POLITIČKA korektnost postala je toliko ukorijenjena, toliko dominantna, toliko raširena u naše vrijeme da se čini da muškarci i žene više nisu sposobni razmišljati svojom glavom. Kada se suoči s pitanjima ispravnog i pogrešnog, želja da se “ne vrijeđa” toliko nadmašuje želju za istinom, pravdom i zdravim razumom, da čak i najjača volja pada pod strahom od isključivanja ili ismijavanja.
Politička korektnost je poput magle kroz koju prolazi brod čineći čak i kompas beskorisnim usred opasnih stijena i plićaka. To je poput oblačnog neba koje toliko zaklanja sunce da putnik gubi svaki osjećaj za smjer usred bijela dana. To je poput stampeda divljih životinja koje jure prema rubu litice koje se nesvjesno bacaju na uništenje.
Politička korektnost je rasadnik otpadništva. A kad je tako krajnje raširen, to je plodno tlo Velikog otpadništva.
ISTINSKA MISIJA
Papa Pavao VI. je slavno rekao:
“… sotonin dim prodire u Crkvu Božju kroz pukotine u zidovima.”
—PAPA PAVAO VI., prva homilija tijekom mise za sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1972
Zabluda i krivovjerje, odnosno modernizam, koji je u prošlom stoljeću posijan u klijestu “religiozne” političke korektnosti, danas je procvao u obliku lažnog milosrđa. I ovo lažno milosrđe sada je procurilo posvuda u Crkvi, čak do njezina vrha.
“Đavolji rep funkcionira u raspadu katoličkog svijeta. Sotonina tama je ušla i proširila se Katoličkom Crkvom čak do njezina vrha. Apostazija, gubitak vjere, širi se svijetom i na najviše razine unutar Crkve.”
—PAPA PAVAO VI., Govor na šezdesetu obljetnicu ukazanja u Fatimi, 13. listopada 1977.; objavljeno u talijanskim novinama ‘Corriere della Sera’, na stranici 7, izdanje od 14. listopada 1977.
“Gubitak vjere” ovdje nije nužno gubitak vjere u povijesnog Krista, ili čak gubitak vjere da On još uvijek postoji. Umjesto toga, to je gubitak vjere u Njegovu misiju, jasno izraženu u Svetom pismu i Svetoj predaji:
“Nadjenite mu ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.” (Matej 1, 21)
Svrha Isusovog propovijedanja, čuda, muke, smrti i uskrsnuća bila je osloboditi čovječanstvo od vlasti grijeha i smrti. Od početka je, međutim, jasno dao do znanja da je ovo oslobođenje individualni izbor, koji su svaki muškarac, žena i dijete u dobi razuma pozvani učiniti osobno u slobodnom odgovoru.
“Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu.” (Iv 3,36)
Prema Mateju, prva riječ koju je Isus propovijedao bila je “Pokajte se”. [1] Doista, On je prekorio one gradove u kojima je volio, poučavao i činio čuda “jer se nisu pokajali”. (Matej 11:20) Njegova bezuvjetna ljubav uvijek je uvjeravala grešnika u Njegovo milosrđe: “Ni ja te ne osuđujem”, rekao je preljubnici. Ali Njegovo je milosrđe također uvjerilo grešnike da Ljubav traži njihovu slobodu: “Idi i od sada više ne griješi” [2], jer “svatko tko čini grijeh, rob je grijeha.” [3] Dakle, jasno je da je Isus došao, ne kako bi obnovio ego čovječanstva, već imago dei: sliku Božju na koju smo stvoreni. A to je impliciralo – pravda i istina ne zahtijevaju – da naši postupci odražavaju tu sliku: “Ako budete držali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi.” [4] Jer ako je “Bog ljubav,” i mi smo vraćeni Njegovoj slici – koja je “ljubav” – tada naše zajedništvo s Njim, sada i nakon smrti, ovisi o tome volimo li doista: “Ovo je moja zapovijed: volite jedni druge kao što ja volim vas.” [5] Zajedništvo, to jest prijateljstvo s Bogom – i konačno, dakle, naše spasenje – u potpunosti ovisi o tome.
“Vi ste moji prijatelji ako činite ono što vam zapovijedam. Ne zovem vas više robovima…” (Ivan 15:14-15)
Stoga je sveti Pavao rekao: “Kako mi koji smo umrli grijehu možemo živjeti u njemu?” [6]
“Za slobodu Krist nas je oslobodio; zato stoj čvrsto i ne podvrgavaj se opet ropskom jarmu.” (Gal 5,1)
Stoga je namjerno ostajanje u grijehu, poučavao je sveti Ivan, namjeran izbor da se ostane izvan dodira milosrđa i još uvijek unutar dosega pravde.
“I znate: on se pojavi da odnese grijehe i grijeha nema u njemu.
Tko god u njemu ostaje, ne griješi. Tko god griješi, nije ga vidio nit upoznao.
Dječice, nitko neka vas ne zavede! Tko čini pravdu, pravedan je kao što je On pravedan.
Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska.
Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga.
Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga.” (1 Iv 3, 5- 10)
Postoji, dakle, unutarnja veza između pokajanja i spasenja, između vjere i djela, između istine i vječnog života. Isus je otkriven da uništi đavolska djela u svakoj duši – djela koja će, ako se ne pokaju, isključiti tu osobu iz vječnog života.
“A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost,
idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja,zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti.” (Gal 5,19-21)
I stoga je Isus upozorio crkve nakon Pedesetnice u knjizi Otkrivenja da “Budi revan dakle i i pokaj se… ostanite vjerni do smrti, i dat ću vam krunu života.” [7]
LAŽNO MILOSRĐE
Ali lažno je milosrđe procvjetalo u ovom času, ono koje gladi ego grešnika uvertirama u Božju ljubav i dobrotu, ali bez poticanja grešnika na slobodu koja im je kupljena Kristovom krvlju. Odnosno, to je milost bez milosti.
Papa Franjo progurao je koliko je god mogao poruku o Kristovom milosrđu, znajući da živimo u “vremenu milosrđa” koje će uskoro isteći. [8] Napisao sam trodijelnu seriju pod naslovom “Tanka linija između milosrđa i krivovjerja” koja objašnjava Isusov pristup koji se često krivo tumačio i koji je Franjo također pokušao upotrijebiti (i povijest će suditi o njegovom uspjehu). Ali papa Franjo je na kontroverznoj Sinodi o obitelji upozorio ne samo na pretjerano revne i “krute/rigidne” čuvare zakona, nego je upozorio i na…
`“Napast destruktivne sklonosti dobroti, koja u ime varljivog milosrđa povija rane, a da ih prethodno ne tretira i ne liječi; koja liječi simptome, a ne uzroke i korijene. To je iskušenje “dobrotvoraca”, onih koji se plaše, a također i takozvanih “progresivnih i liberalnih”`. — Katolička novinska agencija, 18. listopada 2014
Drugim riječima, pobožna politička korektnost, koju promiču vukovi u janjećoj koži, koji više ne plešu na melodiju Božanske volje nego na smrtonosnu tužbalicu. Jer Isus je rekao da je “plaća grijeha – smrt”. Pa ipak, čujemo svećenike i biskupe koji se danas pojavljuju kako promiču ideju da su Isusove riječi još uvijek otvorene za tumačenje; da Crkva ne naučava apsolutne istine, već one koje se mogu mijenjati kako ona “razvija doktrinu.” [9] Sofističnost ove laži je tako suptilna, tako glatka, da se oduprijeti njoj čini krutom, dogmatičnom i zatvorenom za Duha Svetog. Ali u svojoj “Zakletvi protiv modernizma”, papa sveti Pio X. opovrgao je takvu kazuistiku.
“U potpunosti odbacujem heretičko krivo tumačenje da se dogme razvijaju i mijenjaju iz jednog značenja u drugo različito od onoga koje je Crkva ranije imala.”
( 1. rujna 1910.; papalencyclicals.net)
To je heretička ideja da je “Božanska objava nesavršena i stoga podložna neprestanom i neograničenom napretku, što odgovara napretku ljudskog razuma.” [10] To je ideja, na primjer, da netko može svjesno biti u stanju smrtnog grijeha, bez namjere da se pokaje, a ipak primati Euharistiju. To je nova sugestija koja ne proizlazi niti iz Svetog pisma i Svete tradicije niti iz “doktrinarnog razvoja”.
U bilješci u Amoris Laetitia, za koju se papa Franjo ne sjeća da je dodana [11] stoji:
“…euharistija `nije nagrada za savršene, nego snažan lijek i hrana za slabe`”. — Amoris Laetitia, fusnota #351; vatikan.va
Sama po sebi, ova izjava je istinita. Netko može biti u “stanju milosti”, a ipak nesavršen, budući da čak ni laki grijeh “ne prekida savez s Bogom… ne lišava grešnika posvećujuće milosti, prijateljstva s Bogom, milosrđa i posljedično vječne sreće.” [12] Ali uzeto u kontekstu da netko može svjesno ustrajati u stanju smrtnog grijeha—tj. ne biti u stanju milosti – a ipak primati Euharistiju, upravo je ono protiv čega je sveti Pavao upozoravao:
“Jer tko jede i pije ne razlikujući tijelo, sud sebi jede i pije. Zato su mnogi među vama bolesni i nemoćni, a nemali broj umire.”
(1 Kor 11,29-30)
Kako se netko može pričestiti ako nije u zajedništvu s Bogom, nego u otvorenoj pobuni? Dakle, “karizma istine” koju je Crkva dobila po Duhu Svetom i sačuvala u apostolskoj predaji, odbacuje ideju da se…
“…dogma može skrojiti prema onome što se čini boljim i prikladnijim za kulturu svakog doba; radije, da se za apsolutnu i nepromjenjivu istinu koju su propovijedali apostoli od početka nikada ne može vjerovati da je drugačija, da se nikada ne smije razumjeti na bilo koji drugi način.”
—PAPA PIO X., Zakletva protiv modernizma, 1. rujna 1910.; papalencyclicals.net
CRTA RAZDVAJANJA
I tako dolazimo do Velike podjele u naše doba, vrhunca Velikog otpada za koje je sveti Pio X. rekao da je već potaknuto prije jednog stoljeća, [13] i koje papa Franjo opisuje kao “preljub” – kršenje braka onog zajedništva i saveza koji svaki vjernik sklapa u krštenju. To je “svjetovnost” koja…
“…može nas navesti da napustimo svoje tradicije i pregovaramo o svojoj odanosti Bogu koji je uvijek vjeran. Ovo… se zove otpadništvo, koje… je oblik “preljuba” koji se događa kada pregovaramo o biti našeg bića: odanosti Gospodinu.”
—PAPA FRANJO iz homilije, Radio Vatikan, 18. studenog 2013.
Ovo sadašnje ozračje političke korektnosti donosi smrdljivi plod modernizma u puni procvat: individualizam, koji je nadmoć savjesti nad božanskim otkrivenjem i autoritetom. To je kao da kaže: “Vjerujem u tebe Isuse, ali ne u tvoju Crkvu; Vjerujem u tebe Isuse, ali ne u tumačenje tvoje riječi; Vjerujem u tebe Isuse, ali ne u tvoja pravila; Vjerujem u tebe Isuse – ali više vjerujem u sebe.”
Papa Pio X daje jezivo precizan slom politički korektnog ega 21. stoljeća:
“Neka ih vlast kudi koliko god hoće – oni imaju vlastitu savjest na svojoj strani i intimno iskustvo koje im sa sigurnošću govori da ono što zaslužuju nije kuda nego pohvala. Zatim razmišljaju kako, uostalom, nema napretka bez bitke, niti bitke bez njezine žrtve, a žrtve su voljne biti poput proroka i samoga Krista… I tako idu svojim putem, ukorima i osudama usprkos, maskirajući nevjerojatnu odvažnost pod lažnim prividom poniznosti.”
— PAPA PIO X., Pascendi Dominici Gregis, 8. rujna 1907.; n. 28; vatikan.va
Nije li to u potpunosti vidljivo u Americi gdje je, barem na trenutak, sloj političke korektnosti razbijen, razotkrivajući dubinu izopačenosti koja je postojala “ispod lažnog privida poniznosti”? Taj se privid brzo pretvorio u bijes, mržnju, netoleranciju, ponos i ono što Franjo naziva “duhom adolescentnog progresivizma”. [14]
“Jer svaki koji čini zlo mrzi svjetlo i ne ide prema svjetlu da se njegova djela ne razotkriju.”(Ivan 3:20)
Ako ovo zvuči grubo, to je zato što razvod braka, obitelji i dostojanstvo ljudske osobe nisu mala stvar. Oni su, zapravo, glavno bojno polje u ovim “posljednjim vremenima”:
“…posljednja bitka između Gospodina i vladavine Sotone bit će oko braka i obitelji… svatko tko radi za svetost braka i obitelji uvijek će biti osporavan i suprotstavljen na svaki način, jer ovo je odlučujuće pitanje, međutim, Gospa mu je već smrskala glavu. “
— Sr. Lucija, fatimska vidjelica, u razgovoru s kardinalom Carlom Caffarom, nadbiskupom Bologne, iz časopisa Voce di Padre Pio, ožujak 2008.; usp. rorate-caeli.blogspot.com
“Ova borba usporedna je s apokaliptičnom borbom opisanom u [Otkrivenje 11:19-12:1-6, 10 o borbi između “žene odjevene u sunce” i “zmaja”]. Smrt se bori protiv Života: “kultura smrti” nastoji se nametnuti našoj želji da živimo, i to punim plućima… Veliki dijelovi društva zbunjeni su o tome što je ispravno, a što pogrešno, i prepušteni su na milost i nemilost onima s moći “stvaranja” mišljenja i nametanja ga drugima.” —PAPA IVAN PAVAO II., Homilija u državnom parku Cherry Creek, Denver, Colorado, 1993.
Upravo taj individualistički relativizam koji sveti Pavao opisuje kao “bezakonje” kada postane univerzalan, vjesnik je “bezakonika”, Antikrista…
“…koji se protivi i uzdiže iznad svakog takozvanog boga i predmeta obožavanja, tako da sjedi u hramu Božjem, tvrdeći da je on bog.” (2. Solunjanima 2,4)
“Svaki koji čini grijeh, čini bezakonje, jer grijeh je bezakonje.”
(1 Ivanova 3,4)
Stanje bezakonja, dakle, nije nužno vanjski kaos – iako je to njegov nužni zaključak. Umjesto toga, to je unutarnje stanje pobune u kojem je “ja” uzdignuto iznad “mi”. A kroz “snažnu zabludu” [15] političke korektnosti, veličanje “ja” ide dalje: nametnuti da je ono najbolje za “mi”.
Braćo i sestre, moramo hrabro “moliti i boriti se protiv [ovog] materijalizma, modernizma i egoizma”. [16] I moramo se boriti protiv antisakramenta lažnog milosrđa, koje odrješuje bez ozdravljenja i “povija rane a da ih prethodno ne izliječi”. Umjesto toga, neka svatko od nas postane apostol Božanskog milosrđa koji ljubi i prati čak i najveće grješnike – ali sve do prave Slobode.
“Morate govoriti svijetu o Njegovom velikom milosrđu i pripremiti svijet za Njegov Drugi dolazak koji će doći, ne kao milosrdni Spasitelj, već kao pravedan Sudac. Oh, kako je užasan taj dan! Određen je dan pravde, dan božanske srdžbe. Pred njim drhte anđeli. Govorite dušama o ovom velikom milosrđu dok je još vrijeme milosrđa.”
— Djevica Marija govori svetoj Faustini, Dnevnik svete Faustine, br. 635
____________
Autor: Mark Mallett, katolički teolog i evangelizator.
izvor s referencama: https://www.markmallett.com/blog/political-correctness-and-the-great-apostasy/?fbclid=IwAR1Lauo02ganS9cb5F6ipPKC0aWg6NPPosdFmvUs8WbEGeEE4ATWthVMgrg
___________
Uredio: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios
