BRANITI ISUSA KRISTA

Prije nekoliko godina, na vrhuncu svoje propovjedničke službe i prije odlaska iz javnosti, vlč. John Corapi došao je na konferenciju kojoj sam prisustvovao. Svojim dubokim grlenim glasom popeo se na pozornicu, s grimasom pogledao napetu publiku i uzviknuo: “Ljut sam. Ljut sam na vas. Ljut sam na sebe!” Zatim je nastavio objašnjavati u svojoj uobičajenoj smjelosti da je njegov pravedni gnjev nastao zbog Crkve koja sjedi prekriženih ruku pred svijetom kojem je potrebno Evanđelje.

S tim u vezi ponovno objavljujem ovaj članak od 31. listopada 2019. Ažurirao sam ga odjeljkom pod nazivom “Iskra globalizma”.


U dvije posebne prilike ove godine u mojoj se duši rasplamsala VATRA. To je vatra pravde koja izvire iz želje da se obrani Isus Krist iz Nazareta.

IZRAELSKA ISKRA
Prvi put na mom putovanju u Izrael i Svetu zemlju. Proveo sam nekoliko dana razmišljajući o nevjerojatnoj Božjoj poniznosti što je došao na ovo udaljeno mjesto na zemlji i hodao među nama, odjeven u našu ljudskost. Od Kristova rođenja do Njegove muke, slijedio sam Njegov trag čuda, učenja i suza. Jednog smo dana u Betlehemu slavili misu. Tijekom homilije čuo sam svećenika kako govori: “Ne trebamo obraćati muslimane, Židove ili druge. Obratite se sami i dopustite Bogu da obrati njih.” Sjedio sam zapanjen, pokušavajući procesuirati ono što sam upravo čuo. Tada su mi misli preplavile riječi sv. Pavla:

Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?
A kako propovijedati bez poslanja? Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra. (Rim 10, 14-15)

Tada je u mojoj duši izronio instinkt “majke medvjedice”.
Isus Krist nije patio i umro te poslao Duha Svetoga na svoju Crkvu kako bismo se mogli držati za ruke s nevjernicima i osjećati se dobro u sebi. Naša je dužnost i doista naša privilegija dijeliti evanđelje s narodima koji čekaju, traže i čak žude čuti Radosnu vijest:

Crkva poštuje i cijeni te nekršćanske religije jer su one živi izraz duše golemih skupina ljudi. Oni u sebi nose odjek tisućljetne potrage za Bogom, potrage koja je nepotpuna, ali često napravljena s velikom iskrenošću i pravednošću srca. Oni posjeduju impresivnu baštinu duboko religioznih tekstova. Naučili su generacije ljudi kako se moliti. Sve su one prožete nebrojenim “sjemenjem Riječi” i mogu predstavljati istinsku “pripravu za Evanđelje,”… [Ali] ni poštovanje i uvažavanje ovih religija niti složenost pitanja koja se postavljaju nisu poziv Crkvi da uskrati od ovih nekršćana navještaj Isusa Krista. Naprotiv, Crkva drži da to mnoštvo ima pravo upoznati bogatstvo Kristova otajstva – bogatstvo u kojemu, vjerujemo, cijelo čovječanstvo može pronaći, u neslućenoj punini, sve što napipavajući traži o Bogu, čovjeku i njegovoj sudbini, životu i smrti, i istini.
—PAPA SV. PAVAO VI., Evangelii Nuntiandi, n. 53; vatikan.va

Taj dan u Betlehemu smatram velikom milošću, jer od tada gori vatra za obranu Isusa…

RIMSKA ISKRA

Drugi put je ova vatra planula u mojoj duši kada sam gledao ceremoniju sadnje drveća u Vatikanskim vrtovima i popratne rituale i klanjanja pred domorodačkim drvenim rezbarijama i humcima zemlje. Čekao sam nekoliko dana prije komentiranja; Htio sam znati što ti ljudi rade i kome se klanjaju. Tada su počeli stizati odgovori. Dok se jedna žena čuje na videu kako jednu od figura naziva “Gospom od Amazone”, koju je papa Franjo blagoslovio, tri vatikanska glasnogovornika odlučno su odbacila ideju da rezbarije predstavljaju Gospu.

Nije Djevica Marija, tko je rekao da je Djevica Marija? …To je domorodačka žena koja predstavlja život…i nije “ni poganska ni sveta.”
—Fr. Giacomo Costa, službenik za komunikacije Amazonske sinode; California Catholic Daily, 16. listopada 2019

[To je] slika majčinstva i svetosti života…
— Andrea Tornielli, direktor uredništva Vatikanskog dikasterija za komunikacije. —reuters.com

[To] je predstavljalo život, plodnost, majku zemlju.
— Dr. Paolo Ruffini, prefekt Dikasterija za komunikacije, vaticannews.va

Zatim je sam Papa nazvao kip južnoameričkim naslovom ‘pachamama’, što znači “Majka Zemlja”. Doista, izdavačka podružnica talijanskih biskupa izdala je brošuru za Sinodu koja je uključivala “molitvu Majci Zemlji naroda Inka”. Dijelom je glasila:

Pachamama ovih mjesta, pij i jedi ovu ponudu po volji, tako da ova zemlja može biti plodna.
— Catholic World News, 29. listopada 2019

Dr. Robert Moynihan iz Inside the Vatican primijetio je da je tijekom završne Mise sinode jedna Amazonka predstavila lonac za cvijeće, koji je zatim stavljen na oltar gdje je ostao tijekom Posvete i nakon toga. Moynihan piše da je “zdjela zemlje s biljkama u njoj često povezana s ceremonijalnim ritualima koji uključuju Pachamanu” gdje se “hrana i piće ulijevaju [u nju] za uživanje u Pachamami”, a zatim se prekrivaju “zemljom i cvijećem”. Preporuča se, stoji u ritualu, “to učiniti rukama kako biste se povezali s energijom rituala.”[1]

ISKRA GLOBALIZMA

Što se ovdje može reći o apsolutno tragičnom skandalu Vatikana — i gotovo cijelog episkopata — koji promiču i čak guraju eksperimentalnu gensku terapiju cijelom svijetu? Pisao sam biskupima u vezi s genocidnim putem koji podržavaju ( vidi tu https://kyrios.hr/2021/09/29/otvoreno-pismo-biskupima/?fbclid=IwAR2SVy7z08utwpCoVrxPyCAQ-Tlgs3Oqyb993NJd1eCWpAekZm6NH_7Bkso ) ali je to naišlo na potpunu šutnju. A broj umrlih i oštećenih nije prestao rasti.
Zapravo, eksponencijalno se povećavaju u posljednjih nekoliko mjeseci jer “pojačivači” (boosteri) desetkuju zdravlje ljudi. Grupa na Facebooku pod nazivom “Died Suddenly News” ( https://www.facebook.com/groups/234156495217035 )
posvećena članovima obitelji i prijateljima koji svjedoče o uništenjuod strane ovih mRNA genskih pripravaka procvjetala je na više od 157 tisuća članova i dodaje tisuće iz dana u dan (šokantno, Facebook ih još nije cenzurirao; mi također postavljajući ih ovdje-
https://mewe.com/join/covidvaccineadversereactiontestimonies ).
Priče koje pričaju trebao bi pročitati svaki biskup, a prije svega Papa – koji se nastavljaju predstavljati kao globalni prodavači Big Pharme. Srceparajuće je za nas koji smo otišli dalje od dnevne propagande i koji razumijemo što se odvija.

Pa ipak, upravo su oni ti koji viču u divljini protiv brutalnih i bezobzirnih vladinih blokada, prisilnih injekcija, maskiranja i drugih štetnih mjera — koje nisu učinile ništa da zaustave virus, ali sve da unište tvrtke, sredstva za život i natjeraju mnoge na samoubojstvo— koji se smatraju opasnima.

Uz neke iznimke, vlade su uložile velike napore da dobrobit svojih ljudi stave na prvo mjesto, djelujući odlučno kako bi zaštitile zdravlje i spasile živote… većina vlada postupila je odgovorno, namećući stroge mjere za suzbijanje epidemije. Ipak, neke su skupine prosvjedovale, odbijale držati distancu, marširajući protiv ograničenja putovanja – kao da mjere koje vlade moraju nametnuti za dobrobit svojih ljudi predstavljaju neku vrstu političkog napada na autonomiju ili osobnu slobodu!
…Ranije smo govorili o narcizmu, oklopu sebstva, ljudi koji žive od tuge, misleći samo na sebe… nesposobni su izaći iz vlastitog malog svijeta interesa.
— PAPA FRANJO, Odvažimo se sanjati: Put u bolju budućnost

Ali tu ne staje. Vatikan nastavlja svoju novootkrivenu ulogu proroka “Velikog resetiranja” – sada promičući “globalno zatopljenje” izazvano čovjekom kao činjenicu – unatoč nedavnoj enciklici Pape koja kaže:

Postoje određena ekološka pitanja o kojima nije lako postići široki konsenzus. Ovdje bih još jednom istaknuo da se Crkva ne usuđuje rješavati znanstvena pitanja niti nadomještati politiku. Ali želim potaknuti poštenu i otvorenu raspravu kako posebni interesi ili ideologije ne bi naškodile općem dobru.
—Laudato si’, n. 188

Međutim, nema entiteta na planeti, osim onih koji profitiraju od klimatskih promjena i znanstvenika koji traže donacije, koji su podržavali “klimatske promjene” više od Vatikana.[2] I ovdje se ruši ideja o “iskrenoj i otvorenoj raspravi”:

…nebriga o klimi je grijeh protiv Božjeg dara koji je stvaranje. Po mom mišljenju, to je oblik poganstva: koristi se stvarima koje nam je Gospodin dao za svoju slavu i hvalu kao idolima.
Papa Franjo (https://www.lifesitenews.com/news/pope-francis-climate-sin-of-not-caring-for-creation-is-form-of-paganism-warns-synodal-process-is-permanent/)

Opet, vjernici se bore s izjavom koja je tako ironična, ne samo u svjetlu skandala s Pachamamom, već i činjenice da su cijeli pokret za klimatske promjene izmislili globalisti i integrirali u bezbožne ciljeve Ujedinjenih naroda poput marksista Maurice Strong i pokojnog komunista Mihaila Gorbačova.[3]

U potrazi za novim neprijateljem koji bi nas ujedinio, došli smo na ideju da bi zagađenje, prijetnja globalnog zatopljenja, nestašica vode, glad i slično ispunili te uvjete. Sve te opasnosti uzrokovane su ljudskom intervencijom, a jedino se promijenjenim stavovima i ponašanjem mogu prevladati. Pravi neprijatelj je dakle samo čovječanstvo.
— (Club of Rome) Alexander King & Bertrand Schneider. The First Global Revolution, p. 75, 1993

Evo vam ukratko čitavog plana koji se sada odvija u stvarnom vremenu pod zastavom “Velikog resetiranja”: proizvesti globalne krize nestašice vode, gladi i globalnog zatopljenja – a zatim okriviti malog radnog čovjeka koji samo pokušava prehraniti svoje obitelj. Globalisti pale vatre, a onda krive one koji pokazuju dim. Na taj način ti elitni gospodari mogu opravdati svoj plan depopulacije svijeta.

Tako su u ovom času gotovo zaboravljeni proročki glasovi Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. koji upozoravaju na agendu protiv života koja nastoji kontrolirati i nametnuti se svijetu.

Ovaj čudesni svijet – kojeg je Otac toliko ljubio da je poslao svog jedinog Sina za njegovo spasenje – poprište je beskrajne bitke koja se vodi za naše dostojanstvo i identitet slobodnih, duhovnih bića. Ova borba je paralelna apokaliptičnoj borbi opisanoj u [Otkrivenju 12]. Smrt se bori protiv života: “kultura smrti” nastoji se nametnuti našoj želji da živimo, i to punim plućima. Ima onih koji odbacuju svjetlo života, dajući prednost “jalovim djelima tame” (Ef 5,11). Njihova je žetva nepravda, diskriminacija, iskorištavanje, prijevara, nasilje. U svakom dobu, mjera njihovog očitog uspjeha je smrt Nevinih. U našem vlastitom stoljeću, kao ni u jednom drugom trenutku u povijesti, “kultura smrti” je preuzela društveni i institucionalni oblik zakonitosti kako bi opravdala najstrašnije zločine protiv čovječanstva: genocid, “konačna rješenja”, “etničko čišćenje” i masovno “oduzimanje života ljudskim bićima čak i prije nego što se rode, ili prije nego što dostignu prirodnu točku smrti”… —PAPA IVAN PAVAO II., Homilija, Homilija u državnom parku Cherry Creek, Denver, Colorado, 15. kolovoza 1993.; vatikan.va

Nije više Evanđelje života ono što Vatikan uzvikuje s krovova; to nije potreba za obraćenjem od grijeha i povratkom Ocu; prioriteti hijerarhije nisu važnost molitve, sakramenata i kreposti… nego primanje injekcija i kupnja solarnih panela. Nije 10 zapovijedi, već 17 UN-ovih ciljeva “održivog razvoja” ono što je postalo srce Rima, tako se čini.

Kao što sam već primijetio, [4] Papinska akademija znanosti, a time i Franjo, temelje svoje zaključke na Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (IPCC), koji nije znanstveno tijelo. Marcelo Sanchez Sorondo, biskup-kancelar Papinske akademije izjavio je:

Sada postoji sve veći konsenzus da ljudske aktivnosti imaju zamjetan učinak na klimu na Zemlji (IPCC, 1996.). Ogroman je trud uložen u znanstveno istraživanje koje čini osnovu za ovu prosudbu.
—usp. Catholic.org

To je zabrinjavajuće jer je IPCC u nekoliko navrata diskreditiran.
Dr. Frederick Seitz, svjetski poznati fizičar i bivši predsjednik Nacionalne akademije znanosti SAD-a, kritizirao je izvješće IPCC-a iz 1996. koje je koristilo selektivne podatke i krivotvorene grafikone: “Nikada nisam svjedočio uznemirujućoj korupciji procesa stručnog pregleda od događaja koji su doveli do ovog izvješća IPCC-a,” jadao se.[5] Godine 2007. IPCC je morao ispraviti izvješće koje je preuveličalo tempo otapanja himalajskih ledenjaka i koje je pogrešno tvrdilo da bi svi mogli nestati do 2035. [6] IPCC je ponovno uhvaćen u preuveličavanju podataka o globalnom zatopljenju u izvješću koje je na brzinu pregledano upravo kako bi utjecali na Pariški sporazum za koji Vatikan sada navija. To je izvješće krivotvorilo podatke kako bi sugeriralo da nije došlo do ‘pauze’ u globalnom zatopljenju od početka ovog tisućljeća.[7]

Ovo je sramotan i mračan trenutak u povijesti katolicizma. Briga o planetu i pružanje zdravstvene skrbi pojedincima su, da budemo jasni, dio “društvenog” Evanđelja. Ali promicanje instrumenata kulture smrti nisu. Katolici sada smatraju da njihovo vodstvo navija za program kulture smrti, a ne za spasonosnu poruku Isusa Krista, koji je Spasitelj svijeta.

I “Ljut sam.”

ŠTO RADIMO?

Pazio sam da ne dovodim u pitanje ničije motive ili namjere, bilo da se radi o Papinim ili sudionicima. Razlog je taj što su motivi u ovom trenutku nebitni.

Ono što se dogodilo u Vatikanskim vrtovima, po svemu sudeći, skandal je. Ličio je na poganski ritual, bio ili ne. Neki su pokušali umanjiti značaj incidenta inzistirajući (protiv službenog odgovora Vatikana) da su slike bile “Gospa od Amazone”. Opet, to je nebitno. Katolici se ne klanjaju u dubokim prostracijama čak ni pred kipovima Gospe ili svetaca, a kamoli domorodačkim artefaktima i simbolima ili gomilama zemlje. Nadalje, sam Papa nije štovao te slike kao takve, a na završnoj Misi sinode, čini se, donio je i pravilno častio tipičnu sliku Gospe (što puno govori). Bez obzira na to, šteta je učinjena. Netko mi je ispričao kako je njihov prijatelj episkopalac sada optužio nas katolike da obožavamo Mariju i/ili kipove.

Drugi s kojima sam razgovarao inzistiraju na tome da su klanjanja pred predmetima u konačnici bila usmjerena Bogu – i svatko tko sugerira suprotno je rasist, netolerantan, osuđujući i antipapin. No, čak i da je to bila namjera vjernika, ono čemu je svijet svjedočio nije nimalo nalikovalo katoličkoj molitvi nego poganskom obredu. Doista, nekoliko je svećenika izjavilo upravo ovo:

Promatraču nije razumljivo da javno prikazano štovanje Pachamame na Amazonskoj sinodi nije zamišljeno kao idolopoklonstvo.
— biskup Marian Eleganti iz Chura, Švicarska; 26. listopada 2019.; lifesitenews.com

ŠTO RADIMO?

Pazio sam da ne dovodim u pitanje ničije motive ili namjere, bilo da se radi o Papinim ili sudionicima. Razlog je taj što su motivi u ovom trenutku nebitni.

Ono što se dogodilo u Vatikanskim vrtovima, po svemu sudeći, skandal je. Ličio je na poganski ritual, bio ili ne. Neki su pokušali umanjiti značaj incidenta inzistirajući (protiv službenog odgovora Vatikana) da su slike bile “Gospa od Amazone”. Opet, to je nebitno. Katolici se ne klanjaju ničice ni pred kipovima čak ni Gospe ili svetaca, a kamoli domaćim artefaktima i simbolima ili gomilama zemlje. Nadalje, Papa sam nije štovao te slike kao takve, a na završnoj misi Sinode, čini se, donio je i pravilno štovao tipičnu sliku Gospe (što puno govori). Bez obzira na to, šteta je učinjena. Netko mi je ispričao kako je njihov prijatelj episkopalac sada optužio nas katolike da štujemo Mariju i/ili kipove.

Drugi s kojima sam razgovarao inzistiraju na tome da su klanjanja pred predmetima u konačnici bila usmjerena Bogu – i svatko tko sugerira suprotno je rasist, netolerantan, osuđujući i antipapin. No, čak i da je to bila namjera vjernika, ono čemu je svijet svjedočio nije nimalo nalikovalo katoličkoj molitvi nego poganskom obredu. Doista, nekoliko je svećenika izjavilo upravo ovo:

Promatraču nije razumljivo da javno prikazano štovanje Pachamame na Amazonskoj sinodi nije zamišljeno kao idolopoklonstvo.
— biskup Marian Eleganti iz Chura, Švicarska; 26. listopada 2019.; lifesitenews.com

Nakon tjedana šutnje Papa nam je rekao da to nije bilo idolopoklonstvo i da nije bilo idolopokloničke namjere. Ali zašto su se onda ljudi, uključujući i svećenike, klanjali pred njima? Zašto je kip nošen u procesiji u crkve poput Bazilike svetog Petra i postavljen pred oltare u Santa Maria u Traspontini? A ako to nije idol Pachamame (boginje zemlje/majke iz Anda), zašto je papa sliku nazvao “Pachamama?” Što da mislim?
—Msgr. Charles Pope, 28. listopada 2019.

Trebalo bi izbjeći sinkretizam koji se očituje u ritualu koji se slavi oko ogromne podne obloge, u režiji amazonske žene i ispred nekoliko dvosmislenih i neidentificiranih slika u vatikanskim vrtovima prošlog 4. listopada… razlog za kritiku je upravo zbog primitivnosti i poganskog izgleda ceremonije te odsutnosti otvoreno katoličkih simbola, gesti i molitava tijekom raznih gesta, plesova i prostracija tog iznenađujućeg rituala.
— kardinal Jorge Urosa Savino, nadbiskup u miru Caracasa, Venezuela; 21. listopada 2019.; lifesitenews.com

Ovdje leži vatra koja je potpaljena: gdje je naša revnost da branimo Isusa Krista i poštujemo Prvu zapovijed koja zabranjuje “tuđe bogove” među nama? Zašto neki katolici pokušavaju cjepidlačiti u ovom trenutku kako bi očito kompromitirajuća aktivnost izgledala prihvatljivo?

Recimo to ovako. Zamislite da moja žena i djeca uđu u spavaću sobu i zateknu me kako držim drugu ženu u našem bračnom krevetu. Druga žena i ja tada izlazimo dok objašnjavam: “Ovdje nije bilo preljubničkih namjera. Samo sam je držao jer ona ne poznaje Krista i treba znati da je voljena, dobrodošla i da smo spremni pratiti je u njezinoj vjeri.” Naravno, moja žena i djeca bili bi ljuti i skandalizirani, čak i ako inzistiram da su samo netolerantni i osuđujući.

Stvar je u tome da je naše svjedočanstvo, primjer koji dajemo drugima, bitno, posebno “malenima”.

Tko navede na grijeh jednog od ovih najmanjih koji vjeruju u mene, bolje bi mu bilo da mu se o vrat objesi veliki mlinski kamen i da se utopi u dubini morskoj. (Matej 18:6)

Zazivanje kipova pred kojima su se čak i neki redovnici klanjali u Vatikanu… zazivanje je mitske moći, Majke Zemlje, od koje traže blagoslov ili čine geste zahvalnosti. To su skandalozna demonska svetogrđa, posebno za malene koji ne znaju razabrati.
— Biskup emeritus José Luis Azcona Hermoso iz Marajóa, Brazil; 30. listopada 2019.

To je barem mišljenje prelata koji je bolje poznavao pogansko štovanje Majke Zemlje u tim regijama. Glavna poanta je, međutim, da ono što govorimo, što činimo, kako se ponašamo, mora uvijek voditi druge Kristu. Sveti Pavao je otišao toliko daleko da je rekao da je “ispravno ne jesti mesa i ne piti vina niti činiti bilo što čime se tvoj brat spotiče”. [8] Koliko više, dakle, trebamo paziti da nikada ne svjedočimo drugima da su novac, imetak, moć, naša karijera, naš imidž – a kamoli svjetovne ili poganske slike – predmet naše ljubavi.

Pachamama nije i nikada neće biti Djevica Marija. Reći da ovaj kip predstavlja Djevicu je laž. Ona nije Gospa od Amazonke jer je jedina Gospa od Amazonke Marija iz Nazareta. Nemojmo stvarati sinkretističke mješavine. Sve je to nemoguće: Majka Božja je Kraljica neba i zemlje.
— Biskup emeritus José Luis Azcona Hermoso iz Marajóa, Brazil; 30. listopada 2019

VJERNOST ISUSU

Prije nego što sam otišao u Izrael, osjetio sam kako Gospodin kaže da moramo “hodati stopama svetog Ivana”, voljenog apostola. Sve do sada nisam u potpunosti razumio zašto.

Kao što sam nedavno napisao u tekstu “On Vatican Funkiness”, čak i ako bi papa zanijekao Isusa Krista (kao što je Petar učinio nakon što su mu obećani ključevi Kraljevstva i nakon što je proglašen “stijenom”), trebali bismo se čvrsto držati Svete tradicije i ostati vjerni Isusa do smrti. Sveti Ivan nije “slijepo slijedio” prvog papu u njegovom poricanju, već se okrenuo u suprotnom smjeru, hodao do Golgote i ostao postojan pod križem riskirajući svoj život. Ni na koji način ne sugeriram da je papa Franjo zanijekao Krista. Umjesto toga, ističem da su naši pastiri ljudi, uključujući Petrovog nasljednika, i da se od nas ne traži braniti njihove osobne ludosti. Naša vjernost njima je poslušnost njihovom autentičnom učiteljstvu, koje im je darovao Krist, u pogledu “vjere i morala”. Kada odstupe od toga, bilo neobvezujućim izjavama ili osobnim grijehom, nema obveze podržati njihove riječi ili ponašanje. Ali postoji, međutim, obveza braniti istinu – braniti Isusa Krista, koji je Istina. I to se mora učiniti u milosrđu.

Ništa ne prihvaćajte kao istinu ako nema ljubavi. I ne prihvaćajte ništa kao ljubav što nema istine! Jedno bez drugoga postaje destruktivna laž. —Sv. Terezija Benedikta (Edith Stein)

Potpuno smo izgubili narativ o tome zašto Crkva postoji, koja je naša misija i koja nam je svrha ako ne uspijemo ljubiti prije svega Boga i bližnjega kao same sebe.

»Bez sumnje, najizvrsniji je onaj put koji […] je Apostol pokazao kad je sadržaj svog nauka i poučavanja usmjerio na ljubav koja nikad ne prestaje.
Doista, bilo da se izlaže ono što treba vjerovati, bilo ono čemu se valja nadati ili što treba činiti, uvijek i u svemu mora biti istaknuta ljubav našega Gospodina, da svatko uoči kako sva djela savršene kršćanske kreposti izviru samo iz ljubavi te nemaju nikojeg drugog cilja doli ljubav«. KKC 25

Apsolutno je užasno kako su se kršćani danas počeli međusobno razdirati, pogotovo “konzervativni” kršćani. Ovdje je primjer sv. Ivana tako snažan.

Na Posljednjoj večeri, dok su apostoli bili zauzeti pokušavajući svaliti krivnju na onoga tko će izdati Krista, a Juda je tiho umakao ruke u istu zdjelu kao i Isus… Sveti Ivan je jednostavno ležao uz Kristove grudi. Tiho je razmišljao o svome Gospodinu. Volio je Njega. Obožavao Ga je. Privio se uz Njega. On Ga je obožavao. U tome leži tajna kako proći kroz veliku kušnju koja je sada pred nama. To je apsolutna vjernost Kristu. To je prepuštenost Ocu nebeskom. To je nepobjediva vjera u Isusa. To nije kompromitiranje naših uvjerenja zbog straha od sukoba ili zbog neispravnosti politike. Ne fokusira se na oluju i valove, već na Gospodara u čamcu. To je molitva. Kao što Gospa već gotovo četrdeset godina govori Crkvi: molite, molite, molite. Postite i molite. Samo na taj način ćemo imati milost i snagu da ne pokleknemo u svoje tijelo i poglavarstva i vlasti kojima je, u ovom času, dana vlast da iskušaju Crkvu.

Sve su te milosti i ta dobra predmet kršćanske molitve. (KKC 2010)

Bdijte i molite da ne padnete u napast; duh je voljan, ali je tijelo slabo. (Marko 14:38-39)

Što da gledamo? Trebamo promatrati znakove vremena, ali se trebamo moliti za mudrost da ih protumačimo. To je bio ključ koji je vodio Ivana jedinog među apostolima da čvrsto stoji pod križem i ostane vjeran Isusu, unatoč oluji koja je bjesnila oko njega. Oči su mu promatrale znakove oko njega, ali nije se zadržavao na užasu i disfunkciji. Naprotiv, njegovo je srce bilo prikovano za Isusa, čak i kad je sve izgledalo potpuno izgubljeno.

Braćo i sestre, kušnje koje nas okružuju samo su početak. Tek smo započeli teške porođajne muke. Ovih dana često čujem u svom srcu Pismo: “Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” [9]

Odgovor je da: u onima koji idu stopama sv. Ivana.


autor: Mark Mallet
izvor (s referencama) : https://www.markmallett.com/blog/defending-jesus-christ/fbclid=IwAR3D_I4kJhpY0MDvKh5vw0TC9NpLiAf48L31th3Q0vsASMnW75opBazRz8g

Uredio: Petar Salečić Izdavačka kuća “Kyrios”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *