Hr mediji između ostalog prenose s najnovijeg posjeta Pape našoj pravoslavnoj braći:
“Isprika pape Franje nije prva u ime Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. zamolio je atenskog nadbiskupa za oprost prvi puta prije 20 godina u vezi incidenata 1204. godine.
“Povijest ima svoju težinu i danas imam potrebu zamoliti Boga i braću i sestre za oprost za pogreške koje je počinilo tako mnogo katolika”, rekao je Papa tijekom posjeta Ateni.
Pravoslavni kršćani smatraju da se te njegove riječi odnose na Četvrti križarski rat 1204. godine. Prvotni cilj pohoda trebao je biti Egipat. No žrtvom križara pao je, uz pokolj i pljačku, najprije Zadar pa Carigrad..”
Pozdravljam ponavljajuću gestu pape Franje i ne umanjujući ni najmanje zla koja su se dogodila (i koja su za svaku osudu) u Carigradu spomenute godine, pitam: Kada će Katolička crkva dobiti ispriku od druge strane?
Ako se pitate zbog čega, pročitajte članak apologeta Davea Armstronga:
Četvrti Križarski rat: Pad Carigrada (1204) & nepoznata Bizantska zvjerstva nad Latinima
Nevoljko, sa tugom i žaljenjem, Katolici se moraju otvoreno suočiti sa pitanjem pada Carigrada, glavnog grada Bizantskog Carstva (dakle središta Pravoslavlja), 1204. od strane latinskih križara.
U idealnom slučaju, brojni povijesni grijesi koje su počinili pripadnici obiju strana – s obostranim priznanjem nepravde – trebali bi ostaviti, zbog (u ime) jedinstva i dobre volje, za povjesničare da oko toga razmišljaju.
Ipak, ovaj je incident bio toliko tragičan i od tada ga se prisjeća s takvom boli i gnjevom među pravoslavcima (i stoga se koristi kao “argument” protiv Katoličke crkve) da se jednostavno ne može zanemariti čak ni u kontekstu prijateljske ekumenske rasprave. Biskup Kallistos Ware komentira:
“Istočno kršćanstvo nikad nije zaboravilo ta tri strašna dana pljačke…Ono što je više od svega šokiralo Grke, bilo je bezobrazno i sustavno svetogrđe križara. Kako bi ljudi koji su se posebno posvetili Božjoj službi mogli tako postupati s Božjim stvarima? Dok su Bizantinci gledali kako križari razbijaju oltar i ikononstas u Crkvi Svete Mudrosti na komadiće i postavljaju prostitutke na prijestolje Patrijarha, zacijelo su osjećali da oni koji čine takve stvari nisu kršćani u istom smislu kao i oni sami…
Možemo li se zapitati jesu li Grci nakon 1204. godine na Latine gledali i kao na profane? Kršćani na zapadu još uvijek ne shvaćaju koliko je duboka odvratnost i koliko dugotrajan užas s kojim pravoslavci smatraju akcije krstaša u padu Carigrada..”
(The Orthodox Church, New York: Penguin Books, revised 1980 edition)
Teško bi bilo naći katoličkog povjesničara (ili bilo kojeg katolika koji zna pojedinosti) koji bi branio ono što se dogodilo u ovoj gnusnoj, ponižavajućoj katastrofi. Warren Carroll, jedan od najboljih ortodoksnih katoličkih povjesničara našeg vremena, otvoreno priznaje u svom glavnom nizu svezaka “History of Christendom” :
“Razaranje koje je uslijedio bilo je jedano od najgorih u cijeloj povijesti… Nijedan muškarac, žena ili dijete nisu bili sigurni od razarača. Razbojništva i silovanja bila su gotovo univerzalna, bezumna razaranja raširena. Zapadnjaci… ubijali su neselektivno, bez milosti ili uzdržavanja…
Zbog toga što su to učinili križari – muškarci koji zapravo nose Kristov križ – bila je neizreciva sramota… Grci nikada nisu zaboravili pad (razaranje) Carigrada 1204. godine; njegovo sjećanje, više nego išta drugo, spriječilo je izlječenje grčkog raskola od tog dana do danas, usprkos nekoliko velikih napora na ponovnom sjedinjenju.”
(The Glory of Christendom, Front Royal, Virginia: Christendom Press, 1993, 157-158)
Dakle, prvo što treba napomenuti jest da je ovaj stravični događaj moralno neobranjiv i da katolici to znaju i prihvaćaju. Drugo, i što je najvažnije, tadašnji papa, papa Innocent III, nije ni znao o tome niti ni najmanje odobrio ovaj masakr i svetogrđe.
U stvari, zabranio je križarima, pod prijetnjom ekskomunikacije, da napadaju Bizant, upućujući vođi Bonifacijeu Montferratu da: “Križari ne smiju napadati kršćane, već treba što brže ići prema Svetoj zemlji.“
Tek nakon više od osam mjeseci je otkrio potpuni užas onoga što se dogodilo i pisao kardinalu Petru Capuanu, osuđujući razaranje:
“Ti Kristovi vojnici koji su trebali okrenuti mačeve protiv nevjernika umočili su ih u kršćansku krv, ne štedeći ni religiju, ni starost, ni spol. , , Skidali su srebrne oltare, kršili svetišta, pljačkali ikone i križeve i relikvije. , , Latinci su dali primjer samo perverznosti i djela tame. Nije čudo što ih Grci nazivaju psima!”
(Carroll, Popes of the Middle Ages, vol. 12,266-267, str. 158)
Ipak, bilo je nekoliko sličnih skandaloznih zločina i neprijatnih, izdajničkih incidenata koji su se dogodili prije ovog sloma (pada), od strane Bizantinaca, koji nisu dobili potrebnu pažnju. Radi pravednosti i povijesne objektivnosti (ne polemike i kontroverze) mi ćemo pregledati neke od njih. Warren Carroll bilježi:
“Užasno i krajnje neobranjivo kakvo je bilo razaranje, s pravom treba imati na umu da to nije bilo posve neisprovocirano:
Više nego jednom (kao u masakru 1182.) Carigradski Grci su tamo tretirali latine kao što su sada tretirani…..
Povjesničari koji elokvetno i gnjevno – sa popriličnim razlogom – o padu Carigrada … rijetko ako ikad spominju pokolj zapadnjaka u Carigradu 1182. godine… u masakru iz noćne more [oko 2000 Grka ubijeno je u Carigradu 1204. godine, prema sekularnom povjesničaru Willu Durantu (Doba vjere, New York: Simon & Schuster, 1950., str. 605] …
..u kojem koljači nisu poštedjeli ni žene ni djecu, ni stare ni bolesne, ni svećenika ni redovnika. Kardinal John, papin predstavnik, bio je obezglavljen, a glava mu se provlačila ulicama na repu pasa; djeca su izrezana iz majčine utrobe; tijela mrtvih zapadnjaka ekshumirana su i zlostavljana; oko 4.000 koji su izbjegli smrt prodano je u ropstvo Turcima.”
(Carroll,..157, 131)
Biskup Ware također časno piše o pravoslavnom udjelu blamaže u tim pokoljima:
“Svaki…mora se sa tugom i pokajanjem osvrnuti na prošlost. Obje strane moraju iskreno priznati da su mogle i trebale učiniti više kako bi spriječile raskol. Obje su strane bile krive za pogreške na ljudskoj razini. Pravoslavni, na primjer, moraju sebe kriviti za ponos i prezir s kojim su tijekom bizantskog razdoblja promatrali zapad; moraju se kriviti za incidente kao što su nemiri iz 1182. godine, kada je mnogo latinskih stanovnika u Carigradu bilo masakrirano od strane bizantskog stanovništva.”
Katolički povjesničar Warren Carroll prisjeća se još dva žalosna bizantska incidenta:
“Godine 1171., po nalogu ili barem uz prešutno odobrenje bizantske vlade, tisuće Mlečana u Istočnom carstvu je ubijeno, osakaćeno ili uhićeno i držano godinama u zatvoru.”
[1188.] Frederick Barbarossa. , , zatražio je dozvolu istočnog cara, Izaka II. Angelusa, za prolazak svoje vojske preko bizantskih prevlasti na putu prema Svetoj zemlji i za pravo kupnje hrane za njegove trupe u njima. Isaac je rekao da se slaže. , , ali zapravo je Isaac bio odlučan suprotstaviti se prolazu križara i uspostavio je kontakt sa Saladinom [muslimanskim zapovjednikom] da isplaniraju kako da “uspori i uništi germansku vojsku”.
O ovoj “Bizantijskoj izdaji” nema nikakve sumnje; čak i mnogi moderni zapadni povjesničari koji imaju simpatije prema Bizantu i koji su neprijateljski raspoloženi prema križarskim ratovima moraju to priznati (npr. car Isak 1187. napisao je Saladina da mu čestita za veliko postignuće ponovnog zauzimanja Jeruzalema od latinskih križara]…
[Frederikovi izaslanici, koji su neko vrijeme bili zatvoreni] vratili su se Fredericku. , , grozničavim (i točnim) izvještajima o Bizantijskom savezu sa Saladinom, planovima za uništenjem križarske vojskue dok je prelazila Dardanele i nasilni antizapadni stav Carigradskog patrijarha Dositeja, koji je ponudio bezuvjetni oprost bilo kojem Grku za ubijanje Zapadnjaka.
Frederick je te podatke proslijedio svome sinu Henryju,. , , da traži odobrenje Pape za križarski rat protiv Istočnog carstva zbog njegove izdaje i odnosa s neprijateljem. Papino odobrenje nije dano i Frederick je ubbolje razmislio o ideji.. Iako je rat protiv kršćana bio neizbježno izopačenje križarskog ideala, djela cara Izaka protiv križara očito su bila ratna djela..
Sve što je Četvrti križarski rat kasnije učinio diskreditaciji Kršćanstva, Frederick Barbarossa je odbio učiniti, iako je bio izravno provociran kao što nikada nisu bili vođe Četvrtog križarskog rata. Opseg bizantske provokacije Trećeg križarskog rata očit je iz slijeda događaja. Prošlo bi puno vremena prije nego što im se netko na Zapadu ponovno povjeri.”
Zaključno, očekivano je da će neki sljedbenici (stvarni ili pretpostavljeni) obje strane u bilo kojem masovnom, dugotrajnom sporu, poput onog između istočnog i zapadnog kršćanstva, biti krivi za težak grijeh. Utvrđeno je da neopravadni slom Carigrada nije bio bez prethodnih presudnih događaja Bizanta, jedva išta manje zlih ili nemoralnih.
Dakle, argument “grijeh” ili “korupcija” (kao što je slučaj s katolicizmom i protestantizmom) presijeca oba načina (kao što je to uvijek slučaj). Kao takav, to bi se trebalo odbaciti, a ekumenske rasprave profitabilno ograničiti na pitanja teologije, liturgije, crkvene i moralne teologije.
U svakom slučaju, razaranje Carigrada ni na koji način ne osporava katoličke teološke ili ekleziološke tvrdnje, posebno u svjetlu činjenice da Papa Innocent III u to vrijeme zabranio takva vojna djelovanja protiv svojih Kršćanskih sugrađana pod prijetnjom ekskomunikacije te osudio počinitelje tih gadosti.
Ti odmetnički „križari“ jednostavno nisu bili katolici tj nisu se ponašali kao katolici, ni u smislu katoličkog moralnog učenja, ni u smislu bilo kakvog odobrenja papinske vlasti. Modernom analogijom; ako su neki nominalno pravoslavni srpski vojnici bijesno masakrirali ili silovali bosanske muslimane (kao što se zaista i dogodilo), ne bi bilo pošteno da katolici kažu da se to loše odražava na pravoslavlje.
Gore navedeno nije pokušaj “umanjivanja” događaja 1204. godine (da pravoslavci ne misle tako). Upravo suprotno. Sve što radim je da pokažem da su pravoslavni radili iste stvari; u stvari, moglo bi se reći da su te stvari bile glavni uzrok 1204e.
To ne znači da su tužni događaji 1204. godine bili opravdani na bilo koji način… Ali za te stvari postoje uzroci. Razaranje 1204. bilo je odvratno; neizrecivo opako i zlo.
Neki pravoslavci koji se žale na gornju prezentaciju moraju razlikovati između “minimiziranja” i “objašnjenja pozadine.” To su različite stvari. Nikad ne bih tvrdio da ti događaji nisu imali nevjerojatno negativan učinak na istočnu kršćansku svijest. To bi bila potpuno glupost. S druge strane, čini se da mnogi pravoslavci misle da njihova strana nikad nije ili rijetko počinila zločine protiv zapadnih kršćana, što je očito lažno.
Udaranje i sramoćenje Katolicizma je veoma popularno: sekularisti, protestanti i pravoslavci podjednako se nekažnjeno upuštaju u to. Mislim da je vrijeme da se “druga strana” (naša) čuje za promjenu.
Postoji obilan grijeh koji treba istaknuti bilo gdje da pogledamo. Kažem da to nema veze s pitanjem koja strana više istinski predstavlja i utjelovljuje Apostolsku Crkvu. To ne opovrgava instituciju papinstva, niti ruši biblijske dokaze za iste, ili ne rješava filioque pitanje, odnos vjere i razuma, i druge kosti rasprave.
Praktički raspravljam o “nemoralnoj ekvivalentnosti” (svi ljudi su opterećeni izvornim grijehom), a ne da su pravoslavci bili gori. To nije isto kao i reći da je padCarigrada bio bolji ili lošiji od svega ostalog. Čak i ako je to bio najgori grijeh koji je ikada počinila takozvana kršćanska vojska u povijesti (što me ne bi iznenadilo), to – po mom mišljenju – nema nikakve veze s relativnim tvrdnjama pravoslavlja i katoličanstva. Niti bi dokazivalo da su katolici „loši momci“, a pravoslavci „dobri momci“. Takav razgovor je “vrtićka” povijest i moralno razmišljanje.
Isto tvrdim i u vezi 16. stoljeća i događaja sa protestantima, ili o saveznicima u Drugom svjetskom ratu, ili o sjeveru u građanskom ratu. Ovo je moj standardni pristup. Mnogi pravoslavci, s druge strane, ležerno pretpostavljaju da je Zapad bio povijesno gori. Vezano za to, moram naglasiti da općenito nisam baš naklonjen križarskim ratovima. Bila je to plemenita ideja u teoriji koja je u praksi radikalno i tragično pogriješila (s nekoliko zapaženih izuzetaka). Istina je, međutim, da je povijest križarskih ratova iskrivljena i zloupotrijebljena, poput gotovo cijele povijesti koja uključuje Katoličku Crkvu (pogledajte, primjerice, Španjolski građanski rat, u kojem je više od 3000 svećenstva masakrirano od strane takozvanih “republikanaca”, ili sekularni izvještaji o Kolumbu ili španjolske “Crne Legende”).
Sretan sam što priznajem katoličke grijehe. Naša je Crkva dala razne izjave. Na pamet mi pada ona posljednja o holokaustu. Mnogi Židovi također zaboravljaju sve katoličke i protestantske i pravoslavne mučenike od nacista i nastavljaju ružno klevetati papu Pija XII., Koji je spasio (po židovskim procjenama) 800 000 židovskih života. Zašto pravoslavci prečesto nerado priznaju slične pravoslavne grijehe?
Da ponovim: ovaj materijal se nudi kao pokušaj “balansiranja vage”. Ovo je jedan od onih događaja koji se obično predstavlja jednostrano: sve protiv Katoličke crkve, a nema riječi o pravoslavnim grijesima. Ali događaji se ne događaju u povijesnom vakuumu. Kao i kod mojih materijala o „Protestantskoj netrpeljivosti i progonu“, želim pokazati da često ne postoje „dobri momci“ kada razmišljamo o tragičnim događajima povijesti. Stajalište koje tvrdi da su pravoslavni ili protestantski bili i značajno moralno superiorniji katolicima (bilo osobno ili institucionalno) apsurdno je i farkističko, Kao što je Solzhenitsyn (pravoslavni – iako nominalni – kojem se najviše divim) rekao, granica dobra i zla prolazi srcem svakog pojedinca.
Zašto vječne jednostrane prezentacije? Jer su prikladne palice sa kojima nas mogu tući po glavi. Ovo je stara taktika: zanemarite ono što Crkva i povijesne činjenice govore o bilo kojem skandalu ili zločinu, a također zanemarite slične kosture u vlastitom ormaru. Moje gledište – opet – jednostavno je tvrdnja da je grijeh univerzalan i da ni jedno ni drugo ne dokazuje tko posjeduje pravu doktrinu i teologiju. Onda kada je grijeh institucionalno odobren ja osobno povučem crtu i odlučim se koje tijelo čuva apostolski i tradicionalni kršćanski moral.
S tim u vezi valja napomenuti da su pokolji Mlečana 1171. godine, prema Carrollu, počinjeni, “po nalogu ili barem uz prešutno odobrenje vizantijske vlade.” Izdaja 1188. protiv Frederika Barbarossa i križara, od strane istočnog cara Izaka II. očito je (po definiciji) bila od visokog autoriteta (budući da je i bizantski car po prirodi bio vođa pravoslavne crkve)
Frederick je Papu zatražio odobrenje za križarski rat protiv Izaka, ali je odbijen od pape i ubrzo je bolje razmislio o tome. Isto tako, Carigradski patrijarh Dositej ponudio je bezuvjetni oprost bilo kojem Grku koji bi ubio zapadnjaka.
Drugim riječima, pravoslavni grijesi ovog razdoblja protiv Latina bili su možda ozbiljniji, jer su im bili odobreni od najvišeg autoriteta – dakle institucionalizirani, dok papa ni na koji način nije ni u obliku ni u bilo kojem obliku odobrio slom 1204.
Ali kada je se sve rečeno i učinjeno, ne vidim smisla sakupljati tijela za obje strane. Poanta je u tome što postoji dovoljno grijeha da se zaobiđe, i cijelu stvar bi trebalo pustiti, po mom mišljenju, radi jedinstva. Obje strane priznale su pogreške i vrijeme je da krenemo naprijed. Prošlost ne možemo promijeniti.
Odbijam gledati stravičan događaj iz 1204. godine izolirano, jer je to stvarno pristrana i neuravnotežena (čak graniči s infantilnom) metodom čitanja povijesti i ublažava učenje iz njenih pouka. To je u osnovi liberalna misaonost koja se nikada ne osvrće na povijest da bi naučila (i nagađala) zašto su se stvari desile onako kako su se desile – zašto smo u čamcu u kojem smo sada. Činjenica je da 1204 nije odobren s vrha, dok su istočni pokolji i izdajstva 1171, 1182 i 1188 bili. To je po meni suštinska točka u cijeloj toj trgovini horor priča, jer ilustrira razliku u integritetu i princip autoriteta između dva tabora na najvišim razinama.
Pitam se zašto se ovaj incident uvijek navodi među pravoslavcima? Koja je svrha toga? Dokazati da je Katolička crkva zla? Mislim da je to smiješno. Ako to ne dokazuje zlu prirodu Zapadne Crkve, kakva je onda korist od toga da se o tome neprestano govori, kada to nitko u svom zdravom razumu (poznavajući činjenice) ne brani?
Nikada ne bih pisao o pravoslavnim ili protestantskim zločinima i žalosnim incidentima (kao što preferiram proaktivan, pozitivan pristup) da se moja razdvojena braća nisu izmenjivala i dobacivala s Katoličkim “povijesnim grijesima” s velikim prezirom (i prečesto, razdragano).
Tada moram “uravnotežiti povijesne zapise”, baš kao što (da upotrijebim analogiju iz politike) Rush Limbaugh daje protuotrov prodornoj ljevičarskoj pristranosti u medijima. Za nas katolike uvijek je teška bitka, jer radimo pod tom lavinom dezinformacija i emocionalnog neprijateljstva.
Tužna činjenica je da se pad 1204e prečesto spominje, i ne mislim da to pogoduje željenim ciljevima jedinstva i ekumenizma (pogotovo nakon što se shvate sve činjenice o tome i njegovi izazovni uzroci).
Ako možemo zadržati pritužbu staru 795 godina, zašto ne bismo išli dalje natrag? Neka se prigovori Egipćanima zbog porobljavanja Mojsija i Hebreja iz 1400. godine prije Krista. Budimo ljuti na Italiju jer su Rimljani 70. godine poslije Krista razorili Jeruzalem.
Poludimo na Grčku (Makedonija?) Zbog mnogih osvajanja Aleksandra Velikog.
Čak i sekularno društvo bolje zaboravlja od toga. Pogledajte, primjerice, naš prijateljski odnos prema Nijemcima i Japancima – tek 50 godina nakon što su oboje bili naši smrtni neprijatelji u najvećem ratu svjetske povijesti. Zar Crkva ne može učiniti malo bolje od toga?
Moj prijatelj William Klimon, stručnjak za pravoslavlje (koji je postao “grkokatolik” 20. svibnja 1998.), dodaje neke relevantne misli:
“[ime] napisao je u poruci. . .
Ne mogu se sjetiti niti jednog incidenta u povijesti u kojem su pravoslavci napali rimokatolička područja i učinili bilo što poput zločina koje su počinili rimokatolici na istoku tijekom križarskih ratova.
Oh, ali ja mogu. U svibnju 536., bizantska vojska Belizara opsadila je, zauzela i opljačkala Napulj:
“Belizar je upozorio Napuljce na početku opsade da, ako pruže bilo kakav otpor, neće moći obuzdati svoju vojsku – koja se, podsjetio ih je, uglavnom sastojala od poludivljih barbara – od ubojstava, pljački i pljački koje su smatrali bi svojom pravednom nagradom nakon zauzimanja grada. Ali upozorenje je ignorirano, a jadni građani sada su platili cijenu svog herojstva. Prošlo je mnogo sati prije nego što je Velizar uspio uvjeriti svoje šarolike horde Alana i Izaura, Herulijanaca i Huna – ovi posljednji su najstrašniji svih vremena, budući da su bili pogani, nisu imali grižnje smetnje spaljivati crkve u kojima su njihove namjeravane žrtve tražile azil – da podignu svoje mačeve i koplja i vrate se u svoje različite logore.”
(J. J. Norwich, Byzantium: The Early Centuries [1989], str. 216)
Uredio: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios
