni koji odlučuju o proizvodnji tih cjepiva te oni koji nemaju nikakvu moć odlučivanja. [Naglasak u izvorniku]

Nedavni članak koji je napisao jedan dobar svećenik vrlo jasno objašnjava da se u slučaju koronavirusa SARS-CoV-2 ne radi o teškoj situaciji pa stoga ne vrijedi uvjetno dopuštenje za upotrebu cjepiva okaljanih pobačajem. On kaže: „moralno se može prihvatiti upotreba terapijskih intervencija okaljanih pobačajem, poput cjepiva, za neutraliziranje prijetnje zdravlju, ako su ispunjeni svi sljedeći potrebni uvjeti:

  1. Ne postoji moralno neokaljana terapijska intervencija koja neutralizira predloženu prijetnju zdravlju.
  2. Mora postojati proporcionalan razlog za korištenje terapijske intervencije okaljane pobačajem na temelju postojećih rizika.
  3. Mora postojati stvarna ozbiljna prijetnja vašem zdravlju ili zdravlju drugih ako se suzdržite od uzimanja predložene terapijske intervencije okaljane pobačajem.
  4. Osoba se mora suprotstaviti okaljanosti pobačajem te terapijske intervencije.“

Svećenik nastavlja objašnjavati vrlo jasno da trenutna situacija s koronavirusom ispunjava samo kriterij pod br. 4. To ukazuje da je u trenutnoj raspravi o cjepivima pozivanje na „teški razlog“ neprimjereno. Neću ovdje ponavljati sve njegove izjave, već samo uputiti čitatelja na njegovu gore povezanu analizu.

Nažalost, nedostatak teškog razloga nije novost za one koji razumiju osnovu argumenata koji se tiču ​​cjepiva, pobačaja i suradnje sa zlom. Čak se i slučaj kongenitalnog sindroma rubeole (KSR), koji je u prošlosti korišten za utvrđivanje teškog razloga za upotrebu cjepiva s pobačenim fetalnim stanicama, pokazuje upitnim kao polazište za moralni argument dopuštene suradnje sa zlom. Slučajevi KSR-a nisu se smanjili kao rezultat cijepljenja, već kao rezultat legalizacije pobačaja i pada stope plodnosti,[22] a imunitet krda na rubeolu ostao je gotovo potpuno nepromijenjen korištenjem cjepiva.[23] Umjesto da poboljšaju zaštitu, masovna cijepljenja protiv rubeole (cjepivom za čiji je razvoj bilo potrebno najmanje 99 individualnih pobačaja) umjesto toga su u početku povećala učestalost KSR-a, nakon čega su trudnice imale veću vjerojatnost da budu podložne toj bolesti zbog neuspjeha sekundarnog cjepiva.[24]

Prisvajanje zla

Čak i ako je naša blizina u odnosu na izvorni pobačaj dovoljno udaljena da opravdava dopuštenu suradnju, korisno je zapamtiti da kada koristimo ta cjepiva ne možemo izbjeći ono što moralni teolozi nazivaju „prisvajanje zla“. Ta je razlika važna u slučaju trenutnih cjepiva protiv COVID-19.

Osnovna struktura radnji uključenih u probleme suradnje i prisvajanja jednaka je. U obje vrste slučajeva pomoćni agent izvodi radnju koja na neki način pomaže ili podržava napore glavnog agenta u izvođenju njegove ili njezine vlastite radnje. Ono što se u tim slučajevima razlikuje su identiteti agenta pred kojim je moralna odluka o tome hoće li nastaviti s određenom radnjom ili ne i agenta koji je već odlučio izvršiti moralno neprihvatljiv čin. Ukratko, u slučajevima suradnje pomoćni agent je moralno savjestan donositelj odluke koji mora odlučiti što učiniti u svjetlu vjerojatnog doprinosa njegove ili njezine buduće radnje zlu koje je izvršio glavni agent. U slučajevima prisvajanja, uloge su obrnute. Ovdje je glavni agent taj koji moralno savjesno donosi odluku, koji mora odlučiti hoće li nastaviti s radnjom koja koristi plodove ili nusproizvode moralno neprimjerenog djela koje je izvršio pomoćni agent.

U slučajevima suradnje, učinjeno zlo je u budućnosti; suradnikova radnja uzročno doprinosi izvršenju nedopuštene radnje od strane glavnog agenta. Iz perspektive koja se usredotočuje na vanjsku dimenziju ljudskih djela, problemi suradnje su očiti; možemo vidjeti kako suradnikovo djelovanje podstiče zlo djelo drugog agenta. No takva perspektiva čini moralne opasnosti prisvajanja gotovo nevidljivima. Oni koji prisvajaju ne daju nikakav uzročni doprinos zlom djelu čije plodove ili nusproizvode prisvajaju; općenito govoreći (ali ne uvijek), u trenutku kad se suoče s odlukom hoće li djelovati, zli je čin već učinjen. Glavni učinak odluke o prisvajanju tuđeg zlog postupka je unutarnji; odabirom da svoje djelo povežu sa zlim činom drugoga, prisvajači oblikuju svoj karakter na način koji možda neće imati neposredne, opipljive posljedice u vanjskom svijetu. Ukratko, neposredni učinak odluke o prisvajanju nedopuštenog djela nekog drugog duboko je nutarnji; mijenja karakter prisvajača.[25]

Ovaj se problem ne može jednostavno odbaciti izjavama o imunitetu krda i pandemijama – od kojih većina nije potkrijepljena stvarnim dokazima. Štoviše, onima koji zagovaraju ideju dopuštene suradnje važno je napomenuti ovu činjenicu – iako suradnja sa zlom može biti dopuštena u proporcionalno teškim okolnostima, to se nikada ne zahtijeva od vjernih katolika. Oni koji se odluče „isključiti“ iz sudjelovanja u ovom zlu i poticati druge da učine isto tako, ne krše zdravo moralno učenje.


[22] Ravitz J. Before Zika: The virus that helped legalize abortion in the US. CNN, 11 Aug 2016. https://www.cnn.com/2016/08/09/health/rubella-abortion-zika/index.html. Accessed 21 April 2020.

[23] Diodati CJM. Immunization: History, Ethics, Law and Health. Ontario, CN: Integral Aspects Incorporated, 1999, p. 18.

[24] Ibid

[25] Kaveny, MC. Appropriation of Evil: Cooperation’s Mirror Image, Theological Studies, Jun 2000; 61: 284-286.


Zaključno

Gospodin Barbieri završava svoj članak neopravdanom tvrdnjom da „oni koji tvrdoglavo tvrde da pobačaj postoji samo utoliko što služi interesima farmaceutske industrije namjerno lažu, odnosno, jednostavno ignoriraju stvarnost kulture pobačaja.“ Teško je shvatiti kako se takva izjava mogla dati u dobroj vjeri, pogotovo zato što oni koji osuđuju vezu između pobačaja i farmaceutske industrije ne sugeriraju da pobačaj postoji samo u svrhu biomedicinskih istraživanja (usuđujem se reći da oni među nama koji iznose ovaj argument imaju dovoljno znanja o Istočnom grijehu da razumiju da pobačaj služi čovjekovoj sebičnoj želji da zanemari zabrane 6. i 9. zapovijedi), ali inzistiraju – i to s pravom – da je tiho prihvaćanje pobačenih stanica fetalnog tkiva u cjepiva potaknula sve veće prihvaćanje ne samo pobačaja već i istraživanja embrionalnih matičnih stanica, što je Crkva više puta osudila. Uza sve navedeno, proširuju se istraživanja pobačenog fetalnog tkiva i u druge barbarske i groteskne prakse koje zahtijevaju stalnu opskrbu svježim tkivom. Opravdanje za nastavak ovih praksi, koje uključuju neposredno stvaranje i uništavanje ljudskog života, često je to što su cjepiva na koja se sada oslanjamo razvijena u fetalnom tkivu. Ovo pitanje nije nevažno, već je vrlo zanemareni aspekt višestrane bitke da se porazi anti-kultura smrti i vrati dostojanstvo ljudske osobe.

Za kraj, tijekom iznošenja svojih argumenata protiv zabrinutosti oko upotrebe pobačenih fetalnih staničnih linija u cjepivima, gospodin Barbieri također izražava svoje mišljenje da je raspravljanje o prirodi pobačaja carskim rezom radi dobivanja živog tkiva za istraživanje „neozbiljno“. Ne slažem se. Kao kultura, toliko smo otupjeli na stvarnost pobačaja – na njegove strahote i povezanosti s okultnim gnostičkim načelima koje i sam gospodin Barbieri spominje na kraju svog članka – da se čini gotovo neophodno ponovno humanizirati njegove žrtve. To nije isto što i senzacionalizam – dati svoj glas pobačenoj djeci u opisu njihove posljednje agonije nije jeftina taktika za privlačenje pozornosti u raspravi. To je otrežnjujući uvid u to kako smo komotni postali kad je riječ o tobožnjim blagodatima naše suradnje sa zlom.

Autor teksta: mr.sc. Pamela Acker

Vrlo korisne intervjue možete pronaći na slijedećim linkovima:

Knjigu mr.sc. Pamele Acker “Cijepljenje: katolički pogled” možete kupiti klikom na slijedeći link: