O TRENUTNIM UDARIMA NA CRKVENU TRADICIJU

Piše: Katolički teolog, evangelizator i autor Mark Mallett

“…svaka zasebna crkva mora biti u skladu s univerzalnom Crkvomne samo u pogledu nauka o vjeri i sakramentalnih znakova,već i što se tiče običaja koji su univerzalno prihvaćeni iz apostolske i neprekinute tradicije.Ovo se mora poštivati ne samo kako bi se izbjegle pogreške,nego kako bi se vjera predala u svojoj cjelovitosti,budući da Crkveno molitveno pravilo (lex orandi) odgovaranjenom pravilu vjere (lex credendi).”
—Opće upute za Rimski misal, 3. izd., 2002., 397 str


Moglo bi se činiti čudnim što pišem o krizi koja se odvija oko Latinske Mise. Razlog je taj što nikad u životu nisam prisustvovao redovnoj Tridentskoj liturgiji. Ali upravo sam zato neutralan promatrač i nadam se da ću nešto korisno dodati razgovoru…

Za one koji nisu u toku, evo ukratko. Papa Benedikt XVI. izdao je 2007. godine Apostolsko pismo Summorum Pontificum u kojem je slavlje tradicionalne latinske Mise učinio mnogo dostupnijim vjernicima. Izjavio je da dopuštenje slavljenja i trenutne revidirane mise (Ordo Missae) i/ili latinske liturgije ni na koji način ne izaziva podjele.

“Ova dva izraza lex orandi Crkve ni na koji način neće dovesti do podjele u lex credendi Crkve (pravilo vjere); jer su to dvije upotrebe jednog rimskog obreda.” – Summorum Pontificum

Međutim, papa Franjo je izrazio sasvim drugačiji stav. Nepokolbeljivo je preokrenuo Benediktov “Motu Proprio” ‘u nastojanju da osigura da liturgijska reforma bude “nepovratna”.*(*https://www.ncronline.org/news/vatican/pope-francis-approves-further-clarifications-latin-mass-restrictions-ensure-adherence)
Papa Franjo je 16. srpnja 2021. izdao svoj vlastiti dokument, Traditionis Custodes, kako bi ugušio ono što on doživljava kao pokrete podjela u Crkvi. Sada, svećenici i biskupi moraju ponovno tražiti dopuštenje od same Svete Stolice za slavlje drevnog obreda – Sveta Stolica se sve više i odlučnije protivi tome.
“Papa Franjo je rekao da je “ražalošćen” što korištenje stare Mise ˛često karakterizira odbacivanje ne samo liturgijske reforme, već i samog Drugog vatikanskog koncila, tvrdeći, s neutemeljenim i neodrživim tvrdnjama, da je izdala Tradiciju i ‘pravu Crkvu’” — National Catholic Reporter, 16. srpnja 2021.


PERSPEKTIVE

Kad sam sredinom 90-ih započeo svoju glazbenu službu, jedna od prvih stvari koju sam učinio bila je pregledavanje dokumenata Drugog vatikanskog koncila o viziji Crkve za glazbu tijekom Mise. Iznenadilo me što sam otkrio toliko toga što smo radili na liturgiji nikada nije navedeno u dokumentima – upravo suprotno. Drugi Vatikanski je zapravo pozvao na očuvanje svete glazbe, pjevanja i upotrebe latinskog tijekom Mise. Niti sam mogao pronaći bilo kakav dekret koji bi sugerirao da se svećenik ne može biti okrenut s oltarom ad orientum, da bi trebalo ukinuti ograde za Pričest ili da se Euharistija ne treba primati na jezik. Zašto naše župe to ignoriraju, pitao sam se?

Također sam bio zaprepašten kad sam vidio kako su naše rimske crkve sve više građene s malo ljepote u usporedbi s ukrašenim crkvama istočnog obreda koje sam povremeno pohodio (kada smo posjećivali moju baku, pohađali bismo Grkokatoličku crkvu).Kasnije sam čuo svećenike kako mi govore kako su u nekim župama nakon II. Vatikana kipovi bili razbijeni, ikone uklonjene, visoki oltari piljeni motornom pilom, povučene ograde za pričest, ugašen tamjan, ukrašena svećenička ruha odložena, a sveta glazba sekularizirana.
“Ono što su komunisti u našim crkvama radili na silu”, primijetili su neki imigranti iz Rusije i Poljske, “to vi sami radite!” Nekoliko svećenika također mi je ispričalo kako su rasprostranjena homoseksualnost u njihovim sjemeništima, liberalna teologija i neprijateljstvo prema tradicionalnom učenju uzrokovali da mnogi revni mladići potpuno izgube vjeru. Jednom riječju, sve oko, pa tako i liturgija, potkopavalo se. Ponavljam, ako je to bila “liturgijska reforma” koju je namijenila Crkva, to sigurno nije bilo u dokumentima II Vatikanskog.

Učenjak, Louis Bouyer, bio je jedan od ortodoksnih katoličkih vođa liturgijskog pokreta prije Drugog vatikanskog koncila. U svjetlu eksplozije liturgijskih zloporaba nakon koncila, dao je ovu oštru ocjenu:
“Moramo govoriti jasno: danas u Katoličkoj crkvi praktički nema liturgije vrijedne tog imena… Možda ni u jednom drugom području nema veće udaljenosti (pa čak i formalne suprotnosti) između onoga što je Koncil razradio i onoga što zapravo imamo…”


Sažimajući misao kardinala Josepha Ratzingera, budućeg pape Benedikta, kardinal Avery Dulles napominje da je Ratzinger isprva bio vrlo pozitivan u ‘naporima da se prevlada izolacija svećenika celebranta i da se potakne aktivno sudjelovanje kongregacije. Slaže se s ustavom o potrebi pridavanja veće važnosti Božjoj riječi u Svetom pismu i u navještaju. Zadovoljan je ustavnom odredbom da se sveta Pričest dijeli pod obje vrste [poput istočnih obreda] i… korištenjem narodnog jezika. “Zid latiniteta”, napisao je, “morao je biti probijen da bi liturgija ponovno funkcionirala ili kao navještaj ili kao poziv na molitvu.” Također je odobrio poziv sabora da se obnovi jednostavnost ranih liturgija i uklone suvišne srednjovjekovne nadogradnje.’**

(**https://www.firstthings.com/article/2006/02/from-ratzinger-to-benedict)
Ukratko, i to je razlog zašto vjerujem da revizija Mise u dvadesetom stoljeću nije bila bez opravdanja u svijetu koji je sve više napadan “riječju” masovnih medija i koji je bio neprijateljski raspoložen prema Evanđelju.

To je također bila generacija s izrazito skraćenim rasponom pažnje s pojavom kina, televizije i, uskoro, interneta.

Međutim, nastavlja kardinal Dulles, “U kasnijim pismima kao kardinal, Ratzinger nastoji otkloniti trenutna pogrešna tumačenja. Koncilski oci, inzistira, nisu imali namjeru pokrenuti liturgijsku revoluciju. Namjeravali su uvesti umjerenu upotrebu narodnog jezika uz latinski, ali nisu mislili eliminirati latinski, koji ostaje službeni jezik rimskog obreda. Pozivajući na aktivno sudjelovanje, sabor nije mislio na neprekidni metež govora, pjevanja, čitanja i rukovanja; molitvena šutnja mogla bi biti posebno dubok način osobnog sudjelovanja. Posebno žali zbog nestanka tradicionalne sakralne glazbe, suprotno namjeri koncila. Ni koncil nije želio pokrenuti razdoblje grozničavog liturgijskog eksperimentiranja i kreativnosti. Strogo je zabranio i svećenicima i laicima da mijenjaju rubrike na vlastitu ovlast.’
U ovom trenutku jednostavno želim zaplakati. Jer osjećam da je našoj generaciji ukradena ljepota Svete Liturgije – a mnogi to i ne znaju. Zbog toga potpuno suosjećam s prijateljima, čitateljima i obitelji koji vole latinsku misu. Ne prisustvujem tridentskoj liturgiji iz jednostavnog razloga što nikada nije bila dostupna tamo gdje živim. Ali intuitivno znam da je to dobro, sveto i kao što je Benedikt XVI. potvrdio, dio naše Svete Tradicije i “jednog rimskog misala”.

Dio nadahnutog genija Katoličke crkve tijekom stoljeća bio je njezin istančan smisao za umjetnost i, stvarno, visoko kazalište: tamjan, svijeće, haljine, nadsvođeni stropovi, vitraji i transcendentna glazba. Sve do danas svijet privlači naše drevne crkve zbog njihove nesvakidašnje ljepote upravo zato što je ovaj sveti prikaz sam po sebi mistični jezik. Primjer: moj bivši glazbeni producent, ne osobito religiozan čovjek i koji je od tada preminuo, posjetio je Notre Dame u Parizu prije nekoliko godina. Kad se vratio, rekao mi je: “Kad smo ušli u crkvu, znao sam da se ovdje nešto događa.” To “nešto” je sveti jezik koji upućuje na Boga, jezik koji je užasno deformiran tijekom proteklih pedeset godina istinskom i podmuklom revolucijom, a ne revizijom svete Mise kako bi bio prikladniji “poziv na molitvu”.
Međutim, upravo je to oštećenje Mise izazvalo odaziv koji je na trenutke doista bio podjela. Iz bilo kojeg razloga, bio sam na udaru najradikalnijeg elementa takozvanih “tradicionalista” koji su sami po sebi štetili. O tome sam pisao u “Oružavanju mise” (https://www.markmallett.com/blog/on-weaponizing-the-mass/). Iako ovi pojedinci ne predstavljaju autentični i plemeniti pokret onih koji žele oporaviti i obnoviti ono što nikada nije smjelo biti izgubljeno, napravili su ogromnu štetu potpuno odbacivši II Vatikanski, rugajući se vjernim svećenicima i laicima koji mole Ordo Missae, i u krajnjem slučaju, bacajući sumnju na legitimnost papinstva. Nema sumnje, papa Franjo je prvenstveno okrenut ovim opasnim sektama koje su doista podijeljene i koje su nehotice nanijele štetu svojoj stvari i latinskoj liturgiji.

Ironično, dok je papa Franjo u potpunosti u okviru svog prava da upravlja liturgijskom reformom Crkve, njegovo veliko grupiranje radikala s iskrenim štovateljima, a sada, potiskivanje latinske Mise, stvara nove i bolne podjele u sebi budući da su mnogi zavoljeli i rastli u drevnoj Misi od Benediktova Motu Propria.

MISA IZNENAĐENJA

U tom svjetlu, želim ponizno predložiti mogući kompromis za ovu dilemu. Budući da nisam ni svećenik ni biskup, mogu s vama podijeliti samo iskustvo koje će, nadamo se, nadahnuti.

Prije dvije godine bio sam pozvan na misu u Saskatoonu u Kanadi koja je, po mom mišljenju, bila upravo ispunjenje autentične vizije reforme II Vatikanskog. Misa je bila služena Novus Ordae Missae, ali ju je svećenik služio naizmjenično na engleskom i latinskom. Bio je okrenut prema oltaru dok je tamjan dimio u blizini, a njegov dim prolazio je kroz svjetlost brojnih svijeća. Glazbene i misne dijelove pjevao je na latinskom prelijepi zbor koji je sjedio na balkonu iznad nas. Čitanja su bila na narodnom jeziku, kao i dirljiva homilija koju je održao naš biskup.
Ne mogu to objasniti, ali preplavile su me emocije od prvih trenutaka uvodne himne. Duh Sveti je bio tako prisutan, tako moćan… to je bila duboko pobožna i lijepa liturgija… i suze su mi tekle niz obraz cijelo vrijeme. Vjerujem da je to bilo upravo ono što su koncilski oci namjeravali – barem neki od njih.

Sada je nemoguće u ovom trenutku da se svećenici suprotstave Svetom Ocu po ovom pitanju u vezi s tridentskim obredom. U Franjinoj je nadležnosti postavljanje smjernica o slavljenju liturgije kao vrhovnog pape. Također je jasno da to čini kako bi nastavio rad Drugog vatikanskog koncila. Dakle, pridružite se ovom poslu! Kao što ste upravo pročitali gore, ne postoji ništa u rubrikama Mise da se svećenik ne može okrenuti oltaru, da ne može koristiti latinski, da ne može koristiti oltarnu/pričesnu ogradu, tamjan, pjevanje, itd. Doista, dokumenti II. Vatikana to izričito zahtijevaju i rubrike to podržavaju. Biskup je na vrlo klimavim nogama da se tome suprotstavi – čak i ako ga na to pritišće “kolegijalnost”. Ali ovdje, svećenici moraju biti “mudri kao zmije i jednostavni kao golubovi.”
Poznajem nekoliko svećenika koji tiho ponovno provode autentičnu viziju Drugoga Vatikanskog – i stvaraju uistinu lijepe liturgije u tom procesu.

PROGON JE VEĆ TU

Konačno, znam da mnogi od vas žive u zajednicama u kojima je Misa trenutno brodolomna i da vam je odlazak na latinski obred bio spas. Izgubiti ovo je vrlo bolno. Napast da se to pusti u ogorčenu podjelu protiv Pape i biskupa za neke je bez sumnje prisutna. Ali postoji još jedan način da shvatite što se događa. Usred smo sve većeg progona našeg vječnog neprijatelja, Sotone. Gledamo kako se bauk komunizma širi cijelim planetom u novom i još varljivijem obliku. Vidite ovaj progon kakav jest i da ponekad dolazi iz same Crkve kao plod grijeha.

“Patnja Crkve također dolazi iz Crkve, jer grijeh postoji u Crkvi. I to se oduvijek znalo, ali danas to vidimo na zaista zastrašujući način. Najveći progon Crkve ne dolazi od neprijatelja izvana, nego se rađa u grijehu unutar Crkve. Crkva stoga ima duboku potrebu ponovno naučiti pokoru, prihvatiti pročišćenje, naučiti s jedne strane oprost, ali i nužnost pravde.”

—PAPA BENEDIKT XVI., 12. svibnja 2021.; papin intervju na letu

Zapravo, želim ponovno završiti s “riječju sadašnjice” (“now word”-ime autorove stranice, op.prev) koja mi je sinula prije nekoliko godina dok sam se jednog dana vozila na ispovijed. Kao rezultat duha kompromisa koji je ušao u Crkvu, progon će progutati vremenitu slavu Crkve. Obuzela me nevjerojatna tuga što sva ljepota Crkve – njezina umjetnost, njezini napjevi, njezini ukrasi, njezin tamjan, njezine svijeće, itd. – sve mora sići u grobnicu; dolazi taj progon koji će sve ovo odnijeti da nam ne ostane ništa osim Isusa. (vidi “Proročanstvo u Rimu”https://www.facebook.com/335519763703021/photos/a.361941091060888/607355859852742/)
Danas mnogim katolicima u dijelovima Finske, Kanade i drugdje više nije dopušteno prisustvovati Misi bez “putovnice za cjepivo”. I naravno na drugim mjestima latinska Misa je sada potpuno zabranjena. Malo po malo počinjemo vidjeti realizaciju ove “sada riječi”. Moramo se pripremiti za ponovno služenje Misa u skrivanju. U travnju 2008. francuska sveta Thérèse de Lisieux pojavila se u snu američkom svećeniku kojeg poznajem i koji svake noći vidi duše u Čistilištu. Nosila je haljinu za svoju prvu Pričest i povela ga prema crkvi. Međutim, kada je stigao do vrata, zabranjen mu je ulazak. Okrenula se prema njemu i rekla:


“Kao što je moja zemlja [Francuska], koja je bila najstarija kći Crkve, ubijala svoje svećenike i vjernike, tako će se progon Crkve odvijati i u vašoj zemlji. Za kratko vrijeme će kler otići u progonstvo i neće moći otvoreno ulaziti u crkve. Oni će služiti vjernicima na tajnim mjestima. Vjernicima će se oduzeti “Isusov poljubac” (sveta Pričest). Laici će im donijeti Isusa u odsutnosti svećenika.”

Odmah je vlč. shvatio da je mislila na Francusku revoluciju i iznenadni progon Crkve koji je izbio. U svom je srcu vidio da će svećenici biti prisiljeni služiti tajne Mise u kućama, ambarima i udaljenim područjima. A onda je opet, u siječnju 2009., čujno čuo Svetu Tereziju kako hitnije ponavlja svoju poruku:
“Za kratko vrijeme, ono što se dogodilo u mojoj rodnoj zemlji, dogodit će se i u vašoj. Progon Crkve je neizbježan. Pripremi(te) se.”

Tada nisam čuo za “Četvrtu industrijsku revoluciju”. Ali to je izraz koji sada evociraju svjetski čelnici i arhitekt Velikog resetiranja, profesor Klaus Schwab. Instrumenti ove revolucije, otvoreno je rekao, su “COVID-19” i “klimatske promjene”.[5] Braćo i sestre, zabilježite moje riječi: ova revolucija ne namjerava ostaviti mjesto Katoličkoj crkvi, barem ne kakvu vi i ja poznajemo. U proročkom govoru 2009., bivši vrhovni vitez Carl A. Anderson rekao je:
“Pouka devetnaestog stoljeća je da moć nametanja struktura koje daju ili oduzimaju autoritet crkvenim vođama prema nahođenju i volji državnih službenika nije ništa manje nego moć zastrašivanja i moć uništavanja. “—Vrhovni vitez Carl A. Anderson, skup na državnom kapitolu Connectitcuta, 11. ožujka 2009.

“Napredak i znanost dali su nam moć da dominiramo prirodnim silama, da manipuliramo elementima, reproduciramo živa bića, gotovo do točke da proizvodimo same ljude. U ovoj situaciji molitva Bogu izgleda zastarjelo, besmisleno, jer možemo graditi i stvarati što god želimo. Ne shvaćamo da ponovno proživljavamo isto iskustvo kao Babilon”. —PAPA BENEDIKT XVI., Propovijed na Duhove, 27. svibnja 2102.

Čvrsto se držite svoje vjere. Ostanite u zajedništvu s Kristovim namjesnikom (Papom), čak i ako se ne slažete s njim.[6] Ali ne budi kukavica. Nemojte sjediti na rukama. Kao laici, počnite se organizirati kako biste pomogli svom svećeniku u provedbi istinske vizije Drugoga Vatikana, koja nikada nije trebala biti kršenje Svete Tradicije, već njezin daljnji razvoj. Budite lice kontrarevolucije koja će Crkvi ponovno vratiti istinu, ljepotu i dobrotu… čak i ako je to u sljedećoj eri.
_______________________
Uredio: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *