Ispitivanje mračnog svijeta cjepiva i istraživanja fetalnog tkiva: 1. dio

Industrija cjepiva ima dugogodišnju i zabrinjavajuću vezu s industrijom pobačaja, i ta je veza i danas snažna.

Napomena urednika: Slijedi 1. dio eseja u dva dijela o složenom i često uznemirujućem odnosu – znanstvenom, povijesnom i na druge načine – između stvaranja cjepiva, eugeničkog pokreta i industrije pobačaja.

1. dio: Neizravni dokazi

“Djeca su još uvijek živa kad istraživači počnu vaditi tkivo.” Šokantna izjava autorice i bivše istraživačice cjepiva Pamele Acker ostavila je dramatičan dojam. Ackerin intervju za Lifesite News, o istraživanju fetalnog tkiva i razvoju cjepiva, brzo je izazvao val članaka i naknadnih uradaka.

Razgovor u podcastu s Johnom Henryjem Westenom iz Lifesitea bavio se poviješću linija fetalnih stanica HEK 293 i PER.C6, uključenih  na neki način u sva cjepiva protiv COVID-19 koja su trenutno dostupna u Sjedinjenim Državama.

Kako su tjedni prolazili, intervju je nestao u vodama interneta, a valovi uzastopnih rasprava su ga prekrili. Što se tiče COVID cjepiva, teolozi i bioetičari nastavili su razlikovati ispitivanje i proizvodnju i stupnjeve suradnje, bez pozivanja na izjave gospođe Acker, koje su uglavnom ignorirane ili odbačene, poput uvredljive primjedbe izrečene u pristojnom društvu.

Osjećam da je vrijeme da još jednom promotrimo nefiltriranu (izvornu) izjavu zbog koje je svima bilo tako neugodno. Zaslužuje malo promišljanja. Bez sumnje nije potrebno pitati se zašto nam je bilo toliko neugodno. Zašto joj se onda nije posvetila veća pažnja?

Bilo je nekih koji su smatrali da fokusiranje na “sićušne” žrtve u Ackerinom scenariju može skrenuti raspravu s principa da je svaki ljudski život svet. Dijete je dijete bez obzira u kojoj fazi se njegove stanice ili organi mogu uzimati: in utero ili ex utero, kada je sposobno ili nesposobno za samostalni život, prije smrti ili nakon smrti.

S druge strane, mnogi su oklijevali ponoviti tvrdnje gđe Acker bez daljnjeg provjeravanja. Očito da pretjerane tvrdnje mogu naštetiti nečijoj vjerodostojnosti. A kad zauzimate moralno uzvišeniju poziciju, vjerodostojnost je ključna.

Ipak, mogu postojati čak i dublji razlozi za odbacivanje izjava o djeci koju živu režu. Ako su istinite, mogu poremetiti osjetljivu ravnotežu naših moralnih računica. Napokon, sve smo lijepo shvatili, na način koji umiruje i godi našoj savjesti.

Senzacionalist ili svjedok (kazivatelj) istine

Stanične linije nastaju uzganjem stanica koje nastavljaju rasti i razmnožavati se u laboratorijskim posudama za kulture stanica, ponekad i dulje vrijeme. Priznajem da se osjećam bolje kad pročitam, premda su neka cjepiva razvijena koristeći fetalne stanične linije, da su te stanične linije praktički “prastare”. Započete 1970-ih i 80-ih, imaju vrlo udaljenu vezu s djecom od koje su potekle . Rečeno nam je kako su HEK 293 i PER.C6 ljudske fetalne stanične linije zahtijevale samo dva pobačaja. Nadalje, budući da su ove dvije stanične linije besmrtne, nesretni se događaj, kažu nam, više neće trebati ponoviti.

Sve je to vrlo lijepo upakirano. Kako se netko mogao toliko uzrujati zbog dva pobačaja učinjenih prije dva desetljeća, s kojima se može spasiti milijune života?

Stoga, premda sam se načelno snažno protivila neetičnim cjepivima, nisam imala živu emotivnu reakciju prema samom problemu. Svakako ne onu emotivnu potresenost koju sam osjetila kad sam prvi put pročitala naslov:

“Nerođena djeca korištena za razvoj cjepiva bila su živa pri vađenju tkiva.”

Moja prva misao bila kako je za takav senzacionalan naslov bolje da ima stvarno dobre izvore. Tražeći te izvore, pročitala sam transkript  podcasta gđe Acker od s gosp. Westenom od 11. siječnja 2021., kao i dodatne članke u kojima se obraćala kritičarima i odgovarala na daljnja pitanja potaknuta intervjuom. Potom sam s njom razgovarala kako bih tu temu razmotrila detaljnije.

Htjela sam ispitati tu jedinu šokantnu tvrdnju – “zaustaviti filmsku traku i zumirati”, ako želite. A zatim pitati: je li to nešto što bismo trebali odbaciti? Ima li to moralnog utjecaja na ovo pitanje? Je li to tek senzacionalistička retorika? I to ispitavši, utvrditi je li nam neugodno bez ikakve potrebe, i to oko nečega što je već riješeno na naše zadovoljstvo?

Biologinja i bivša istraživačica cjepiva, mirnog govora, gđa Acker je malo vjerojatan kandidat za senzacionalne izjave, i nije tipični anti-vakser. Naprotiv, njezina je znanstvena karijera bila motivirana željom za stvaranjem etičkih cjepiva. U tu je svrhu diplomirala biologiju, bila uključena u biološka istraživanja na Sveučilištu Washington u St. Louisu, kratko radila u razvoju lijekova u Pfizeru, a zatim nastavila rad na magisteriju iz biologije na Američkom katoličkom sveučilištu.

Tijekom doktorata na Katoličkom sveučilištu suočila se sa stvarnošću istraživanja fetalnih stanica. Na svoju “nesreću”, saznala je da istraživački projekt na kojem je radila u sklopu doktorskog studija koristi HEK 293 (fetalnu staničnu liniju – op. prev.).

Fetalna stanična linija HEK 293 izvedena je iz bubrežnih stanica djeteta pobačenog u Nizozemskoj 1972. Stanična linija nazvana je “besmrtnom”, jer se stanice mogu dijeliti, kako se čini, bez ograničenja. Stvorio ju je biolog Frank Graham iz stanica koje je uzgojio njegov znanstveni suradnik, Alex Van der Eb. Danas je HEK 293 gotovo sveprisutan, koristi se u razvoju ili ispitivanju brojnih farmaceutskih proizvoda i još  svakodnevnijih proizvoda poput aditiva za hranu.

Međutim, većina ljudi (danas) vjerojatno prepoznaje taj naziv zbog etičke kontroverze oko cjepiva COVID-19 koja proizvode Pfizer, AstraZeneca i Moderna.

Raspravljajući o porijeklu stanične linije HEK 293 u svjedočenju 2001. godine, Van der Eb je rekao:

“Bubreg fetusa nepoznateobiteljske anamneze, dobiven je vjerojatno 1972. Precizan datum više nije poznat. Fetus je, koliko se sjećam, bio potpuno normalan. Ništa nije bilo defektno . Razlozi pobačaja bili su mi nepoznati. Vjerojatno sam to znao u to vrijeme, ali svi ti podaci su izgubljeni.”[1]

Nakon što je pročitala članak Alvina Wonga iz 2006. “Etika HEK 293”[2], Acker je zaključila da joj savjest ne dopušta da sudjeluje u istraživanju koje koristi fetalnu staničnu liniju HEK 293. Njezin ravnatelj nije bio spreman prilagoditi se njezinim uvjerenjima, što ju je u konačnici udaljilo s doktorskog studija. Incident ju je doveo do potrage za srodnim dušama na Katoličkom sveučilištu, što je rezultiralo privremenim moratorijem na studije koje uključuju fetalne stanične linije, a Acker je postala “persona non grata”, jer su njezini kolege u doktorskom programu bili prisiljeni privremeno zaustaviti svoja istraživanja.

Danas je Pamela Acker učiteljica i autorica knjige “Cijepljenje: katolički pogled” (Kolbe Center for the Study of Creation; Kolbeov centar za proučavanje stvaranja, 2020; hrvatsko izdanje: KYRIOS, Split, 2020. https://kyrios.hr/proizvod/cijepljenje-katolicki-pogled/). Ta omanja knjiga opisana je kao izvor koji “dotiče sve moguće kontroverzne teme o cjepivima, nešto što bi prosječna katolička majka mogla dati svom liječniku i pitati ga ‘što mislite o ovome’? “

Pamelin životni put daje joj vrijednu, čak i jedinstvenu perspektivu o etici razvoja cjepiva. Gđa Acker poznaje svoju temu iznutra, pridajući joj kao pobožnoj katolkinji i znanstvenu perspektivu.

U jednosatnom podcastu 11. siječnja 2021. Westen i gđa Acker razgovarali su o raznim temama vezanim uz cjepivo. Ali izjava Pamele Acker oko polovice intervjua zasjenila je ostatak rasprave. “Evo što se dogodilo”, rekla je, “da se pribave stanice za stanične linije poput HEK 293”:

“Ta su djeca zapravo rođena carskim rezom. Djeca su još uvijek bila živa kad su istraživači počeli vaditi tkivo; do te mjere da im je srce još uvijek kucalo i nije im se uopće davao nikakav anestetik, jer bi to poremetilo stanice koje istraživači pokušavaju izvaditi. Dakle, uzimali su ovo tkivo, još dok je dijete bilo živo i u ekstremnoj boli … to postupak čini još više sadističkim.”


[1] Alex van der Eb, Testimony before the Vaccines and Related Biological Products Advisory Committee, May 16, 2001

[2] Alvin Wong, MD, “The Ethics of HEK 293,”The National Catholic Bioethics Quarterly, Volume 6, Issue 3, Autumn 2006


S obzirom na kvalifikacije gđe Acker, znala sam da to ne smijem jednostavno odbaciti kao nagađanje. No, željela sam izravno provjeriti njezine izvore. Sve što sam do tada pročitala o moralnim implikacijama fetalnih staničnih linija i COVID cjepivu nije navodilo ništa slično tome o izvoru tih staničnih linija. Zapravo, kao da je većina izvješća namjerno to izostavljala, slažući se da se o tome vrlo malo znade, osim osnovnih činjenica (tj. da je abortus učinjen, ali ne na koji način – op. prev.).

Svaki pobačaj užasan je zločin – bez obzira na fazu razvoja fetusa, bez obzira na okolnosti. Međutim, bilo je nešto posebno užasno u tome što je ovdje opisano, a riječ gđe Acker – “sadistički” – to je najbolje izrazila.

Cjepiva, pobačaji i eugenika

Gđa Acker me uvjerila da su njezine izjave utemeljene na solidnom poznavanju znanosti, industrije cjepiva i povijesti te industrije. Tijekom sumornog telefonskog razgovora ispitali smo njezine izvore. Mnogi su bili primarni izvori iz medicinske i znanstvene literature. Veći dio svojih povijesnih istraživanja Acker duguje organizaciji Children of God for Life koja od 1999. prikuplja podatke o cjepivima koja koriste fetalne stanične linije.

Promotrili smo tamnu i zabrinjavajuću stranu istraživanja cjepiva, počevši od 1930-ih, usredotočivši se na remek-djelo u razvoju cjepiva: cjepivo protiv dječje paralize Salka i Sabina.

Medicinska literatura od početka do sredine 20. stoljeća bila je iznenađujuće iskrena i otvorena o svojim metodama. Acker je započela izravnim citatom iz rada pionira cjepiva Alberta Sabina (1906-93). On i drugi znanstvenici koji istražuju virusna cjepiva bili su suočeni s izazovom: za razliku od bakterija, virusi se ne mogu sami reproducirati te im za to trebaju žive stanice. Korištenje životinja poput majmuna bilo je povezano s opasnosti kontaminacije; stoga su se istraživači okrenuli ljudskom fetalnom tkivu. Sabin je opisao rane, kritične faze svog istraživanja cjepiva protiv dječje paralize:

“Novi pristup učinjen je uporabom 3 do 4 mjeseca starih ljudskih embrija, aseptično dobivenih carskim rezom. (Autori su dužni dr. Lanceu Monroeu iz bolnice Bellevue za 2 ljudska embrija korištena u ovoj istrazi.) Mozak i moždina, pluća, bubrezi, jetra i slezena čuvani su u hladnjaku, fragmenti tih tkiva su se uzimali  za pripremu medija u intervalima od 3 dana.”[3]

Iznenadio me ovaj citat iz 1936. godine, iz razdoblja puno prije nego što je abortus u Sjedinjenim Državama bio legalan. Gđa Acker je napomenula da je priznanje bolnice Bellevue, njujorške ustanove za “lude i slaboumne žene”, značajno. Ovo (posljednje-op. prev.) i referenca na carski rez koji se u medicinskoj literaturi naziva i “abdominalnom histerotomijom” učinili su “jasnim da je to povezano s eugeničkim pokretom”. Do 1931. godine 38 država usvojilo je Model Zakona o eugeničkoj sterilizaciji, zahtijevajući sterilizaciju onih za koje se smatralo nesposobnima za odgoj (djece – op. prev.). Iako je abortus u to vrijeme u Sjedinjenim Državama bio ilegalan, postojali su dvostruki zakonski standardi za one koje je eugenički pokret smatrao “slaboumnima”, a pobačaji su često vršeni zajedno sa sterilizacijom takvih žena.

Gđa Acker tada je tiho rekla: “Nadam se da me ovo neće rasplakati dok čitam.” Iz izvještaja u Canadian Journal of Medical Science, sljedeći citat je iz 1952. godine:

“Ljudski embriji gestacije od dva i pol do pet mjeseci dobiveni su s ginekološkog odjela Opće bolnice u Torontu. Smješteni su u sterilnu posudu i odmah prebačeni u laboratorij za viruse u susjednoj Bolnici za bolesnu djecu. Nisu korišteni macerirani uzorci, a u mnogim je embrijima srce još uvijek kucalo u trenutku prijema u laboratorij za viruse.”[4]

Opet, eugenička poveznica: rodilište u Općoj bolnici u Torontu nekoć je vodila poznata eugeničarka dr. Helen MacMurchy (1862.-1953.), koja je utemeljila kanadsku eugeničku politiku koja će se nastaviti desetljećima. Bilo je to mjesto na kojem su se sterilizirale one (žene – op. prev.) koje se smatralo nesposobnima da budu majke, a njihovu su djecu pobacili, kako bi se spriječila nova generacija nemoćnih ljudi.

Nastavljajući naš razgovor, Acker je citirala članak iz 1952. o razmnožavanju virusa dječje paralize:

[Tkivo] je dobiveno pod sterilnim mjerama opreza tijekom abdominalne histerotomije radi terapijskih indikacija. Korišteni su embriji između 12 i 18 tjedana trudnoće. Rijetko su tkiva dobivena od mrtvorođenih fetusa ili od nedonoščadi na obdukciji … U eksperimentima produljenog razmnožavanja virusa korištene su tri vrste embrionalnih materijala: elementi kože, vezivnog tkiva i mišića; crijevno tkivo; moždano tkivo. Embrionalna tkiva pripremljena su na sljedeći način. Kad god je to bilo moguće, embrij je izvađen iz plodne vrećice pod sterilnim uvjetima, prebačen na sterilni ručnik i držan na 5°C  do (njegove – op. prev.) disekcije.[5]

Upotreba nekoliko medicinskih izraza može zamračiti jasne činjenice. “Govori li on”, pitala sam užasnuto, “da su se ta djeca – iz 3. do 4. mjeseca trudnoće – rodila živa i još uvijek bila živa kad su ih slali u laboratorij …?” Gđa Acker je završila moju rečenicu: „Smještene u sterilni spremnik i otpremljene u laboratorij. A onda su secirana (rezana – op. prev.). “

Pojasnila je: “Uklanjanje njihovih organa bio je vjerojatno neposredni uzrok smrti, premda bi ona ionako vjerojatno umrla s obzirom na gestacijsku dob.” Na moje pitanje: „Kako to možete nazvati pobačajem? To je čedomorstvo. Ili još gore, vivisekcija”, odgovorila je.” To je eufemizam. To je riječ koja ne pobuđuje ideju o surovosti (zvjerstvu) onoga što se događa.”

Gđa Acker je objasnila: “Kao što mrtvi organ ne možete presaditi u živo tijelo, tako ni od mrtvog tkiva ne možete napraviti staničnu liniju. Ovo dijete nije bila mrtvo kad su ga stavili u hladnjak. ” Proces nabave ljudskog fetalnog tkiva “mora se provoditi na metodičan način kako bi se dobila vrsta tkiva – živo tkivo – koje će biti pogodno za ovu vrstu istraživanja.” To nisu bili izolirani slučajevi, već “dio medicinskih istraživanja koja su se odvijala u 1950-ima i 60-ima.”



[3] Albert B Sabin, Peter K. Olitsky, “Cultivation of Poliomyelitis Virus in vitro in human embryonic tissue” Proceedings of the Society for Experimental Biology and medicine, 1936, 34:357-359)

[4] Joan C. Thicke, Darline Duncan, William Wood, A. E. Franklin and A. J. Rhodes; “Cultivation of Poliomyelitis Virus in Tissue Culture; Growth of the Lansing Strain in Human Embryonic Tissue,” Canadian Journal of Medical Science, Vol. 30, pg 231-245, 1952

[5] Thomas H. Weller, John F. Enders, Frederick C. Robbins and Marguerite B. Stoddard; “Studies on the Cultivation of Poliomyelitis Viruses in Tissue Culture : I. The Propagation of Poliomyelitis Viruses in Suspended Cell Cultures of Various Human Tissue;” Journal of Immunology, 1952



Spontani pobačaji – neuspješni pobačaji – uglavnom nisu dobar izvor fetalnog tkiva, rekla je gđa Acker, jer dijete često umire u neodređeno vrijeme prije poroda. Stoga je malo vjerojatno da bi pobačaj donio svježe tkivo potrebno za uspješnu staničnu kulturu, a “čak ako su i postojali drugi uvjeti, dobivanje pristanka majke u tom trenutku je potpuno nemoguće.” Također je vjerojatno da genetska abnormalnost, bolest ili bakterijska kontaminacija čine tkivo fetusa, dobiveno spontanim pobačajem, neprikladnim.

Za svoj pionirski rad o metodama dobivanja kulture tkiva u istraživanju cjepiva, ovi su znanstvenici dobili Nobelovu nagradu 1954. U svom govoru pri primitku nagrade Thomas Weller priznao je da je „lovio u mutnim vodama“, koristeći fetalno „crijevo, jetru, bubrege, nadbubrežnu (žlijezdu), mozak, srce, slezena i pluća ”za uzgoj virusa dječje paralize.

Nije bilo potrebe da gđa Acker nastavi s nabrajanjem zornih detalja. Pošla sam ih potražiti i te ih našla bez previše problema.

Prvo je bilo iz 1969. godine, iz izvješća o razvoju cjepiva protiv rubeole, koje su izvodili Stanley Plotkin i kolege:

“Eksplantacijske kulture[6] napravljene su od isječenih organa određenog fetusa pobačenog zbog rubeole, dvadeset i sedmog (27.) u našoj seriji pobačenih fetusa … Fetus je kirurški pobačen 17 dana nakon bolesti majke [rubeole] i odmah seciran.”[7]

Isti članak bilježi da je tako proizvedeno cjepivo protiv rubeole “testirano na siročadi u Philadelphiji”. Besramna eugenička veza nastavlja se tijekom istraživanja cjepiva 20. stoljeća. Plotkin, poznat kao “kum cjepiva” zbog rada na cjepivu protiv rubeole, svoju je filozofiju izložio u pismu znanstvenom časopisu New England Journal of Medicine 1973. godine:

“Pitanje je hoćemo li izvoditi eksperimente na odraslima koji u potpunosti funkcioniraju, i na djeci koja mogu pridonositi društvu, ili ćemo provoditi početne studije na djeci i odraslima koji jesu ljudi po obliku, ali ne i po socijalnom potencijalu (korisnosti za društvo – op. prev.).”[8]

U skladu s ovom filozofijom, prijava patenta za Plotkinovo intranazalno cjepivo protiv rubeole otkriva kako ga je je prvo testirao na mentalno hendikepiranoj, “ortopedski hendikepiranoj”, siročadi i gluhoj djeci, prije testiranja na školskoj djeci.[9]



[6] Kulture stanica dobivene prenošenjem živih stanica, tkiva i organa (životinje, biljaka, i nažalost, pobačenog djeteta) prethodno pripremljenih (isječenih na sitne komade) u odgovarajuće laboratorijske uvjete na određene hranjive podloge. (Op. prev.)

[7] G. Sven, S. Plotkin, K. McCarthy, Gamma Globulin Prophylaxis; Inactivated Rubella Virus; Production and Biological Control of Live Attenuated Rubella Virus Vaccines,” American Journal of Diseases of Children Vol. 118, Aug. 1969.

[8] Letter to the editor, “Ethics of Human Experimentation,” Dr. Stanley Plotkin, New England Journal of Medicine, #593,1973

[9] U.S. Patent Application, Intranasal immunization against rubella, 1968



U istraživanju i proizvodnji Plotkinovog cjepiva protiv rubeole zabilježeno je najmanje 99 elektivnih (namjernih – op. prev.) pobačaja: 32 za fetalne stanične linije koje nisu uspjele, a 67 zbog pokušaja izolacije virusa rubeole.[10] Dobiveni soj virusa nazvan je po nizu (broju) pokušaja: „RA 27/3″ označava “rubeola abortus, dvadeset sedmi fetus, treći uzorak (vađenje) tkiva.”[11]

Dok je Plotkin metodički detaljno opisivao pobačaje uključene u njegov rad, kasniji izvori bili su manje otvoreni, “puni zamagljivanja”, rekla je Acker. Nakon slučaja Roe protiv Wadea 1973. godine, nije bilo razloga za pretpostaviti da će znanstvenici iznenada razviti poštovanje prema ljudskom životu, kojeg nije bilo ni prije dotične presude. Međutim, nakon desetljeća federalno financiranog fetalnog istraživanja, početkom 1970-ih neki su užasni izvještaji privukli pažnju javnosti: (izvještaji o) istraživanju na živo pobačenoj djeci u Švedskoj, još uvijek živoj djeci spakiranoj u led u Pittsburghu za otpremu brodom u laboratorij, seciranje živog djeteta radi eksperimentiranja na Yaleu. (Posljedični) protest je doveo do moratorija na istraživanja fetalnog tkiva za transplantaciju, koji je ostao na snazi više od petnaest godina; međutim, druga područja istraživanja fetalnog tkiva time nisu bila onemogućena.[12]

“Pad u zečju rupu” – neočekivani labirint iskustava i novih spoznaja[13]

Još uvijek sam imala puno pitanja, pa sam ušla u “internetsku zečju rupu”. Doista je to bila zečja rupa-labirint, poniranje u svijet sjenki zbog kojeg sam se osjećala iscrpljenom nakon svakog putovanja koje me otrežnjavalo. Jedno izvješće vodilo je drugom. Postalo je jasno koliko malo znam o industriji pobačaja. Prolazila sam mnoge stvari koje jednostavno nisam željela znati, nisam željela vidjeti, a zatim sam ih htjela zaboraviti. Neki su se hodnici razgranali u žalosni katalog metoda i protokola pobačaja, nabave tkiva; podosta ih me odvelo u svijet darivanja i transplantacije organa. Često bih skrenula iza ugla i otkrila da je netko bio tamo prije mene; zapravo bilo je jasno da su drugi dugi niz godina savjesno istraživali i pisali o predmetu istraživanja fetalnog tkiva i industrije cjepiva. Zbunilo me kako to da njihovo istraživanje – dobro dokumentirano, koristeći industrijske zapise, a ne nagađanja ili nejasne glasine – nije bilo bolje poznato, čak ni ljudima koji su gorljivo za život i inače dobro informirani. Otvorenost nekih izvještaja o istraživanju fetalnog tkiva, čak i kad je znanstveno osoblje postalo suzdržanije u ranim 1970-ima, bila je često nestvarna. Nisu svi slučajevi koje sam pronašla uključivali istraživanje cjepiva, no imali su zajedničku nit: mučna istraživanja na živoj djeci koja su preživjela pobačaj.



[10] “Aborted Fetal Cell Line Vaccines And The Catholic Family, A Moral and Historical Perspective,” Children of God for Life

[11] S.A. Plotkin et al., “Attenuation of RA 27/3 Rubella Virus in WI-38 Human Diploid Cells,” American Journal of Disabilities of Children 110.4 (October 1965): 381-382.

 [12] From the amici curiae brief in support of the National Abortion Federation’s suit against David Daleiden, the Center for Medical Progress, Biomax Procurement Services, LLC, and Troy Newman and the Center for Medical Progress, June 7, 2016.

[13] Zečja rupa (aluzija na Lewis Carrollovu Alisu u zemlji čudesa), posebno korištena u frazi “spuštanje u zečju rupu ili padanje u zečju rupu”, metafora je nečega što nekoga dovodi u čudesno (ili zabrinjavajuće) nadrealno stanje ili situaciju. Na internetu se zečja rupa često odnosi na temu koja izuzetno zaokuplja čovjeka i zahtijeva puno vremena za istraživanje. Znači da smo se za nešto zainteresirali do točke potpune zaokupljenosti i to obično slučajno, ne očekujući da ćemo otkriti išta posebno, vrijedno pažnje.



U ovom paralelnom svemiru novine su zapravo izvjestile o fetalnoj vivisekciji (operacija na živom biću – op. prev.), kao u ovom članku iz San Francisco Chroniclea, 19. travnja 1973., pod naslovom “Operacije na živim fetusima”, (“Operations on Live Fetuses”):

“Doktor Jerald Gaull u povremenim putovanjima u Finsku ubrizgava radioaktivnu kemikaliju u  fragilne pupkovine fetusa, svježe izvađenih u abortusima, iz maternica majki. Fetus je u svakom slučaju premale dobi da bi mogao preživjeti, ali u kratkom razdoblju dok mu srce još uvijek kuca, Gaull, šef pedijatrijskog istraživanja na Državnom institutu za osnovna istraživanja mentalne retardacije na Staten Islandu (New York State Institute for Basic Research in Mental Retardation), New York – operacijom odstranjuje njegov mozak, pluća, jetru i bubrege (i uzima ih) za proučavanje.”

Članak nastavlja:

Doktor Robert Schwartz, šef pedijatrije u Gradskoj Općoj bolnici u Clevelandu, odlazi u Finsku sa sličnom svrhom. Nakon izvlačenja fetusa, dok je pupkovinom još uvijek povezan s majkom, uzima uzorak krvi. Zatim, nakon što je pupkovina prekinuta, on ‘što je brže moguće’ operira ovo pobačeno biće da bi izvadio druga tkiva i organe.’

Gaullovo obrazloženje: „Umjesto (tvrdnje) da je nemoralno raditi ono što pokušavamo, nemoralno je, užasno je izopačenje etike – baciti ove fetuse u spalionicu kao što se to obično radi, umjesto da dobijemo neke korisne informacije .”[14]

Članak, koji je raspravljao o mogućem ograničavanju financiranja takvih istraživanja, bio je iskren u onome što je opisao, i nije ih moralno odobrio.

Potencijalna ograničenja financiranja bila su putovanje drugim dugačkim hodnikom, sa pratećim člancima, znanstvenim radovima i kongresnim svjedočenjima o istraživanju fetalnog tkiva i etičkim pitanjima koja su iz toga proizlazila. Otkrila sam da su rasprave o predloženim saveznim ograničenjima važne i prosvjetljujuće.

Članak iz 1988. u časopisu Hastings Journal pretpostavljao je da se uklanjanje tkiva iz živih fetusa, nesposobnih za preživljavanje poslije poroda (carskog reza), već odvija:

“Možda najprimjerenije savezno (državno) ograničenje jest zabrana istraživanja bilo koje vrste na živom fetusu, ex utero (izvađenom iz maternice – op. prev.) nesposobnom za samostalno preživljavanje, a koje prerano prekida život fetusa. Ova zabrana može biti značajna jer postupak potreban za vađenje živog fetusa, radi  transplantacije fetalnog moždanog tkiva, ubrzava smrt živog fetusa. Dakle, ako se slično ograničenje nametne uzimanju transplantata fetalnog tkiva, to bi zabranilo i uzimanje fetalnog moždanog tkiva i, potencijalno, drugih vrsta tkiva iz živih fetusa, nesposobnih za preživljavanje izvan majke.”[15]



[14] Dr. Jerald Gaull, chief of pediatric research at New York State Institute for Basic Research in Mental Retardation on Staten Island, quoted in “Operations on Live Fetuses.” San Francisco Chronicle, April 19, 1973, page 20.

[15] Mark W. Danis, “Fetal Tissue Transplants: Restricting Recipient Designation,” Hastings Law Journal, 7-1988



Izvještaj proizvođača lijekova Batelle-Columbus iz 1976. godine priznao je ulogu istraživanja fetusa u četiri medicinska uspjeha: u amniocentezi, sindromu respiratornog distresa i, što je značajno za ovaj članak, u cjepivu protiv rubeole i Rh cjepivima: “To je vidljivo iz studije razvoja četiri odabrana slučaja … da su istraživanja na živim ljudskim fetusima igrala značajnu ulogu u svakom od njih. ”[16] Izvještaj preporučuje da se ne ograničavaju takva istraživanja.

U tom trenutku svog lutanja tim labirintom i dalje sam se borila s upečatljivim osjećajem nestvarnosti. Možda sam nešto pogrešno razumjela. Istraživanje živih ljudskih fetusa? Zar ne postoje zakoni o ovakvim stvarima? Mnogo je učinjeno oko ograničenja upotrebe fetusa i istraživanja na njima u Sjedinjenim Državama. Ipak, dok federalna ograničenja oko tog pitanja u Sjedinjenim Državama rastu i smanjuju se, ovisno o tome tko je u Bijeloj kući, jasno je da se nastavljaju istraživanja na živim fetusima, nesposobnim za preživljavanje izvan majke, u svrhu dobivanja što svježijih uzoraka tkiva, za transplantaciju ili istraživanje. Može se to dogoditi i bez saveznog (državnog) financiranja, odlaskom u inozemstvo ili jednostavno prikrivanjem nekoliko kritičnih minuta između porođaja i trenutka slanja tkiva u laboratorij. Kao što novinarka Suzanne Rini kaže u svojoj knjizi Beyond Abortion (Osim pobačaja): Kronika eksperimenata na fetusima iz 1993. godine:

Istraživači … koji primaju tkiva od histerotomije i od pobačaja u drugom tromjesečju zloglasnim metodama za rađanje žive djece, previše lakomisleno tvrde da njihova tkiva potječu od ‘mrtvih fetusa.’ Postoji srednja faza o kojoj će malo tko razgovarati.[17]

Britanska sociologinja Julie Kent, raspravljajući o istraživanju fetalnog tkiva u Velikoj Britaniji, kaže da “prešutno nepoštivanje propisa” karakterizira trenutnu praksu … “[18] Čini se da je to slučaj i u SAD-u.

Prešutno odobreno nepridržavanje pravila može ići sve do vrha, što dokazuje istraga o trgovini ljudskim fetusima koja uključuje FDA (Agencija za hranu i lijekove SAD-a – op. prev.). FDA je potrošila tisuće dolara između 2012. i 2018. za dobivanje tkiva jetre i timusa za istraživanje na humaniziranim miševima (miševima koji nose ljudske gene, a služe kao mali životinjski modeli u biološkim i medicinskim istraživanjima u svrhu liječenja ljudi; omogućuju istraživačima da ispituju učinak lijekova ili zaraznih agensa na ljudske stanice, in vivo, prije npr. kliničkog ispitivanja – op. prev.). Stotine stranica e-pošte, do kojih je došla grupa za pravnu odgovornost Judicial Watch (Sudska straža), dokumentiraju postojanje sporazuma za nabavu ljudskog fetalnog tkiva, gestacijske dobi od 16 do 24 tjedana, koje se dostavlja “svježe, otpremljeno na mokrom ledu”.[19]



[16] Batelle-Columbus Report. Appendix to Appendix to “Research on the Fetus”

[17] Suzanne Rini, Beyond Abortion: A Chronicle of Fetal Experimentation, TAN Books; 1993

[18] “Julie Kent et al, Forgotten Fetuses – A Sociocultural Analysis of the Use of Fetal Stem Cells.”https://www.york.ac.uk/res/sci/projects/res340250002kent.htm#abstract

[19] “Federal Government Caught Buying ‘Fresh’ Flesh Of Aborted Babies Who Could Have Survived As Preemies”, The Federalist, April 15, 2021



S druge strane, sigurno postoje industrijski standardi: standardi “Dobre kliničke prakse” (Clinical Practice” standards), “Dobre proizvodne prakse” (“Good Manufacturing Practices” – GMP) i slično. Ubrzo sam shvatila da su namijenjeni zaštiti potrošača i osiguranju čistoće krajnjeg proizvoda; nemaju nikakve veze sa zaštitom ploda (ljudskog fetusa). Riječi „odmah secirano“ i „svježe“ često su se pojavljivale, obično pod nazivom „materijali i metode“. Namjera je opet bila uvjeriti potrošača da je proizvod nezagađen.

Govor Ludog šeširdžije[20]

“Ne znam na što mislite”, rekla je Alice. “Naravno da ne znate!”, Rekao je Hatter, prezirno okrečući glavu.[21]

Rječnik znanstvenih i medicinskih istraživanja u najmanju je ruku eufemističan. Poput Alice koja pokušava razumjeti Ludog Šeširdžiju, i laik može čitati istraživačke izvješća i ne shvatiti u potpunosti ono što se u njima opisuje. Na primjer, “izolirati” znači “odsjeći”, kao što znači i “razdvojiti”. Čak i kada se radi o istraživanjima na životinjama i biljkama (“ne-ljudima”), literatura se nerado služi određenim izrazima. Stoga se trudna ženka štakora, nakon uklanjanja maternice u anesteziji, “žrtvuje” – a ne koristi se termin “ubijanje”.

Tako sam se mučila zbog izvještaja u časopisu Liver Transplantation koji je opisao tehniku za dobivanje fetalnih stanica jetre. Predmetna studija “izvedena je s doniranim tkivom od 15 medicinski indiciranih pobačaja.” Članak je opisao „kaniliranje fetalne portalne vene mikrokirurškim tehnikama i naknadnu “in situ” vaskularnu perfuziju ljudske FL [fetalne jetre] u 18. tjednu gestacije i kasnije.“[22] Zatim je u detalje opisan postupak disocijacije (rezanja) tkiva i naknadno uklanjanje jetre.

Moje sumnje su potvrđene u tekstu iz udžbenika, koji je postupak preciznije opisao kao “perfuzijsku metodu in vivo u pet koraka kaniliranjem pupčane vene za izolaciju stanica jetre od fetusa krajem drugog tromjesečja.”[23]

Prevedeno: Nakon pobačaja, jetreno je tkivo odstranjeno sa 15 žive djece. Izraz in vivo („žive“) pomogao je potvrditi da su mikrokirurgija i uklanjanje tkiva jetre izvedeni na živoj djeci.

Premda je postupak proveden za dobivanje stanica za transplantaciju stanica jetre, a ne za staničnu kulturu, obrazloženje je potpuno isto: kako bi se dobilo što svježije tkivo.



[20] Hatter je izmišljeni lik u knjizi Lewisa Carrolla iz 1865. godine Alice’s Adventures in Wonderland (Alisa u zemlji čudesa) i njezinom nastavku Iza ogledala iz 1871. godine. Često ga se naziva ludim šeširdžijom, iako Carroll nikad nije koristio ovaj izraz, već ga naziva samo Šeširdžija. Sam izraz “lud kao šešir” puno je stariji od Carrollovih djela. Šešira i Ožujskog zeca, Češirska mačka naziva “oboje ludima” u Aliceinim pustolovinama u zemlji čudesa u sedmom, pod naslovom “Luda čajanka”.

[21] Lewis Carroll, Alice’s Adventures in Wonderland, Chapter 7, “A Mad Tea Party”

[22] Bruno Gridelli et al, Efficient Human Fetal Liver Cell Isolation Protocol Based on Vascular Perfusion for Liver Cell-Based Therapy and Case Report on Cell Transplantation Liver Transplantation, October, 2011.

[23] Hepatocyte Transplantation, part of the Methods in Molecular Biology series, No. 1506, Nov. 2016.



U ovom trenutku mog istraživanja nevjerica je preuzela kontrolu. Jednostavno nisam mogla vjerovati što čitam na webu. Nekoliko klikova i posjedovala sam vlastiti primjerak Transplantacije hepatocita (Hepatocyte Transplantation), gdje sam na stranici 283 pronašla opisan in vivo postupak, s fotografijama u boji na stranici 288.

Ne-znanstvenicima čitanje o istraživanju na “ne-ljudima” može pružiti pojašnjenje. Stoga, vidjevši izvještaj o istraživanju srčanih matičnih stanica u kojem su ljudska fetalna srca bila spojena na Lagendorffov sklop – koji može zadržati umjetno kucanje srca izvan tijela – u početku nisam shvatila da ta srca moraju imati porijeklo od živih subjekata (ljudskih bića). No, nakon što sam pročitala da su srca izvađena iz živih, anesteziranih štakora za sličan postupak, postalo je jasno da štakori moraju biti eutanazirani nakon, a ne prije postupka.[24]xx

Izvještaji o vađenju tkiva laboratorijskih životinja općenito bilježe smrt životinje i je li smrt nastupila prije ili nakon vađenja organa. Ponekad detaljno opisuju kako je životinja ubijena. Izvještaji o nerođenoj djeci ne spominju znakove života u abortiranom fetusu; niti spominju njegovu smrt. Pitamo se zašto nije zabilježena smrt fetusa, pogotovo kada je pobačaj dogovoren za dobivanje (vađenje) netaknutog fetusa.

Osim toga, studije o ljudskoj djeci u drugom tromjesečju trudnoće pokazuju kako je prosječno trajanje preživljavanja izvan maternice, bez intervencije, oko sat vremena. Britansko istraživanje o 1306 živorođene djece u dobi između 20 i 23 tjedna trudnoće, primijetilo je da, iako su “mnogi umrli u roku od nekoliko minuta od poroda”, u 20. tjednu srednje je vrijeme preživljavanja bilo 80 minuta; a u 23. tjednu 6 sati. (Ova studija isključila je 437 djece koja su preživjela prekid trudnoće.)[25]

Zaključno

Da rezimiramo: Industrija cjepiva ima dugogodišnju i zabrinjavajuću vezu s industrijom pobačaja; ta je veza i danas snažna. Javnost je često hranjena utješnim poluistinama, čak i manipulirana da pomišlja da su pobačaji koji su nam dali današnja cjepiva neko odstupanje od normale ili put spasonosne nade iz nezaobilazne tragedije.

Ipak, nekoliko upornih glasova i dalje inzistira na tome da je stvarnost mnogo mračnija. No, jesu li ove tvrdnje pretjerane? Činjenica da se djeca namjerno pobacuju radi dobivanja netaknutog, živog fetusa, neosporna je i potkrijepljena medicinskom literaturom od 1930-ih do danas. Činjenica da znanstvenici nisu imali skrupula oko seciranja žive djece u istraživačke svrhe također je dokumentirana. Je li vjerojatno ili čak nepobitno da je ovaj brutalan čin doveo do stvaranja staničnih linija koje se koriste za današnja cjepiva? Gđa Acker i drugi stručnjaci tvrde da jest, a to se temelji na jednostavnom principu da žive stanice za stanične linije ne mogu biti izvedene iz mrtvog tijela.



[24] Center for Medical Progress, PPFA v. CMP Trial Summary

[25] PI McFarlane, S Wood, J Bennett, “Non-viable delivery at 20–23 weeks gestation: observations and signs of life after birth” BMJ Journals, ADC Fetal and Neonatal Edition, Vol. 88, Issue 3



Mogu li to dokazati? Ne bez sjenke sumnje. Ipak, jasno je da istraživanje na živoj, neželjenoj djeci – “ljudskim ne-osobama” (kako ih zagovornici pobačaja znadu nazivati, jer smatraju da u ranoj fazi trudnoće ili prije poroda nemaju osobnost ili da to nisu osobe – op. prev.) traje već dugi niz godina i traje i danas. Dokazi postoje za one koji ih žele pronaći.

Autor: Monica Seeley

Izvor: https://www.catholicworldreport.com/2021/05/17/exploring-the-dark-world-of-vaccines-and-fetal-tissue-research-part-1/

Datum: 17. svibnja, 2021

Video intervjue koje u članku spominje možete pogledati prevedene na hrvatski na:

1. https://rumble.com/vg84ef-cijepljenje-katoliki-pogled.html

2. https://rumble.com/vg8gkr-cijepljenje-katoliki-pogled-2.-dio.html

3. https://rumble.com/vhnocb-life-site-konferencija-2.-dio-biskup-schneider-pamela-acker.html

2. dio, odnosno nastavak teksta možete pročitati na
https://kyrios.hr/2021/07/28/ispitivanje-mracnog-svijeta-cjepiva-i-istrazivanja-fetalnog-tkiva-2-dio/

Knjigu Pamele Acker ako ste zainteresirani možete naručiti preko linka: https://kyrios.hr/proizvod/cijepljenje-katolicki-pogled/