REDOVNIK KOJI JE SUMNJAO U TRANSUPSTANCIJACIJU

U jednom od zapisa pustinjskih otaca , oci su ispričali ovu priču o izvjesnom bratu: „Jedne nedjelje, kad je počela liturgija, ustao je kao i obično da bi otišao u crkvu. Ali đavao mu se rugao govoreći: ‘Ideš li u crkvu pojesti kruh i vino za koje ti pokušavaju reći da su tijelo i krv Kristova? Ne pravi budalu od sebe. ‘

Brat je poslušao ta iskušenja i nije išao u crkvu kako mu je bio običaj, iako su ga braća čekala; jer to je običaj te pustinje, da ne obavljaju liturgiju sve dok nisu svi prisutni. Pa su ga čekali, a kad se na kraju nije pojavio, neki od njih su ustali i otišli do njegove ćelije govoreći: ‘Možda se brat razbolio ili umro.’
Kad su ušli u njegovu ćeliju, pitali su ga: ‘Zašto nisi došao u crkvu, brate?’, Ali bilo ga je previše sram reći im zašto. Znajući vražje lukave smicalice, braća su mu pala pred noge moleći ga da im prizna đavolsku shemu.
Na kraju im je priznao: ‘Oprostite mi, braćo, što nisam ustao kao obično i otišao u crkvu, jer su mi misli govorile:’ Ne ideš se pričestiti Kristovim tijelom i krvlju, nego samo kruhom i vinom ‘.
Zato sada, ako želite da pođem s vama izliječite moje misli o svetoj Pričesti.`

Oni su odgovorili: ‘Ustani, pođi s nama i molit ćemo Boga da ti pokaže Božansku Moć koja se spušta.’

Zatim je ustao i otišao s njima u crkvu, a nakon što su se u bratovo ime puno zalagali i zagovarali ga kod Boga mu se otkrije moć Otajstava, započeli su liturgiju (Misu). Brat je stajao nasred crkve i suze mu nisu prestajale padati niz lice do kraja liturgije.

Nakon službe oci su se okupili i ispitivali brata govoreći: ‘Ako ti je Bog nešto pokazao, reci nam, kako bismo i mi mogli imati koristi’. I kroz suze im je rekao ovo: ‘Za vrijeme psalmodije, kad se čitalo učenje apostola i kada je đakon ustao da čita Evanđelje, vidio sam kako se crkveni strop otvorio i kako Nebo sija i svaka riječ sv. Evanđelja leti u Nebo poput vatre. Zatim su tijekom posvete evanđelja svećenici izašli iz sakristije držeći preobraženje Svetih Otajstava.
I vidio sam kako se Nebo otvara i kako se vatra spušta, a s vatrom mnoštvo anđela i arhanđela, a iznad svih njih dvije slavne osobe neizrecive ljepote (jer su bile sjajne poput munje) i između dvije osobe malo dijete.
Anđeli su stajali oko Oltara s djetetom u sredini. I prilikom posvete božanskih molitava, kad su se svećenici približili da slome Kruh Prisutnosti, vidio sam dvije osobe iznad svetog stola, koje su držale Dijete iznad sebe za ruke i noge. Uzevši mač, ubili su Dijete i iscijedili mu krv u čašu koja je stajala na Svetom Stolu. Nakon što su mu izrezali tijelo, položili su ga na kruh; a kruh je postao njegovo tijelo. Tada sam se sjetio riječi apostola; ‘Jer doista je Krist, naša Pasha, bio žrtvovan za nas’ (1 Kor 5,7).

Kad su se braća približila Pričesti, dobili su njegovo tijelo. I dok su se molili i govorili: ‘Amen!’ to je postao kruh u njihovim rukama. Ali kad sam ja otišao na Pričest dobio sam meso i nisam ga mogao pojesti.
I tad sam čuo sam glas koji je rekao: ‘O čovječe, zašto se ne pričešćuješ? Zar nisi to tražio?” Rekao sam: “Smiluj mi se, Gospodine, ne mogu jesti meso.” Opet mi je rekao: ” Kad bi čovjek mogao jesti meso, onda bi to bilo meso, onako kako si ga ti našao ; ali nitko ne može jesti meso, pa je Gospodin odredio Kruh Prisutnosti. Ali kako je od davnina Adam postao tijelo Božjom rukom, i udahnuo mu je duh života, a kako je njegovo tijelo napustilo zemlju, duh je ostao, tako da sada Krist daje svoje tijelo, zajedno sa Duhom Svetim.
Dok je meso rasprostranjeno u čovjeku, Duh čvrsto stoji u njegovom srcu. Pa ako sada vjeruješ, jedi ono što imaš u ruci.”
I kad sam rekao: “Vjerujem, Gospodine”, meso u mojoj ruci postalo je kruh, i zahvaljujući Bogu uzeo sam Svetu Pričest.
Kako je služba odmicala i svećenici su se okupljali, ponovno sam vidio dijete između dvije osobe; i kad su svećenici odlagali darove, ponovno sam vidio kako se strop otvara i Božanske Moći koje se uzdižu natrag u Nebo.”

Nakon što su to čuli, braća su bila zadivljena i vratila su se u ćelije.”
__________________
Ovo me podsjetilo na jako sličnu priču koju sam već jednom podijelio, o obraćenju saracenskog princa, iz knjige o svetoj Misi, kapucinskog teologa Martina von Cochema (Explanation of the Holy Sacrifice of the Mass), iz 1896. godine;

Saracenski princ po imenu Amerumnes planirao je poslati svog nećaka u grad Amplonu u Siriji, gdje je bila podignuta prekrasna crkva posvećena sv. Georgiju. No kad je Saracen ugledao ovu crkvu izdaleka, rekao je svojim slugama da u crkvi oštale svoje deve i stave im hranu na oltar.
Sluge su krenule izvršiti te zapovijedi, ali svećenik je intervenirao, upozoravajući Saracene protiv takvog skrnavljenja kuće Božje. No, njihov gospodar nije obraćao pažnju na ovu opomenu. Deve su odvedene u crkvu. Čim su prešle prag crkve, pale su mrtve. To je alarmiralo Saracene, a on je naredio svojim slugama da uklone tijela devi iz crkve.

Na dan kada se to dogodilo bio je određeni blagdan, i velika se zajednica okupila da prisustvuje Misi. Svećenik je bio oprezan da započne sa svetom liturgijom, jer se pribojavao novog zlokobnog djela od strane Saracena, koji se smjestio pored oltara, da bi mogao promatrati Misnu ceremoniju.

Saracen je pozorno promatrao. Kad je svećenik, prema grčkom obredu, podijelio posvećenu Hostiju/Kruh na četiri dijela nožem, zainteresiranom gledatelju se učinilo kao da on siječe meso lijepog Djeteta, čija je krv tekla u kalež.

Uzbuđen ogorčenjem gledajući taj prizor, bio bi svećenika sasjekao mačem na licu mjesta, da ga radoznalost o tome što će se sljedeće dogoditi nije obuzdala.

Kad je u vrijeme Pričesti svećenik konzumirao Presvete Elemente (posveceni kruh i vino), Saracen je očima vidio kako svećenik konzumira pravo ljudsko meso i krv.

U svakoj svetoj Hostiji dodijeljenoj pričesnicima opažao je istu pojavu, vidio je kako konzumiraju meso i krv.
“Kakvi barbari moraju biti ti kršćani!” rekao je u sebi. “U svojim idolopokloničkim obredima ubijaju dijete, čije meso jedu. Sigurno ću se osvetiti okrutnom ubojstvu ove nevine bebe i staviti ova očajna čudovišta u bijedan završetak.”

Na kraju Mise svećenik je podijelio ljudima eulogiju odnosno blagoslovljeni kruh, te je dao komad Saracenu.
“Što je ovo?”, ljutito je upitao sumnjajući u neki novi užas. Svećenik je odgovorio: “To je blagoslovljeni kruh.”
Tada je nevjernik glasno uzviknuo: “Je li to ono što nudite na oltaru, neljudski jadniče? Zar vas nisam vidio kako vlastitim rukama koljete slatko Dijete, jedete njegovo meso i pijete njegovu krv? I niste li ga poslije dali ostalima?”

Svećenik, zadivljen van svih mogućnosti, ponizno je odgovorio: “Gospodaru moj, grješnik sam, nedostojan vidjeti otajstva vjere tako uzvišeno. Budući da ste imali privilegiju gledati ih, morate uživati veliku naklonost kod Boga.”
Saracen je potom pitao je li istina ono što je vidio. Svećenik je odgovorio da doista jest, ali očima grešnog čovjeka nije dano da prodre u ovu duboku tajnu i otajstvo vjere, i da on sam nije vidio ništa više od kruha i vina (koji su riječima posvećenja promijenjeni u Tijelo i Krv Kristovu).

Saracen je bio toliko duboko impresioniran onim što je vidio i čuo da je izrazio želju da postane kršćanin i zatražio da bude kršten.
Ali svećenik, bojeći se bijesa prinčevog ujaka, odbio je odmah udovoljiti njegovom zahtjevu. Umjesto toga, uputio ga je da, ako je bio ozbiljan, se predstavi biskupu na Sinajskoj gori i prenese mu ono čemu je bio svjedok. Biskup bi ga zatim uputio u katoličku vjeru i prihvatio na sveto krštenje.

Saracen se vratio svojim sljedbenicima, a da im nije rekao ni riječ o onome što se dogodilo. Pod okriljem noći, prerušen u hodočasnički ogrtač, potajno je otišao i krenuo na brdo Sinaj, gdje je upoznao biskupa s razlogom njegova obraćenja.

Bio je propisno upućen i kršten imenom Pahomije, slavnog istočnog redovnika (monaha). Kasnije je i sam postao redovnik. Nakon tri godine provedene u strogoj pokornosti, vratio se, uz dopuštenje svog nadređenog, svojoj kući, u nadi da će obratiti oca. Bio je, međutim, izložen surovim mučenjima i na kraju kamenovan do smrti.

Bog je htio da ova pojava bude zabilježena i prenesena potomstvu, da uveća naše znanje i potvrdi našu vjeru u ovo najsvetije, transcendentno Otajstvo.”
+ + + +
Uredio: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios

Vidi slične članke:
https://www.facebook.com/335519763703021/photos/a.361941091060888/830534550868204/ 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *