KATOLIČKI POGLED (i vodič) NA PROROŠTVA, PROROKE I UKAZANJA

Kako se svijet približava kraju ovog doba, proročanstva postaju sve češća, izravnija i još konkretnija. Ali kako odgovoriti na senzacionalnije nebeske poruke? Što radimo kada vidioci nekako ne pašu ili njihove poruke jednostavno ne rezoniraju?
Slijedi vodič za nove i redovite čitatelje u nadi da će pružiti ravnotežu na ovoj osjetljivoj temi, tako da se može pristupiti proroštvima bez tjeskobe ili straha da će se na neki način zavesti ili prevariti.

STIJENA

Najvažnija stvar koju treba uvijek imati na umu jest da proroštva ili takozvana „privatna objava“ ne zamjenjuju Javnu objavu koja nam je predana kroz Pismo i svetu tradiciju i zaštićena apostolskim nasljedstvom.

[1] Već je otkriveno sve što je potrebno za naše spasenje:

“Tijekom stoljeća je bilo takozvanih »privatnih« objava. Neke je od
njih priznao crkveni autoritet. One ipak ne spadaju u polog vjere. Uloga im nije da »poboljšaju« ili »upotpune« konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se ona u određenom povijesnom razdoblju potpunije oživotvori. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi pravi poticaj Krista ili njegovih svetaca.” KKC 67

Nažalost, neki su katolici ovo učenje pogrešno protumačili da znači da mi zato ne moramo slušati privatna otkrivenja. To je lažno i zapravo neoprezno tumačenje Crkvenog učenja. Čak i kontroverzni teolog, vlč. Karl Rahner, jednom upitan kaže …

“… Može li bilo što što Bog otkrije biti nevažno?”

Kao i teolog Hans Urs von Balthasar:

“Stoga se jednostavno možemo pitati zašto Bog neprestano pruža [objave] [u prvom redu ako ih] Crkva teško treba poslušati.”
—Mistica oggettiva, n. 35

Stoga je papa Benedikt XIV učio:

“Netko može odbiti pristanak na „privatno otkrivenje“ bez izravne povrede katoličke vjere, sve dok to čini, „skromno, ne bez razloga i bez prezira“. —Herojska vrlina, str. 397

Dopustite mi da naglasim: ne bez razloga. Iako Javna objava sadrži sve što nam treba za naše spasenje, ona ne otkriva nužno sve što nam treba za naše posvećenje, posebno u određenim razdobljima povijesti spasenja. Drugim riječima:

“… Ne smije se očekivati ​​novo javno otkrivenje prije slavne manifestacije našega Gospodina Isusa Krista. Premda je objava dovršena, ipak nije sva potpuno izložena; na kršćanskoj je vjeri da postupno, kroz vjekove, shvati svu njezinu širinu.” (KKC br. 66)

(nap.prev. “Jedan od najvećih teologa u povijesti katoličanstva, Sveti Toma Akvinski, u svome je djelu Summa napisao sljedeće: “… u svim je razdobljima čovjek bio Božjom rukom vođen u pitanjima koja su se odnosila na spasenje odabranih … i u svim su razdobljima postojale osobe obdarene duhom proroštva, ne kako bi obznanjivale nove doktrine, već kako bi upravljale ljudskim postupcima.” Očigledno nam je Sveti Toma želio reći da osobna proroštva imaju svoju vrlo važnu ulogu. Svakako je to rezultatom božanske Providnosti, iako nitko nije obvezan prihvaćati privatne objave. Prema Svetome Tomi, čini se kako je većini ljudi ipak potrebno ohrabrenje privatnih objava, kako bi pridonijelo njihovome spasenju”)

Kao što je cvijet u svom obliku pupaca i dalje isti cvijet kao i kad je procvjetao, tako je i Sveta tradicija novu ljepotu i dubinu postigla 2000 godina kasnije nakon što je cvjetala kroz stoljeća.
Proročanstvo, dakle, cvijetu ne dodaje latice, već ih često otvara, puštajući nove mirise i pelud – to jest svježe uvide i milosti za Crkvu i svijet. Na primjer, poruke dane svetoj Faustini ne dodaju ništa Javnoj objavi da je Krist sam milosrđe i ljubav; već daju dublji uvid u dubinu te milosti i ljubavi i kako ih praktičnije steći povjerenjem. Isto tako, uzvišene poruke dane Službenici Božjoj Luisi Piccarreti ne poboljšavaju niti dovršavaju Kristovu konačnu Objavu, već pažljivu dušu uvlače u tajnu Božanske volje o kojoj se već govori u Svetom pismu, pružajući dublji uvid u njezinu plodnost, moć i centralnost u planu spasenja.

Sve ovo onda znači da kada pročitate poruke ovdje (op. prev. autor misli na svoju stranicu koja se bavi proroštvima i ukazanjima) u “Porukama Nema za vremena u kojima živimo” prvi je lakmus test jesu li poruke u skladu sa svetom tradicijom ili ne. (Nadamo se da smo kao tim pravilno provjerili sve poruke u vezi s tim, iako konačno razlučivanje u konačnici pripada Učiteljstvu.)

SLUŠATI, NE PREZIRATI

Druga stvar koju treba istaknuti je iz br. 67. Katekizma koji kaže da autoritet Crkve prepoznaje „neke“ privatne objave. Ne kaže “sve”, pa čak ni da ih “moraju” službeno priznati, iako bi to bio ideal. Prečesto čujem katolike kako govore: „Taj vidjelac nije odobren. Kloni se! ” Ali to ne podučava ni Sveto pismo ni sama Crkva.
(op.prev. Bitno je da nije zabranjen od Crkve. Također Crkva ima jako puno posla i obveza i nemoguće je da provjeri sve proroke/vidioce. Znamo koliko vremena zna uzeti samo provjera jednog a sad zamislite vise njih. Sto je jos jedan od razloga zašto nije nužno da Crkva prizna nekog da bi on bio “pravi” niti je to Crkva ikad učila)
Naučitelj Crkve, sv. A. Liguori u svojoj zlatnoj knjizi Marijine slave, kada opisuje čuda koja se odnose na priv. objave, KUDI one koji prejudicirajući da su nepristrani, ne žele dopustiti druga čuda ni objave osim onih koji su službeni priznati od Crkve.(!)

Dodao bih još i odgovor b. Schneidera o često osporavanima i odbacivanim “prorocima koji straše” odnosno imaju negativna predviđanja.

“Za mene je poznata fraza Ivana XXIII – “proroci propasti” – dvosmislena/nejasna. Ja to zapravo ne razumijem. Uostalom, SVI PRAVI PROROCI u BIBLIJI bili su, u tom smislu, “proroci propasti”.
STALNO su upozoravali na nadolazeću KAZNU, osuđivali grijeh i pozivali na pokajanje.
S druge strane, oni koji su proricali napredak, sigurnost i udobnost u Bibliji se nazivaju lažnim prorocima.
…Pravi proroci NISU obećavali izbavljenje od Božje KAZNE, niti su predviđali samo zemaljsko blagostanje ili mir. Ne, sve se to moglo naći u učenjima LAŽNIH proroka. PRAVI PROROCI su u tom smislu bili PROROCI PROPASTI.
Propast — što bi u ovom slučaju označavalo ozbiljnost situacije. Bog je bio prvi koji je prorekao propast, odmah nakon prvog grijeha, nakon izgona iz Raja. Potpuno ozbiljno, rekao je Adamu da će umrijeti. Eva, rekao je, rađat ćeš djecu u boli.
Prah si i u prah ćeš se vratiti. To su riječi koje je čovjek čuo. Dakle, izraz “prorok propasti” ima nešto nejasno/dvosmisleno.”)

“Od proroka pak neka govore dvojica ili trojica, drugi neka rasuđuju. Ali ako drugomu uza nj bude što objavljeno, prvi neka šuti. A možete jedan po jedan svi prorokovati da svi budu poučeni i svi ohrabreni. Proročki su duhovi prorocima podložni jer Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira. Kao u svim Crkvama svetih, žene na Sastancima neka šute.” ( 1 Kor 14, 29-33)

Iako se to često može prakticirati na licu mjesta u pogledu redovitog vršenja proročanstva u zajednici, kada se prate nadnaravni fenomeni, može biti potrebna dublja Crkvena istraga nadnaravnog karaktera takvih objava. Ovo može potrajati, a možda i ne.
“Danas, više nego u prošlosti, vijesti o tim ukazanjima brzo se šire među vjernicima zahvaljujući informativnim sredstvima (masovni mediji). Štoviše, lakoća odlaska s jednog mjesta na drugo potiče česta hodočašća, tako da bi Crkvena vlast trebala brzo razlučiti o osnovanosti takvih stvari.

S druge strane, suvremeni mentalitet i zahtjevi kritičkih znanstvenih istraživanja otežavaju, ako ne i gotovo nemoguće, postići potrebnom brzinom presude koje su u prošlosti zaključivale istragu takvih stvari (constat de supernaturalitate, non constat de supernaturalite) i koja je Ordinarijatima pružala mogućnost odobravanja ili zabrane javnog kulta ili drugih oblika pobožnosti među vjernicima.” – Sveta kongregacija za nauk vjere, „Norme u pogledu načina postupanja u razlučivanju pretpostavljenih ukazanja ili otkrića“ br. 2, vatican.va

Otkrivenja sv. Juan Diegu, na primjer, odobrena su na licu mjesta jer se čudo time dogodilo pred biskupovim očima. S druge strane, unatoč „čudu sunca“ kojem su svjedočili deseci tisuća koji su potvrdili Gospine riječi u Fatimi u Portugalu, Crkvi je trebalo trinaest godina da prizna ukazanja – a zatim još nekoliko desetljeća nakon toga prije „posvećenja Rusije”(koje mnogi osporavaju je li to učinjeno kako treba jer Rusija nije izričito spomenuta u„ Aktu posvete “Ivana Pavla II. Vidi “Je li se dogodilo posvećenje Rusije?” (https://www.countdowntothekingdom.com/did-the…/)

Ovdje je poanta. U Guadalupeu je biskupovo odobrenje ukazanja odmah otvorilo put za milijune obraćenja u toj zemlji u godinama koje slijede, u osnovi okončavši tamošnju kulturu smrti i ljudskog žrtvovanja. Međutim, kašnjenje ili nereagiranje hijerarhije s Fatimom objektivno je rezultiralo Drugim svjetskim ratom i širenjem ruskih “zabluda” – komunizma – koje ne samo da su odnijeli desetke milijuna života diljem svijeta, već je sada pozicionirano kroz “Veliko resetiranje” koje treba provesti globalno.

Iz ovoga se mogu uočiti dvije stvari. Jedno je da „još nije odobreno/priznato“ ne znači „osuđeno“. To je česta i ozbiljna pogreška među mnogim katolicima (prvenstveno zato što praktički ne postoji kateheza o proroštvima s propovjedaonice). Moglo bi biti nekoliko razloga zašto neke privatne objave nisu službeno preporučene kao vrijedne vjerovanja (što je ono što znači “odobreno/priznato”): Crkva ih možda još uvijek razaznaje; vidioc(i) mogu još uvijek biti živi, ​​pa se odluka odgađa dok su otkrovenja u tijeku; biskup možda jednostavno nije pokrenuo kanonsku reviziju i / ili možda to ne planira, što je njegov prerogativ. Ništa od gore navedenog nije nužno deklaracija da je navodno ukazanje ili otkrivenje constat de non supernaturalitate (tj. Nije natprirodno podrijetlo ili mu nedostaju znakovi koji to pokazuju). (op.prev. imamo najbolji domaći primjer s Međugorjem)

Drugo, jasno je da Nebo ne čeka kanonske istrage. Bog obično pruža dovoljno dokaza za vjerovanje u poruke koje su posebno namijenjene većoj publici. Stoga je papa Benedikt XIV. Rekao:

“Jesu li oni kojima je objavljeno otkrivenje i koji su sigurni da dolazi od Boga, dužni dati na to čvrst pristanak? Odgovor je potvrdan …”

– PAPA BENEDIKT XIV, Junačka vrlina, svezak III, str. 390

Što se tiče ostatka Kristova Tijela, on dalje kaže:

“Onaj kome se to privatno otkrivenje predlaže i najavljuje, TREBAO bi vjerovati i pokoravati se zapovjedi ili poruci Božjoj, ako mu se predloži na temelju dovoljno dokaza … Jer Bog mu govori, barem posredstvom drugog, i zato od njega traži da vjeruje; stoga je dužan vjerovati Bogu koji od njega to zahtijeva. — Papa Benedikt XIV, Herojska vrlina, svz. III, str. 394i

Kad Bog govori, očekuje da Ga slušamo. Kad to ne učinimo, mogu biti katastrofalne posljedice (pročitajte “Zašto svijet ostaje u boli” na linku: https://www.markmallett.com/…/why-the-world-remains-in…/) .
S druge strane, kad se pokoravamo nebeskim objavama temeljenim na “dovoljnim dokazima”, plodovi mogu trajati generacijama (pročitajte “Kad su slušali” https://www.markmallett.com/blog/when-they-listened/ ).
Sa svim tim rečenim, ako biskup daje naputke svome stadu koji su obvezujući za njihovu savjest, moramo ih uvijek poslušati kao „on nije Bog nereda već mira“.

Ali kako znamo?
Ako Crkva nije započela ili zaključila istragu, ono što je “dovoljan dokaz” za jednu osobu ne mora biti za drugu. Naravno, uvijek će biti onih koji su toliko cinični, toliko sumnjičavi prema bilo čemu natprirodnom, da ne bi vjerovali i da Krist uskrsnue mrtve pred njihovim očima. (Mk 3:5-6) Ali ovdje govorim o onima koji prepoznaju da poruke navodnog vidioca možda nisu u suprotnosti s katoličkim naukom, ali koji se i dalje pitaju jesu li spomenute objave doista natprirodnog podrijetla ili su jednostavno plod mašte vidioca?

Sveti Ivan od Križa, i sam primatelj božanskih objava, upozorio je na samoobmanu:

“Zaprepašten sam nad onim što se događa u današnje vrijeme – naime, kad neka duša s najsitnijim iskustvom meditacije, ako je svjesna određenih lokucija ove vrste u nekom stanju sjećanja, odjednom ih sve krsti kao da dolaze od Boga i pretpostavlja da je to slučaj, govoreći: “Bog mi je rekao …”; “Bog mi je odgovorio …”; dok to uopće nije tako, ali, kao što smo rekli, uglavnom oni sami sebi govore te stvari. I, osim toga, želja koju ljudi imaju za lokucijama i zadovoljstvo koje im od njih dolazi u njihov duh, navode ih da sami sebi odgovore i onda pomisle da im je Bog taj koji im odgovara i govori im.”
—Sv. Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel, knjiga 2, poglavlje 29, br.4-5

Dakle, da, ovo je vrlo moguće i vjerojatno učestalije nego ne, zbog čega Crkva nadnaravne pojave poput stigma, čuda, obraćenja itd. smatra daljnjim dokazom tvrdnji o nadnaravnom podrijetlu. (Sveta Kongregacija za nauk vjere posebno se osvrće na važnost da takav fenomen zapravo “… donosi plodove po kojima bi i sama Crkva kasnije mogla prepoznati pravu prirodu činjenica …” vatican.va)
Ali upozorenja svetog Ivana nisu razlog da padnete u drugu kušnju: strah – strah da će se svatko tko tvrdi da čuje od Gospodina “prevariti” ili je “lažni prorok”.

“Za neke je primamljivo čitav žanr kršćanskih mističnih pojava smatrati sumnjičavim, doista da ga se potpuno odriče kao previše rizičnog , previše prožetog ljudskom maštom i samoobmanom, kao i potencijalom za duhovnu prijevaru našeg protivnika vraga . To je jedna opasnost. Alternativna opasnost je da se tako bezrezervno prihvati bilo koja prijavljena poruka za koju se čini da dolazi iz nadnaravnog područja da nedostaje pravilno razlučivanje, što može dovesti do prihvaćanja ozbiljnih pogrešaka vjere i života izvan Crkvene mudrosti i zaštite.
Prema Kristovom umu, a to je um Crkve, niti jedan od ovih alternativnih pristupa – veliko odbijanje, s jedne strane, i nesigurno prihvaćanje, s druge strane – nije zdrav. Umjesto toga, autentični kršćanski pristup proročkim milostima uvijek bi trebao slijediti dvostruke apostolske pobudnice, riječima svetog Pavla: „Ne trnite Duha; ne prezirite proroštva!” i „ Provjeravajte duhove; zadržite ono što je dobro”(1. Sol 5,19-21).

—Dr. Mark Miravalle (poznati teolog i mariolog, autor brojnih knjiga), “Privatno otkrivenje: Razlučivanje s Crkvom” , str.3-4

Zapravo se od svakog krštenog kršćanina očekuje da prorokuje onima oko sebe; prvo, njihovim svjedočanstvom; drugo, njihovim riječima.
Vjernici, koji su krštenjem inkorporirani i u Krista i integrirani u Božji narod, kako uči i Lumen Gentium, na svoj osobit način postaju dionici Kristove svećeničke, proročanske i kraljevske službe … [koji] ispunjava ovu proročku dužnost, ne samo hijerarhijom … već i laicima. Sukladno tome, oboje ih utvrđuje kao svjedoke i pruža im osjećaj vjere [sensus fidei] i milost riječi. —Katekizam Katoličke crkve, 897, 904

Po tom pitanju, treba imati na umu da proročanstvo u biblijskom smislu ne znači predviđati budućnost, već objašnjavati Božju volju za sadašnjost, te stoga pokazati pravi put kojim treba krenuti za budućnost.

—Kardinal Ratzinger (PAPA BENEDICT XVI.), „Fatimska poruka“, Teološki komentar, www.vatican.va

Ipak, treba razlikovati “proročku službu” svojstvenu svim vjernicima i ” dar prorštva” – potonji je posebna karizma za proročanstvo, kao što je spomenuto u 1. Korinćanima 12:28, 14: 4 itd. To može biti u formi poprimanja oblika riječi znanja, unutarnjih lokucija, zvučno ili vizije i ukazanja.

-Grešnici, sveci i vidioci-

Bog je odabrao takve duše prema Njegovim nacrtima – ne nužno zbog njihovog stanja svetosti.

“… Sjedinjenje s Bogom milosrđem nije potrebno da bi se imao dar proročanstva, pa je tako ponekad bilo dodijeljeno čak i grešnicima; proroštvo nikada nije imao običan čovjek … “

– PAPA BENEDIKT XIV., Herojska vrlina, sv. III, str. 160

Stoga je još jedna uobičajena pogreška među vjernicima očekivati ​​da će vidioci biti sveci. U stvarnosti, oni su ponekad veliki grešnici (poput sv. Pavla) koji kada su zbbačeni sa svojih visokih konja (ili tronova) postaju znak za sebe koji potvrđuje njihovu poruku, slaveći Boga.

Druga je uobičajena pogreška očekivati ​​da će svi vidioci govoriti na isti način, točnije da Gospa ili naš Gospodin “zvuče” na isti način kroz svakog vidioca. Često sam čuo da ljudi govore da ovo ili ono ukazanje ne zvuči poput Fatime i, prema tome, mora biti lažno. No, kao što svaki vitraž u Crkvi baca različite nijanse i boje svjetlosti, tako se i svjetlost otkrivenja različito lomi kroz svakog vidioca – kroz njihova pojedinačna osjetila, pamćenje, maštu, intelekt, razum i rječnik. Stoga je kardinal Ratzinger s pravom rekao da na ukazanja ili lokucije ne bismo trebali misliti kao na „nebo koje se pojavljuje u svojoj čistoj biti, kao što se jednog dana nadamo da ćemo ga vidjeti u našem konačnom sjedinjenju s Bogom“. Dapače, otkrivenje je često sažimanje vremena i mjesta u jednu sliku koju vidioc”filtrira”.

“… Slike su, na neki način govoreći, sinteza impulsa koji dolazi odozgo i sposobnost primanja tog impulsa u vidiocima …. Ne mora svaki element vizije imati određeni povijesni smisao. Bitna je vizija u cjelini, a detalji se moraju razumjeti na temelju slika u cijelosti. Središnji element slike otkriva se tamo gdje se podudara s onim što je žarište samog kršćanskog “proročanstva”: središte se nalazi tamo gdje vizija postaje poziv i vodič za volju Božju.”

—Kardinal Ratzinger (PAPA BENEDICT XVI.), Fatimska poruka, Teološki komentar, www.vatican.va

Također često čujem neki protest da “sve što nam treba je Fatima.” Nebo se očito ne slaže. Mnogo je cvijeća u Božjem vrtu i to s razlogom: neki ljudi više vole ljiljane, drugi ruže, a treći tulipane. Stoga će neki preferirati poruke jednog vidioca nad drugima iz jednostavnog razloga što su oni osobiti “miris” koji im je u to vrijeme trebao život. Nekima treba blaga riječ; drugima treba jaka riječ; drugi preferiraju teološki uvid, treći, pragmatičniji – a ipak svi dolaze iz istog Svjetla.
Međutim, ono što ne možemo očekivati ​​je nepogrešivost.

“Neke će možda šokirati da gotovo sva mistična literatura sadrži gramatičke pogreške (forma) i, povremeno, doktrinarne pogreške (supstancija).”

—Vel. Joseph Iannuzzi, mistični teolog, bilten misionara Presvetog Trojstva, siječanj-svibanj 2014.

“Takve povremene pojave manjkavih proročkih navika ne bi trebale dovesti do osude cijelog tijela nadnaravnog znanja iskomuniciranog od proroka, ako se pravilno utvrdi da ono predstavlja autentično proročanstvo.”

—Dr. Mark Miravalle, Privatno otkrivenje: razlučivanje s crkvom, stranica 21

Duhovnik Službenice Božje Luise Piccarrete i vidjelice La Saletta, Melanie Calvat, upozorio je:

“U skladu s razboritošću i svetom točnošću, ljudi se ne mogu odnositi s privatnim otkrivenjima kao da su to kanonske knjige ili dekreti Svete Stolice … Na primjer, tko bi mogao u cijelosti ratificirati sve vizije Katarine Emmerich i sv. Brigitte, koje pokazuju očigledna odstupanja? “

—Sv. Hanibal, u pismu vlč. Peteu Bergamaschiu koji je objavio sve neuređene spise jednog benediktinskog mistika

Tako jasno, ova odstupanja Crkvi nisu predstavljala razlog da te svece proglasi “lažnim prorocima”, već grešnim ljudima i “zemljanim posudama” (2 Kor, 4-7) Dakle, postoji još jedna pogrešna pretpostavka koju su mnogi kršćani iznijeli da, ako proročanstvo se ne ostvaruje, vidjelac mora biti “lažni prorok”. To temelje na dekretu Starog zavjeta:
“A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem zapovjedio da govori i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi.’ 21 Možda ćeš reći u svome srcu: ‘Kako ćemo raspoznati riječ koju Jahve nije izrekao?’ 22 Kad prorok govori u ime Jahve pa to ne bude i riječ se ne ispuni, onda je to riječ koje Jahve nije kazao. U drskosti je taj prorok govorio. Nemoj od njega strahovati.” (Pnz 18:20-22)
Međutim, ako bi netko uzeo ovaj odlomak kao apsolutnu maksimu, Jona bi se smatrao lažnim prorokom budući da je njegovo odgađanje upozorenja „Četrdeset dana više i Niniva će biti srušena“ odgođeno ( Jona 3:4, 4:1-2)

U stvari, Crkveno priznata otkrivenja Fatime također predstavljaju nepodudaranost. U okviru Druge tajne Fatime, Gospa je rekla:

“Rat će završiti: ali ako ljudi ne prestanu vrijeđati Boga, izbiti će još gori za vrijeme Papa Pija XI. “ —Fatimska poruka, vatican.va

No, kako je Daniel O’Connor istaknuo u svom blogu, “Drugi svjetski rat započeo je tek u rujnu 1939. godine, kada je Njemačka napala Poljsku. Ali Pio XI je umro (dakle, njegov je Pontifikat završio) sedam mjeseci ranije: 10. veljače 1939 … Činjenica je da Drugi svjetski rat nije izričito izbio sve do pontifikata Pija XII.

” Sve ovo želi reći da Nebo ne vidi uvijek kako mi vidimo niti se ponaša onako kako bismo očekivali, pa stoga može i pomaknut će vratnice ako je to ono što će spasiti najviše duša i / ili odgoditi presudu (s druge strane , ono što predstavlja „početak“ događaja nije uvijek očito na ljudskoj razini, pa je stoga početak rata s Njemačkom doista mogao „izbiti“ za vrijeme Pija XI.”

“Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.”(2. Petrova 3: 9)

HODATI S CRKVOM

Sve su te nijanse zašto je toliko potrebno da pastiri Crkve budu uključeni u proces razlučivanja proročanstva.

“Oni koji su zaduženi za Crkvu trebali bi kroz svoj ured prosuđivati ​​istinitost i pravilno korištenje tih darova, ne da bi trnuli Duha, već da bi testirali sve stvari i čvrsto se držali onoga što je dobro.”

_{—Drugi vatikanski sabor, Lumen Gentium, n. 12}

Međutim, u povijesti to nije uvijek bio slučaj. „Institucionalni“ i „karizmatični“ aspekti Crkve često su bili u međusobnoj napetosti – a cijena toga nije bila mala. “Rasprostranjena nesklonost mnogih katoličkih mislilaca da duboko ispitaju apokaliptične elemente suvremenog života, vjerujem, dio je samog problema koji nastoje izbjeći. Ako se apokaliptično razmišljanje uglavnom prepusti onima koji su subjektivizirani ili koji su postali plijenom vrtoglavice kozmičkog terora, tada je kršćanska zajednica, zapravo cijela ljudska zajednica, radikalno osiromašena. A to se može mjeriti prema izgubljenim ljudskim dušama. ”

–Katolički autor, Michael D. O’Brien, knjiga “Živimo li u apokaliptičnim vremenima?”

Koristeći se smjernicama u nastavku, nadam se da će mnogi svećenici i laici koji čitaju ove riječi pronaći nove načine za suradnju u prepoznavanju proročkih objava; pristupiti im u duhu povjerenja i slobode, razboritosti i zahvalnosti. Jer kako je učio sveti Ivan Pavao II:

“Institucionalni i karizmatski aspekti suštinski su važni za ustav Crkve. Oni doprinose, iako različito, životu, obnovi i posvećenju Božjeg naroda.”
—Govor Svjetskom kongresu crkvenih pokreta i novih zajednica, www.vatican.va

Kako svijet nastavlja padati u mrak i kako se bliži promjena razdoblja, možemo očekivati ​​da će poruke vidjelaca postati konkretnije. To će nas testirati, izgraditi, pa čak i zaprepastiti. Zapravo, nekoliko vidjelaca diljem svijeta – od Međugorja do Kalifornije do Brazila i drugdje – tvrdilo je da su dobili “tajne” koje će se pred svijetom otkriti u određenom vremenskom trenutku. Poput “čuda sunca”, kojemu su svjedočili deseci tisuća u Fatimi, i ove će tajne biti namijenjene maksimalnom utjecaju. Kad se najave i dogode ti događaji (ili se možda odgode zbog masovnih obraćenja), laici i svećenstvo trebat će se čak i više nego ikad.

RAZLUČIVANJE

Ali što da radimo s proročanstvom kad nas hijerarhija ne podržava u razlučivanju? Evo jednostavnih koraka koje možete slijediti tijekom čitanja poruka na ovom web mjestu (odnosno projektu “Poruke Neba za vremena u kojima zivimo”) ili negdje drugdje koje su navodno s Neba. Ključ je biti proaktivan: biti istodobno otvoren, ne ciničan, oprezan i nerazborit. Savjet svetog Pavla naš je vodič:

“Ne prezirite riječi proroka,
testirajte sve;
čvrsto se držite dobrog …”
(1. Solunjanima 5: 20-21)

• Pristupite čitanju privatne objave na molitveni, sabrani način. Zamolite “Duha istine” (Iv 14,7) da vas uvede u svu istinu i upozori na sve što je lažno.

• Proturječi li privatna objava koju čitate s katoličkim naukom? Ponekad se poruka može činiti nejasnom i zahtijevat će od vas da postavljate pitanja ili izvadite katekizam ili druge crkvene dokumente da biste pojasnili značenje. Međutim, ako određena objava propadne u ovom osnovnom testu, odložite ju.

• Koji je „plod“ u čitanju proročke riječi? Sada doduše, neke poruke mogu sadržavati zastrašujuće elemente kao što su prirodne katastrofe, rat ili kozmičke kazne; podjela, progon ili Antikrist. Naša ljudska priroda želi ustuknuti. Međutim, to ne čini poruku lažnom – inače ne više od dvadeset četvrtog poglavlja Mateja ili velikih dijelova Knjige Otkrivenja lažni su jer nose “zastrašujuće” elemente. Zapravo, ako nas muče takve riječi, to može biti znak više od našeg nedostatka vjere nego mjera autentičnosti poruke. U konačnici, čak i ako otkrovenje otrijezni, ipak bismo trebali imati duboko ukorijenjeni mir – ako su naša srca na pravom mjestu za početak.

• Neke poruke možda ne govore vašem srcu dok druge govore. Sveti Pavao kaže nam da se jednostavno „čvrsto držimo dobrog“. Ono što je dobro (tj. Potrebno) za vas, možda neće biti za sljedeću osobu. Možda vam danas neće govoriti, a onda odjednom, pet godina kasnije, to je svjetlost i život. Dakle, zadržite ono što govori vašem srcu i krenite dalje od onoga što ne govori. A ako vjerujete da Bog zaista govori vašem srcu, onda mu odgovorite u skladu s tim! Zato Bog i govori na prvom mjestu: da nam priopći određenu istinu koja zahtijeva našu sukladnost s njom, kako za sadašnjost tako i za budućnost.

Prorok je netko tko govori istinu snagom svog kontakta s Bogom – istinu za danas, koja također, prirodno, osvjetljava budućnost.

—Kardinal Joseph Ratzinger (PAPA BENEDICT XVI.), Kršćansko proročanstvo, post-biblijska tradicija, Niels Christian Hvidt, predgovor, str. vii))

• Kad određeno proročanstvo naviješta velike događaje, poput zemljotresa ili vatre koja pada s neba, osim osobnog obraćenja, posta i molitve za druge duše, tu se ne može puno učiniti (naravno, pažljivo pazeći, na ono što poruka traži). U tom trenutku, najbolje što se može reći je, „Vidjet ćemo“, i nastaviti živjeti, čvrsto stojeći na „stijeni“ Javne objave: često sudjelovanje u Euharistiji, redovita ispovijed, dnevna molitva, meditacija nad Svetim Pismom itd. To su izvori milosti koji omogućuju osobu da zdravo integrira privatno otkrivenje u njen život. Isto je i kada je riječ o spektakularnijim tvrdnjama vidjelaca; nema grijeha ako se jednostavno kaže: “Ne
znam što bih o tome mislio.”

“U svakom dobu Crkva je primila karizmu proročanstva koja se mora pomno promotriti, ali ne i zanemariti.”

– Kardinal Ratzinger (BENEDICT XVI), Fatimska poruka, Teološki komentar

Bog ne želi da budemo opsjednuti budućim događajima ali niti da zanemarimo Njegova upozorenja s ljubavlju. Može li nešto što Bog kaže biti nevažno?
“Nego vam ovo rekoh, da, kad dođe vrijeme, sjetite se ovoga, da vam ja rekoh.” (Ivan 16: 4)
Na kraju dana, čak i ako su sve navodne privatne objave propale, Javna Kristova objava je stijena nad kojom vrata pakla neće nadvladati.

• Naposljetku, od vas se ne traži da pročitate svako privatno otkrivenje. Postoje stotine tisuća na tisuće stranica privatnih otkrivenja. Radije budite otvoreni Duhu Svetom koji vas vodi da čitate, slušate i učite od Njega putem glasnika koje On postavlja na vaš put.

Pa, pogledajmo proroštva onakvima što ona zapravo jesu – darom. Zapravo, danas je to poput farova automobila koji vozi u gustu noć. Bilo bi glupo prezirati ovo svjetlo božanske Mudrosti, pogotovo kad nam ga je Crkva preporučila, a Sveto pismo nam je zapovjedilo da ga provjerimo, razlučimo i zadržimo za dobrobit naše duše i svijeta.

“Pozivamo vas da s jednostavnim srcem i iskrenošću uma poslušate spasonosna upozorenja Majke Božje…”

—PAPA SV. IVAN XXIII., Papina radijska poruka, 18. veljače 1959 .; L’Osservatore Romano

Vidi još:

Kad su slušali
https://kyrios.hr/2021/08/04/kad-su-slusali/

Mark Mallett (Katolički teolog i evangelizator)

Prijevod: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios