Ispitivanje mračnog svijeta cjepiva i istraživanja fetalnog tkiva 2. dio

Ako bismo se zaustavili, aktivno se suočili i priznali stvarnost teškog zla koje je tako često bilo sredstvo za dobivanje naših cjepiva, to bi moglo sve promijeniti.

Napomena urednika: Slijedi 2. dio eseja u dva dijela o složenom i često uznemirujućem odnosu – znanstvenom, povijesnom i na druge načine – između stvaranja cjepiva, eugeničkog pokreta i industrije pobačaja.

Prvi dio govori o “Neizravnim dokazima”

Dio 2: Temeljni principi

“(Dijete je) živo kad istraživači počnu vaditi tkivo.” Tako je biologinja Pamela Acker opisala pobačenu dojenčad od koje se uzima tkivo za fetalne stanične linije. U intervjuu za Lifesite News[1] u siječnju 2021. gđa Acker je razgovarala o COVID-19 cjepivima koja su trenutno dostupna u SAD-u, a koja sva imaju određenu povezanost s ljudskim fetalnim staničnim linijama. 2012. god. gđa Acker odustala je od doktorskog istraživanja, jer je isto uključivalo rad s HEK 293, besmrtnom staničnom linijom izvedenom iz bubrega djevojčice pobačene 1972. godine.

U prvom dijelu ovog eseja promotrila sam posredne (neizravne) dokaze za izjavu gđe Acker, ispitavši njezine izvore, a zatim provevši i svoje vlastito istraživanje o dugogodišnjoj povezanosti industrije cjepiva s pobačajem. Prelistavala sam hrpe znanstvenih izvještaja, kongresnih svjedočenja, novinskih članaka i knjiga o istraživanju fetalnog tkiva.

Pri svakom ulasku u “internetsku zečju rupu”, očekivala sam da ću pronaći dokaze da je ta tvrdnja jednostavno senzacionalistička retorika. Pa ipak, što sam više čitala, to sam se više uvjeravala da je upotreba žive, pobačene djece, dio istraživanja i proizvodnje cjepiva već gotovo čitavo stoljeće.

Gđa Acker me povela na putovanje kroz povijest cjepiva po vlastitim izjavama same industrije (proizvođača cjepiva). Znanstveni radovi od 1930-ih pa nadalje dokumentirali su pobačaj za pobačajem u službi istraživanja cjepiva. Najiskreniji, članak u Canadian Journal of Medical Science iz 1952. godine, opisuje djecu pobačenu i otpremljenu u laboratorij sa srcima koja još uvijek kucaju.

Koristila sam i izvore gđe Acker kao polazište za vlastito istraživanje. Često sam se vraćala svojim istraživanjima kad sam se bolje upoznala s biomedicinskom terminologijom i počela dekodirati jezik znanstvenih izvještaja. Moje istraživanje nije bilo sveobuhvatno, no opet bilo je dovoljno (opsežno) da bi me uvjerilo da Ackerine tvrdnje nisu bile pretjerane.

Međutim, u interesu novinarske točnosti vratila sam se na ključnu činjenicu: nijedan zapis ne ukazuje da je dijete čije su stanice proizvele HEK 293 uistinu bilo živo u vrijeme kad su mu vađeni bubrezi. Također sam se htjela uvjeriti da je kratkotrajni život tog malog djeteta bio bez boli.

Sama gđa Acker bila je nepopustljiva. Unatoč tajnovitosti oko podrijetla HEK 293: “Stvar treba izreći u ovoliko riječi: ne možete presaditi mrtvi organ u živo tijelo, od mrtvog tkiva ne možete napraviti staničnu liniju.”

Gđa Acker je tada citirala pokojnog španjolskog liječnika i bioetičara dr. Gonzala Herranza. Bivši član Papinske akademije za život, Herranz je bio i član Međunarodnog odbora za bioetiku UNESCO-a, savjetnik Europskog parlamenta i autor 65 članaka o patologiji. Proslavljeni autor, međunarodni predavač i savjetnik za bioetiku, bio je profesor emeritus patološke anatomije na Sveučilištu Navarre, a umro je 20. svibnja 2021[2]. To će reći, proučavao je abnormalnosti stanica i tkiva te bio izuzetno kvalificiran da se osvrne na ovu temu.

Talijanski znanstvenik Pietro Croce, citirao je Herranza u knjizi Vivisection or Science (Operacija na živo ili Znanost), gdje Herranz jednostavno kaže: „… da bi se dobile stanice embrija za (staničnu) kulturu, mora se učiniti programirani pobačaj, uz odabir starosti embrija i treba ga secirati (rezati) još živog, kako bi se odstranjena tkiva smjestila na hranjivu podlogu (za rast, uzgoj stanica – op. prev.).”[3]

Herranzova izjava možda je najmjerodavnija u prilog načelu da žive stanice moraju potjecati iz živih tijela. Postoje i druge izjave, osobito američkog embriologa C. Ward Kischera, koji je u časopisu “The Media and Human Embryology”[4] („Mediji i ljudska embriologija“) (Linacre Quarterly, sv. 64, izdanje 2, 1. svibnja 1998.), rekao o transplantaciji organa pobačene djece sljedeće: „Istina je da mrtvo tkivo ne bi ništa koristilo. Transplantat (organ ili tkivo koje se uzima za transplantaciju – op. prev) mora sadržavati žive stanice, a jedini način da se to osigura jest “dobiti” ga od živih fetusa. “

Kischer je ovu (tvrdnju) o istraživanju fetalnih stanica tek neznatno izmijenio: „Da bi se održalo (na životu) 95% stanica, živo tkivo trebalo bi sačuvati (na pogodnom mediju, u pogodnim uvjetima – op. prev.) u roku od 5 minuta od pobačaja. U roku od sat vremena stanice bi nastavile propadati, čineći uzorke beskorisnima.” Nevjerojatno kratak vremenski period čini tu razliku (prema Herranzovoj izjavi-op. prev.) gotovo beznačajnom, uzimajući u obzir dodatno vrijeme potrebno za operaciju, davanje tekućina za očuvanje tkiva, kao i potrebno vrijeme za uklanjanje organa.

Alvin Wong, čiji je rad iz 2006. “Etika HEK 293”[5] potaknuo gđu Acker na odluku da napusti doktorsko istraživanje, slaže se:

“Ako je embrio ili fetus zapravo još uvijek živ dok se iz njega vadi tkivo, onda onaj koji tako što radi, čini izravno prema drugom živom ljudskom biću još ozbiljniji čin nasilja. To se moglo dogoditi, jer čini se da je znanstveni kriterij da se tkivo dobiva u održivom stanju (sposobnom za preživljavanje i daljnji rast stanica – op. prev.) kako bi bilo prikladno za istraživanje.”

Tijekom vlastitog istraživanja razgovarala sam s dr. Paulom Byrneom. Byrne je neonatolog, bivši predsjednik Katoličkog liječničkog društva (u SAD-u – op. prev.), i autoritet za moždanu smrt i transplantaciju organa.

“Je li istina”, pitala sam, “da se uzorci tkiva za fetalne stanične linije, ako žele biti uspješni (“prikladni” za istraživanje – op. prev.), moraju dobiti od žive djece?”

“Da”, rekao mi je Byrne, “Dijete mora biti živo kad se započne postupak za dobivanje živog tkiva. … Nakon smrti, propadanje svih stanica nije trenutno. Uzmite primjer kostura. No, kad (se) započne postupak pobačaja i seciranja (djeteta) radi dobivanja organa i tkiva za ‘berbu, žetvu’, dijete je živo. ” Malo sam ga potaknula: „Je li istina da se uzorci tkiva za fetalne stanične linije, ako žele biti uspješni (prikladni), moraju dobivati od žive djece? Ne nedavno preminule, nego žive u vrijeme kada se uzimaju tkivo ili organi? ” Njegov odgovor: “Dijete je živo kad se secira kako bi se dobili organi i tkiva.”

Kad sam primijetila da medicinska terminologija može biti vrlo zbunjujuća. Byrne je suho odgovorio: „Đavao sije zbrku. Ipak je on otac laži. “

Dr. Keith Crutcher, profesorica neurokirurgije sa Sveučilišta Cincinnati, govorila je o toj temi 1993. godine:

“Važno je priznati da fetus, ili željeni organ, mora biti živ, da bi služio kao koristan donor tkiva. Međutim, postoje određena neslaganja oko izraza „živ”. Tradicionalna biološka definicija uključuje koncepte metabolizma, rasta, disanja itd. Svakako, prije pobačaja, fetus udovoljava svim tim kriterijima. Prikladnost fetalnog tkiva za transplantaciju ovisi o načinu na koji je dobiveno. Idealno tkivo je ono dobiveno iz netaknutog živog fetusa[6]”.

Namjerni abortusi

Herranzova izjava istaknula je ono što gđa Acker naziva “proračunatom” prirodom pobačaja za dobivanje tkiva. Pobačaj s prostaglandinom, uveden početkom 1970-ih, općenito je zamijenio histerotomiju – kao tzv. „mini-carski rez“ – (te postaje) „idealna“ metoda za uzimanje fetalnog tkiva. U stvari, upotreba prostaglandina za poticanje poroda donijela je preokret na području doniranja fetalnog tkiva. Smatrajući je isprva “strašnom komplikacijom”, istraživači ubrzo shvaćaju da je rođenje živog djeteta nakon pobačaja potaknutog prostaglandinom zapravo svrsishodno (da im ide na ruku – op. prev.): “S prostaglandinima”, izjavio[7] je genetičar i pedijatar dr. Kurt Hirschhorn 1973. godine, “možete organizirati cijeli pobačaj, [fetus] izlazi sposoban za život u smislu da može preživjeti sate, ili čitav dan“ (National Observer, 21. travnja 1973.).

Feticidi (sredstva koja ubijaju fetuse; štetna za fetus) poput digoksina, koji se obično koriste u kasnim pobačajima, obično se ne koriste kada se fetalno tkivo upotrebljava za istraživanje, jer uzrokuju “abnormalnu morfologiju stanica, lošu sposobnost stanica za preživljavanje i promjenjivu kvalitetu RNA”,[8] tako ograničavajući prikldanost tkiva za istraživanje. U email poruci FDA-ovoj dr. Kristini Howard u vezi s fetalnim tkivom za istraživanje humaniziranih miševa, Perrin Larton iz tvrtke Advanced Bioscience Resources žali se “ovaj tjedan imali smo četiri 21-tjedna slučaja (abortirana fetusa u gestacijskoj dobi od 21 tjedan – op. prev.) kojima je u srijedu ubrizgan digoksin pa je tkivo neupotrebljivo.”[9]

Gospođi Acker se zamjeralo što je nedvosmisleno izjavila da se abortusi za dobivanje fetalnog tkiva vrše carskim rezom.  Poanta ostaje: ono što je ona navela standardni je postupak, više puta opisan u znanstvenim izvještajima. Histerotomija[10], inducirani pobačaj ili D&X (širenje i ekstrakcija: Dilatation and Extraction) (način vršenja abortusa u 2. i 3. tromjesečju trudnoće širenjem grlića maternice i izvlačenjem živog djeteta, koje obično bude ubijeno dok je još u rodnom kanalu – op. prev.)[11], također su opisani eufemizmima poput “širenja” i “ultrazvučne vizualizacije u stvarnom vremenu”, imaju cilj porođaja netaknutog fetusa sa svježim organima.

Moglo bi se tvrditi da se u D&X abortusu organi ne uklanjaju dok je dojenče živo. Istina, D&X, poznat i kao pobačaj putem djelomičnog rađanja, (formalno) prikriva čedomorstvo ubijanjem djeteta dok je ono djelomično još uvijek u rodnom kanalu. Međutim, kao i kod drugih pobačaja s ciljem vađenja vitalnih organa, i D&X pobačaj sastavni je dio procesa vađenja tkiva (i organa), toliko da se može reći da je plod usmrćen samim postupkom uzimanja.

To bi se također odnosilo na najčešće korištenu metodu pobačaja u drugom tromjesečju[12], dilataciju i evakuaciju (D&E), poznat i kao “pobačaj komadanjem”. Iako se zbog očiglednih razloga smatra manje idealnim za nabavu organa, ipak se koristi. Razlog je jednostavan: vrlo je rijetko da izvršitelj abortusa “izazove smrt fetusa” prije izvođenja D&E. A riječima dobavljača fetalnog tkiva Jamesa Bardsleyja, „trebamo prilično svježe tkivo. Moramo obraditi tkivo u roku od nekoliko minuta od vremena smrti.”[13]

Prema (zakonodavnim) zaključcima u zakonu koji je izradio Fond za bioetičku obranu (BDF):

“Uzimanje organa, tkiva i stanica od nerođene djece čija je smrt izravno uzrokovana induciranim pobačajem krši pravilo mrtvih donora … jer (a) nerođena djeca su živa kada pružatelj abortusa donosi odluke o repoziciji (promjeni položaja fetusa u rodnom kanalu) i trenutku drobljenja fetusa s ciljem nabavke netaknutog fetalnog srca, pluća, jetre, mozga i drugih tkiva i organa; i (b) repozicioniranje fetusa i drobljenje iznad i ispod grudnog koša kako bi se nabavili netaknuti fetalni organi, tkiva i stanice samo po sebi je uzrok smrti ljudskog bića kojemu se potom uzimaju organi.”[14]

Potpredsjednica BDF-a, Dorinda Bordlee, pozvala me je da temeljitije istražim “pobačaj komadanjem” kao posebno brutalan primjer proračunatog (isplaniranog) pobačaja za uzimanje fetalnog tkiva.

Kad sam to učinila, bila sam zapanjena čitajući živopisni opis suca Vrhovnog suda Anthonya Kennedyja: “Fetus, u mnogim slučajevima, umire baš kao što bi umirala odrasla osoba ili dijete: krvari do smrti dok mu se trga … ud po ud.” Kennedy je dodao da se otkucaji srca fetusa ponekad mogu vidjeti ultrazvukom, i kad “su uklonjeni opsežni dijelovi fetusa.”[15]

Opisano s jezivim detaljima: fetalni organi za istraživanje (tj. za transplantat za prenošenje u humanizirane miševe, ili stanična kultura za dobivanje staničnih linija) mogu se dobiti i od živih fetusa koji su pobačeni D&E-om (abortusom komadanja). Proces pobačaja uređen je tako da ne oštećuje željene organe.

Otuda potječu fetalne stanične linije. Ne smijemo dopustiti da naše gađenje prema tomu povuče mentalni zastor preko stravičnih detalja, na štetu našeg razumijevanja (o kakvom se zlom postupku zaista radi i da se on zaista i čini, koliko god to zvučalo prestrašno – op. prev).

Paralele s transplantacijom organa

Vraćajući se principu živih stanica iz živih tijela, pogled na transplantaciju organa “pomaže u povezivanju točaka” – stvaranju potpune slike (ispravnom zaključivanju). Tkivo i organi za istraživanje osjetljivi su na iste čimbenike, kao i organi za transplantaciju, naime, to su: zdravlje darivatelja (donora), održivost organa (sposobnost organa za preživljavanje) i vrijeme tranzita od davatelja do laboratorija ili primatelja.[16]

Pitanja uključena u transplantaciju vitalnih organa toliko su složena da se vitalni organi uglavnom uzimaju od moždano mrtvih darivatelja (dijagnosticirana moždana smrt[17]), čija srca još uvijek kucaju. Sada pažljivo promislite o doniranju organa od darivatelja koji udovoljavaju tradicionalnoj definiciji smrti: DCD (Donor after Cardiac Death; darivatelj nakon srčane smrti). Medicinska literatura prepuna je rasprave o dobivanju organa od darivatelja nakon srčane smrti (DCD-a): to nije jednostavno pitanje; bilo medicinski bilo etički. Doista, ništa o dobivanju organa za znanost ili transplantaciju nije jednostavno. Vremenski prozor (period) u kojem se mogu dobiti vitalni organi od darivatelja nakon srčane smrti (DCD-a), po isključenju iz sustava za održavanje života, izuzetno je uzak; postupak zahtijeva veliku pripremu i precizno određivanje vremena, i suviše je složen da bi se ovdje o tome detaljno govorilo. Ukratko, pacijent je spreman za operaciju, kada mu se prekine (umjetno) održavanje vitalnih funkcija, a operativni tim staložen, s pogledom na sat, kako bi uklonio vitalne organe u roku od nekoliko minuta od srčane smrti.

Zbog spora oko HEK 293, osvrnimo se posebno na darivanje bubrega. Među vitalnim organima, bubreg ima širi prozor održivosti (duže vrijeme može preživjeti izvan tijela i tako biti prikladan za uspješnu transplantaciju – op. prev.) prije istraživanja ili transplantacije. Međutim, reći da bubreg može dulje vrijeme preživjeti izvan tijela, ne znači da može ostati u lešu kojemu srce dulje vrijeme ne kuca i još uvijek biti održiv za transplantaciju (odnosno da će po transplantaciji biti prihvaćen od organizma primatelja i nastaviti u novom domaćinu vršiti svoju funkciju – op. prev.). Naprotiv, bubreg se mora izvaditi u roku od samo nekoliko minuta nakon srčane smrti te se moraju poduzeti koraci za njegovo očuvanje. Bez ikakve intervencije, počinje trpjeti ishemijsku ozljedu uzrokovanu hipoksijom (oštećenje zbog nedostatka kisika), čak i prije nego što srce prestane u potpunosti kucati.[18]

Čak i tkivo iz nevitalnih organa, poput fetusnih mrežnica (od 18 tjedana starog fetusa) koje se koriste za staničnu liniju PER.C6, mora se sakupljati manje od sat vremena nakon smrti, ako želi preživjeti u kulturi. Vraća se na princip koji je iznio dr. Paul Byrne:

“Nakon smrti zbiva se neprekidno razaranje, raspadanje, kvarenje nečijih posmrtnih ostataka, koje se ne može zaustaviti. Organi, tkiva i stanice raspadaju se različitom brzinom …. Kada se organ, tkivo ili stanice koriste za transplantaciju ili kulturu ili proizvodnju tkiva, uvijek se vrši opskrba kisikom kao nužnom životnom potrebom, od početka samog postupka pa sve do samog trenutka vađenja tkiva, organa ili samih stanica[19] …”

U svrhu našeg promišljanja moramo pretpostaviti da je novorođenče rođeno živo nakon pobačaja ekvivalent darivatelju nakon nastupa srčane smrti (DCD-a). Međutim, naivno je misliti da se isti standard skrbi odnosi i na sićušnu ljudsku ne-osobu, odnosno vršenje abortusa, (kao i na odraslog donora). Stoga moramo prihvatiti vjerojatan scenarij u kojem se organi brzo vade iz još uvijek živog djeteta.

“Nisi mrtav dok ne postaneš topao i mrtav”[20]

Tijekom svojeg istraživanja ponekad sam  primjetila kako idem stazama kojima su već prije drugi prošli. Brojni “pro-life” istraživači pažljivo su dokumentirali upotrebu previjabilnih, živih fetusa u istraživanju (fetusi koji nisu dovoljno razvijeni za preživljavanje izvan maternice, tijela majke – op. prev.). Premda je bilo primamljivo osloniti se samo na njihova istraživanja, tražila sam, kad god je to bilo moguće, originalne izvore. Ovaj pristup se isplatio kad sam pokušala pratiti sve do samog izvora često navođeni citat australskog imunologa i bioetičara Petera McCullagha. Radi se o McCullaghovoj knjizi The Foetus as Transplant Donor (Fetus kao donor za transplantaciju) iz 1987. godine, koja je izvan tiska, i gotovo ju je nemoguće pronaći. Izgubivši već nadu da ću ju nabaviti, prijatelj mi je pronašao primjerak.

Ironično, nikad nisam pronašla dotični citat. Međutim, McCullaghova besprijekorno napisano znanstveno djelo potvrdilo je mnoge moje zaključke, počevši od paralela između transplantacije organa i istraživanja cjepiva. Autor govori o povijesti upotrebe fetalnog tkiva u istraživanju cjepiva, ukratko opisuje vršenje prostaglandinskih pobačaja i histerotomije za dobivanje svježeg tkiva za staničnu kulturu i dokumentira uporabu živih, previjabilnih, za život izvan majke nesposobnih fetusa, u istraživanju. McCullagh smatra sumnjivim da znanstveni izvještaji ne opisuju detaljno  što se događa sa živorođenim fetusom “između (njegova) izlaska iz majke  i eksperimentiranja”, kada se “opravdano može očekivati da preživljavanje fetusa nakon histerotomije … bude reda veličine sati, a ne sekundi”[21].

Zatim McCullagh ide korak dalje. “Djeca koja su nesposobna za život izvan majke”, kaže, “imaju jedinstvenu toleranciju na hipotermiju”. Uz to, „vitalni znakovi fetusa ex utero (izvan maternice) mnogo su osjetljiviji na vanjske utjecaje nego što su vitalni znakovi u odraslih iste vrste“. I: “Svako hlađenje fetusa … težit će smanjenju kvarenja (raspadanja) fetalnih tkiva. Također će … smanjiti mogućnost otkrivanja bilo kojih vitalnih znakova koji su bili prisutni u trenutku porođaja. Možda nije nerazumno pretpostaviti da bi, pod nekim okolnostima, razumno hlađenje potencijalnog davatelja (možda kao rezultat „dobroćudnog – naizgled nenamjernog – zanemarivanja“) moglo prikladno ispuniti dvostruku namjeru.”[22]

Drugim riječima, hlađenje – čak i ono koje bi se moglo dogoditi u rađaonici – potiskuje vitalne znakove novorođenčeta, ali samim time i produžava njegov život.

McCullagh se poziva na studiju iz 1961. godine koja je promatrala 23 pobačene novorođenčadi, pod različitim temperaturama, (pod anoksičnim uvjetima, bez kisika – op.prev.). Na normalnoj tjelesnoj temperaturi (37˚C) dojenčad je preživjela oko 3 sata. Međutim, smanjenje tjelesne temperature na 4˚C “povećalo je vrijeme preživljavanja za daljnjih 1-2 sata.”[23]

Dok sam ovo čitala, sjetila sam se izjave gđe Acker, “dijete nije bilo mrtvo kad su ga stavili u hladnjak.” Još sam uvijek mogla čuti pomalo ogorčen ton njezina glasa. Upravo mi je čitala znanstveni rad o uzgoju virusa dječje paralize iz 1952. godine, opisujući fetuse gestacijske dobi od 12 do 18 tjedana, pobačene, a zatim pohranjene za kasnije seciranje. Sad sam shvatila zašto je bila tako sigurna:

“Kad god je to bilo moguće, embrij je izvađen iz gestacijske vrećice pod sterilnim uvjetima, prebačen na sterilni ručnik i držan na 5˚C do disekcije (rezanja, rasjecanja); obično se disekcija provodila 1 do 3 sata nakon histerotomije, ali jednom prigodom virus se uspješno razmnožavao u tkivima embrija koji je bio uskladišten ukupno 24 sata na 5˚C.”[24]

Poteškoća u određivanju smrti rođenog, nedovoljno razvijenog djeteta, koje ne može preživjeti izvan maternice, podsjeća na aksiom hitne medicinske pomoći “Nisi mrtav dok nisi topao i mrtav.” Povezano s namjerom produljenja života u istraživačke svrhe, kao što je navedeno u gornjem citatu, to čini McCullaghov najuvjerljiviji argument protiv uzimanja fetalnog tkiva.

Ozbiljna je vjerojatnost da se ekstrakcija fetalnog tkiva, češće od pretpostavljenog, događa dok je abortirano dijete još živo. To se temelji na dokazima iz prethodne prakse, objavljenima u znanstvenim radovima, te na uvjetima neophodnim za uspješnu kulturu stanica ili doniranje organa. K tome treba dodati i jedinstveni odgovor (abortiranog) dojenčeta, nesposobnog za život, na temperaturu okoline,  te čovjek pred sobom ima složenu situaciju koju, po savjesti, ne može zanemariti.

Mit o besmrtnosti

Moj razgovor s gđom Acker i istraživanje koje je uslijedilo promijenili su mnoge moje pretpostavke. Ipak, s obzirom da su neke fetalne stanične linije, uključujući HEK 293, besmrtne, možemo li pretpostaviti da njihova uporaba neće povećati potražnju za novim tkivom? Može li to zapravo smanjiti potražnju? Ako se u obzir ne uzmu okolnosti oko stvaranja stanične linije, utješno je pomišljati kako se žalosni događaj neće ponoviti.

Važno je napomenuti da mnoga cjepiva potječu iz ljudskih fetalnih staničnih linija koje nisu besmrtne. Uobičajena cjepiva protiv dječje paralize, MMR-a (MMR = kombinirano cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubeole.), vodenih kozica i drugih izvedena su iz staničnih linija WI-38 i MRC-5, od kojih niti jedna nije besmrtna, iako mogu doduše proizvesti gotovo neograničen broj stanica iz jednog izvora (dobivenog od jednog abortiranog djeteta – op. prev.).

U vezi s tzv. besmrtnim staničnim linijama, gđa Acker kaže da izraz “besmrtna” zavarava:

“Premda se ove stanice nazivaju ‘besmrtnima’, besmrtna stanična linija nije besmrtna, iako ima neodređeni životni vijek: duži životni vijek od primarnih staničnih kultura. Ako izvadite stanice izravno iz mene i ne učinite ih ‘besmrtnima’, živjet će u petrijevki kratko vrijeme. Ako ih učinite dugovječnima (‘besmrtnima’), dat će veliki broj staničnih kultura, ali neće živjeti vječno. Na kraju će umrijeti i više ih nećete moći subkultivirati. I u tom trenutku trebat će vam još jedna (nova – op. prev.) stanična linija.

Što se tiče HEK 293, koji se koristi u proizvodnji cjepiva i bezbroj drugih proizvoda, gđa Acker kaže: „bila je to posebno uspješna imortalizacija. Neke [stanične linije] imaju duži životni vijek od drugih, baš kao što neka ljudska bića imaju duži životni vijek od drugih … Dogodilo se da je ova imortalizacija bila vrlo uspješna. “

Premda mnogi koncept “besmrtnih” staničnih linija uzimaju doslovno (nominalno), znanstvenici priznaju da taj izraz nema doslovno značenje. Stanični biolog i pionir cjepiva Leonard Hayflick (odgovoran za soj ljudskih fetalnih stanica WI-38) priznao je da „navodno ‘besmrtne’ stanične linije, poput HeLa, koje se kontinuirano uzgajaju desetljećima, ali nikada nisu proučavane kao izolirane kulture, ne mogu se smatrati besmrtnima.[25]

Nastavio je: “Pojavila se novija pretpostavka o besmrtnosti embrionalnih matičnih stanica, ali dokaz da se te stanice mogu kontinuirano godinama razmnožavati, zadržavajući normalna svojstva, čak i u odsustvu genetske rekombinacije, tek treba demonstrirati.” Obje vrste (fetalnih) staničnih linija, kaže gđa Acker, također mogu “nagomilati mutacije tijekom određenog vremena razmnožavanja in vitro” (što ograničava njihov životni vijek – op. prev.)

Stoga postoji kontinuirana potražnja za ljudskim fetalnim staničnim linijama, kako konačnim, tako i ‘besmrtnim’. „Sve dok nastavljamo koristiti fetalne stanice pobačene djece u cjepivima,“ predviđa gđa Acker, „to će pridonositi potražnji za dodatnim pobačenim fetalnim staničnim linijama. Ljudi koji kažu da neće, govore iz naivnog poimanja znanosti koja je u to uključena.”

Ilustracije radi, Acker ukazuje na novu liniju ljudskih fetalnih stanica. Walvax-2, stvorena u Kini zbog starenja i manjkave opskrbe staničnom linijom MRC-5, dobivena je od devet pobačaja. Na kraju, djevojčica od tri mjeseca gestacijske dobi bila je iskorištena kao izvor tih stanica. Napravljen je inducirani porod (umjetno pokretanje trudova – op. prev.) da bi se dobio netaknuti fetus. Istraživačka literatura napominje da je korištena indukcija porođaja i da su „tkiva svježe pobačenih fetusa odmah poslana u laboratorij radi pripreme stanica“[26].

Industrija pobačaja i njezini saveznici pouzdano očekuju veću potražnju za fetalnim tkivom: „Znanstvenici su sigurni da je fetalno tkivo ključ za više preventivnu medicinu, nova cjepiva i otkrivanje medicinskih postupaka  za današnja najteža bolesna stanja; istraživanje se nastavlja, a na njegov tijek utječu globalne prijetnje zdravlju.” Ta se izjava čini proročkom u svjetlu današnje pandemije. To je iz podneska amici curiae (prijatelja suda)[27] iz 2016. u parnici Nacionalne federacije za pobačaje protiv Centra za medicinski napredak Davida Daleidena.[28]

“Ponovni pronalazak kotača”[29] i etičke alternative

Katolici su se desetljećima rvali s pitanjem cjepiva dobivenih iz ljudskih fetalnih staničnih linija. Etičkih je alternativa još uvijek žalosno malo.

Gđa Acker to dijelom pripisuje (krivom) oslanjanju na pokušaje i pogreške. „Kada istražujete cjepiva, ne postoji standardna formula za stvaranje cjepiva. Ne utvrđujete, ako hoćete, prva načela medicinskih istraživanja. Samo pokušavate provjeriti funkcionira (djeluje) li nešto. Ako nešto djeluje u pobačenoj fetalnoj staničnoj liniji, tada je bolje koristiti pobačenu fetalnu staničnu liniju, jer je to već djelovalo. Korištenje etičkih staničnih linija često znači “ponovno otkrivanje kotača”. To nema smisla, iz perspektive sekularnog istraživača.”

Osjeća da postoji i drugi razlog. Prije mnogo godina, kao istraživačica koja se suočava s etičkom dilemom, crkveni su joj dokumenti – posebno Dignitas Personae iz 2008. – dali jasne smjernice. „Crkva je u Dignitas Personae bila vrlo jasna da istraživači ne mogu koristiti ove stanice. Nije ništa komplicirano. Sve je tamo.” Smatra da su nedavne vatikanske izjave manje korisne:

To je jedan od primarnih problema nekih nedavnih izjava Vatikana o cjepivima: oni se ne obraćaju ljudima koji mogu stvarno napraviti promjenu; oni samo pokušavaju pružiti neke smjernice prosječnom katoliku koji sjedi u crkvenoj klupi. To je “flaster rješenje” – privremeno rješenje koje ne rješava uzrok problema, jer kad prosječni katolik mirno prihvati upotrebu ovih cjepiva, a zatim uputi neku vrstu usmenog ili pismenog protesta, njihovi postupci (prihvaćanje moralno okaljanih cjepiva-op. prev.) govore daleko glasnije od njihovih riječi (povika protiv takvih cjepiva-op. prev.).

Jedinstvena prilika

S druge strane, gđa Acker današnju situaciju vidi kao jedinstvenu priliku. Prije samo nekoliko godina, uporaba pobačenih fetalnih stanica u proizvodnji cjepiva jedva je bila priznata kao realnost. Danas napokon privlači pažnju. „ COVID cjepivo podignulo je pokrivalo s industrije pobačenih fetalnih stanica. Sad su mnogi ljudi, koji nikada nisu čuli da u cjepivima postoje abortirane fetalne stanice, svjesni tog problema.” Ona kaže:

“Ovo je cjepivo koje je dobilo vjerojatno najviše pažnje u s obzirom na njegov proces proizvodnje, jer izrađuje se, da tako kažem, pred našim očima. Svi su željno čekali cjepivo koje će okončati zaključavanje i pandemiju. Prije toga, došli ste u liječničku ordinaciju po cjepivo … i zapravo niste razmišljali o tome odakle ono dolazi. [Tijekom razvoja cjepiva za COVID-19] bili su u realnom vremenu dostupni najnoviji podaci u vezi ispitivanja sigurnosti cjepiva i njihove učinkovitosti: sve je to (danas) puno transparentnije. Mislim da je to stvarno korisno. Osviještava ljude da je istraživanje cjepiva područje koje ima puno problema.”

Gđa Acker također javno pohvaljuje napore organizacija poput Children of God for Life[30] (Božja djeca za život), koja upozorava na proizvodnju cjepiva (iz fetalnih staničnih linija) od 1999. U posljednjih nekoliko mjeseci navikli smo čitati o fetalnim staničnim linijama, kako u vjerskom tako i u svjetovnom tisku. Međutim, donedavno su “pro-life” glasovi koji tvrde da cjepiva potječu iz fetalnih staničnih linija odbacivani kao da dolaze od ludih paničara. Nije onda iznenađujuće što se odbacuje i one koji sumnjaju da ima tu još puno više.

Premda se, osim cjepiva, mnogi proizvodi oslanjaju na fetalne stanične linije, današnja je situacija jedinstvena po tome što se želi natjerati cijelu populaciju da primi jedan proizvod. U industriji koja u pravilu ima malo konkurenata, trenutno se proizvode desetci COVID-19 cjepiva, više ih je u fazi razvoja, a na pomolu su i dodatna “booster” cjepiva (za pojačanje učinka ili nadopunu već primljenih Covid-19 cjepiva – op. prev.). U konačnici se industrija cjepiva, kao i svaka druga industrija, bavi zarađivanjem novca. Ako se potrošač odupre (pruži otpor ovim i ovakvim cjepivima – op. prev.), proizvođači cjepiva će poslušati. Imamo priliku izvršiti promjene. Ali ako su moralne izjave (Vatikana) namijenjene smirivanju savjesti, a ne uzimaju u obzir utemeljeni moralni bijes (mnogih vjernika-op.prev.), industriji se cjepiva može oprostiti što ih ignorira.

Podnevni demon[31]

Uvažavanje da postoje mnogo strašniji aspekti istraživanja fetusa pomaže nam da se probudimo i intelektualno i emocionalno. Ono što motivira gđu Acker jest da su “ljudi toliko desenzibilizirani na unutarnju strahotu pobačaja.” Moramo iskreno sagledati dugogodišnji, beskrupulozan odnos cjepiva s pobačajem, te njegovu kontinuiranu ovisnost o pobačenom fetalnom tkivu, kao i barbarske metode koje se obično koriste za dobavljanje tog tkiva. Moramo nastaviti postavljati pitanja.

Prije nekoliko tjedana naš je župnik održao propovijed o acediji – ravnodušnosti, ponekad zvanoj “podnevni vrag (demon)”. Da bi nas uspavao u podnevni drijemež, rekao je, vrag nas ponekad prepusti da činimo što i kako želimo. Šulja se iza kulisa, puštajući nas da idemo dalje u nesmetanom zaboravu. Jer kad se dobri ljudi susretnu licem u lice sa stvarnim zlom, to ih izbaci iz njihove ravnodušnosti. A to je zadnje što vrag želi.

Zato je, u skladu s đavolskim ciljevima, važno da se emocionalno distanciramo, pomoću pomno odabranih fraza kao što su: Povijesne fetalne stanične linije. Dva izborna pobačaja. Tisuće generacija udaljene od originalnih fetalnih stanica. Drevne stanične linije. Fetalne stanične linije, a ne fetalno tkivo. Abortiran dobrovoljno. Udaljena i neizravna veza. Daleko povezani.

Ako bismo zastali i aktivno se suočili i priznali stvarnost teškog zla koje je tako često kupovalo naša cjepiva, to bi moglo sve promijeniti.

Razumijem one koji ne žele svaliti teret krivnje na one koji su u ozbiljnom riziku od koronavirusa. Međutim, oni koji mogu učiniti da se njihov glas čuje (i ima utjecaja među mnoštvom konkurentskih glasova ili mišljenja – op. prev) – a to su, naime, biskupi, bioetičari, moralni teolozi – trebali bi postavljati pitanja i mahati crvenom zastavom, upozoravati na opasnost, kada je riječ o partnerskom odnosu cjepiva/pobačaja. Trebali bismo biti gnjevni i posramljeni što je znanstveni establišment gotovo čitavo stoljeće provodio često nezamisliva istraživanja, tik pred našim nosom.

I trebali bismo se bojati, jako se bojati, pridružiti se društvu onih koji, po riječima vlč. Richarda Johna Neuhausa, „profesionalno vode ono nezamislivo na njegovom prolasku kroz sporno na putu da postane opravdano dok se konačno ne afirmira kao posve prihvatljivo“.


[1] https://www.lifesitenews.com/blogs/the-unborn-babies-used-for-vaccine-development-were-alive-at-tissue-extraction

[2] https://www.diariodenavarra.es/noticias/navarra/2021/05/20/fallece-profesor-gonzalo-herranz-referente-mundial-etica-medica-727484-300.html

[3] Pietro Croce, Vivisection or Science, pp. 99-108, Zed books, 2000.

[4] https://journals.sagepub.com/doi/abs/10.1080/00243639.1998.11878410?journalCode=lqra&

[5] https://www.pdcnet.org/ncbq/content/ncbq_2006_0006_0003_0473_0495

[6] Crutcher, Keith A., “Fetal Tissue Research: The Cutting Edge?” Linacre Quarterly, Vol. 60: No. 2, Article 4.

[7] https://thelifeinstitute.net/learning-centre/issues/fetal-experiments/live-experiments

[8] Noah Gimbel, “Fetal Tissue Research and Abortion: Conscription, Commodification, and the Future of Choice”Harvard Journal of Law and Gender, Vol. 40, Winter 2012.

[9] Edie Heipel, “Federal Government Caught Buying ‘Fresh’ Flesh Of Aborted Babies Who Could Have Survived As Preemies”The Federalist, April 15, 2021.

[10] U slučaju histerotomije, kao i kod “carskog reza”, abdomen i maternica budu kirurški otvoreni. Dok se carski rez čini u cilju spašavanja života novorođenoga, histerotomija se međutim primjenjuje za njegovo uništavanje. Neki liječnici upotrebljavaju placentu (posteljicu) da bi ugušili dijete. Pobačaj histerotomijom je sličan cerskom rezu i izvodi se u općoj anesteziji jer se smatra velikom abdominalnom operacijom. Zahtjeva manji rez nego kod carskog reza i koristi se kod kasnijih stadija trudnoće. Od 20. do 23. tjedna trudnoće kao prva faza kirurškog pobačaja može se koristiti injekcija za zaustavljanje fetalnog srca, da se osigura da se fetus ne rodi živ.

[11] Partial-Birth Abortion Ban Act of 2002: Hearing Before the Subcommittee on the Constitution of the Committee on the Judiciary, House of Representatives, One Hundred Seventh Congress, Second Session, on H.R. 4965, July 9, 2002.

[12] https://www.prochoiceamerica.org/state-law/louisiana/

[13] G. Kolata, “Miracle or Menace?”, Redbook, Sept. 1990.

[14] Dorinda Bordlee, “Post-Abortion Organ Harvesting Ban: BDF Model Bill Enacted,”(June 23, 2016).

[15] Supreme Court Justice Anthony Kennedy, dissenting opinion in Stenberg v. Carhart, June 2000.

[16] McCarthy, Janine, Edward LeCluyse, Sharon Presnell, Gina Dunne Smith, Timothy L. Pruett, Ann Lam, Elizabeth Baker, Thomas Buersmeyer, and Kristie Sullivan, “Increasing the Availability of Quality Human Tissue for Research”, ALTEX – Alternatives to Animal Experimentation Vol. 37, No.4, 2020

[17] Moždana smrt podrazumijeva besvjesno stanje, nemogućnost samostalnog disanja i trajni gubitak refleksa moždanog debla; spinalni refleksi, uključujući duboke tetivne reflekse, plantarnu fleksiju i reflekse povlačenja na bolni podražaj mogu biti očuvani. Pojam moždane smrti razvijen je zbog toga što mehanička ventilacija i primjena lijekova mogu produljiti funkciju disanja i rada srca unatoč potpunom prestanku regulacije vlastitim moždanim funkcijama. Stoga, definicija moždane smrti osobe kao potpuni prestanak integriteta moždane funkcije, osobito moždanog debla, široko je prihvaćena legalno i socijalno. Podrazumijeva ireverzibilni prekid funkcija velikog i malog mozga, kao i moždanog debla. Za dijagnozu su potrebna dva klinička pregleda i neki od instrumentalnih testova. Ovaj je koncept najčešći, a na snazi je i u Hrvatskoj.

[18] Luciano De Carlis, Riccardo De Carlis, Paolo Muiesan, “Past, Present and Future of Donation after Circulatory Death in Italy”, March 12, 2019.

[19] Peng-Yi Zhou, Guang-Hua Peng, Haiwei Xu, Zheng Qin Yin, “c-Kit+ cells isolated from human fetal retinas represent a new population of retinal progenitor cells”Journal of Cell Science, 2015.

[20] “Ako si pothlađen i ne daješ znakove života, ne znači da si sigurno mrtav. Sigurno si mrtav kad si topao i mrtav, odnosno kada se pothlađenog čovjeka zagrije, ako i tada ne daje znakove života, tada je zaista preminuo” pravilo je hitne medicinske pomoći dokazano na temelju znanja i iskustva o utjecaju hipotermije ili znatno snižene prosječne tjelesne temperature na brzinu metaboličkih procesa u organizmu. Metabolizam se pod utjecajem hladnoće smanjuje, a posljedično i oštećenje vitalnih organa, naročito mozga, smanjeno je ili ga uopće nema, te je zbog toga moguće ljude koji su se naglo smrznuli potpuno oživjeti i vratiti u normalu, ako nisu predugo bili u tom stanju – jer njihov krvotok se pri smrzavanju jako usporio, metabolizam se smanjio i organizmu je trebalo manje kisika za održavanje vitalnih funkcija, te nije došlo do trajnoga oštećenja mozga i drugih tkiva uslijed hipoksije. Najpoznatiji slučaj takve vrste je oživljavanje djevojke Jean Hilliard, u Minnesoti, SAD, 1980. godine koja je preživjela 6 sati na temperaturi -22˚C, kada je po noći izašla iz auta koji je bio zatrpan snježnom vijavicom. https://www.mprnews.org/story/2018/01/25/jean-hilliard-northern-minnesota-frozen-survived Danas se u medicini koriste metode pothlađivanja – hipotermije u bolničkim uvjetima – tzv. inducirana blaga hipotermija kod nekih operativnih zahvata na otvorenom srcu ili kod liječenja izvanbolničkog kardijalnog aresta, uzrokovanog ventrikularnom tahikardijom ili ventrikularnom fibrilacijom bez pulsa, ili npr. terapijska hipotermija kod ozljede mozga.

[21] Peter J. McCullagh, The Foetus as Transplant Donor: Scientific, Social and Ethical Perspectives. John Wiley and Sons, 1987.

[22] Ibid., p. 115

[23] S. Kullander and B. Sunden, “On the survival and metabolism of normal and hypothermic pre-viable human foetusesJournal of Endocrinology, Vol. 23, Issue 1, Sept. 1961.  

https://joe.bioscientifica.com/view/journals/joe/23/1/joe_23_1_010.xml

[24] Thomas H. Weller, John F. Enders, Frederick C. Robbins and Marguerite B. Stoddard; “Studies on the Cultivation of Poliomyelitis Viruses in Tissue Culture: I. The Propagation of Poliomyelitis Viruses in Suspended Cell Cultures of Various Human Tissue”; Journal of Immunology, 1952.

[25] Leonard Hayflick, “The Illusion of Cell Immortality”British Journal of Cancer, Nov. 2000.

[26] Bo Ma, et al, “Characteristics and Viral Propagation Properties of a New Human Diploid Cell Line, Walvax-2, and its suitability as a candidate cell substrate for vaccine production”, College of Life Sciences, Wuhan University, 2015.

[27] Amicus curiae (hrvatski Prijatelji suda, množina Amici curiae) je pojam iz anglo-saksonskog pravnog sustava (Common Law). Označava stručnu osobu(e) ili organizaciju(e) koja nije stranka u sporu, a sudu dragovoljno nudi informacije o zakonskim ili drugim pogledom na spor. Uobičajan oblik suradnje je izvješće u obliku stručne publikacije o temi koja se odnosi na slučaj.

[28] Amici curiae brief in support of the National Abortion Federation’s suit against David Daleiden, the Center for Medical Progress, Biomax Procurement Services, LLC, and Troy Newman and the Center for Medical Progress, June 7, 2016.

[29] Inspiracija za ovu idiomatsku metaforu jest da je kotač arhetip ljudske domišljatosti, kako zahvaljujući dodatnoj snazi ​​i fleksibilnosti koju pruža svojim korisnicima, tako i u drevnom podrijetlu koje mu omogućuje da temelji mnogo, ako ne i sve suvremene tehnologije . Budući da je već izmišljen i ne smatra se da ima bilo kakvih operativnih nedostataka, pokušaj njegovog ponovnog pronalaska bio bi besmislen i ne bi dodao vrijednost objektu, te bi bio gubljenje vremena, preusmjeravanje resursa istražitelja s možda vrijednijih ciljeva. Sekularni istraživači upravo tako gledaju na traženje mogućih etičkih staničnih linija, kao na besmisleni pokušaj, te gubitak vremena i energije, jer čemu tražiti etičke stanične linije, kada već postoje fetalne stanične linije od abortirane ljudske djece, njihova je ljudska logika.

[30] https://cogforlife.org/

[31] Postoji demon kojeg sveci, posebice pustinjski oci, prepoznaju u ovakvom zloduhu – onaj koji dolazi preko dana, za vrijeme posla kako bi nas gurnuo u ništavilo. Zvali su ga «podnevni vrag» upravo zato što dolazi za danjeg svijetla dok smo zauzeti svojim redovnim zadacima i poslom. Stanje u kojem nas iskušava jest acedia, što označava vrstu očaja kada sam život doživljavamo kao beznandnu muku iako on zapravo i jest naporan. Takav demon nam krade odmor, tjera nas da se vrtimo u krug i prekomjerno radimo. Naše umjetno okruženje, kontrolirane istine i temperature drže nas podalje od spoznaje stvarnosti – istine o stvarima kakve one jesu. Treba poznavati stvarnost kakva jest i istinsku svrhu svoga života koja jest u Bogu.

_____________________

Knjigu Pamele Acker “Cijepljenje: Katolički pogled” možete naručiti preko https://kyrios.hr/proizovd/cijepljenje-katolicki-pogled/ kao i pogledati intervjue prevedene na hrvatskom na našem Rumble kanalu https://rumble.com/c/c-794137

Vidi još: Znanstvene istine, logičke pogreške i pristanak na zlo: odgovor Emmanueleu Barbieriju https://kyrios.hr/2021/06/17/znanstvene-istine-logicke-pogreske-i-pristanak-na-zlo-odgovor-emmanueleu-barbieriju/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *