NAMETANJE PRIČESTI NA RUKU ZBOG KORONE: ZLOPORABA I SVOJEVRSNI KLERIKALIZAM (don Federico Bortoli & Mons. Christophe J. Kruijen)

Jedno od mnogobrojnih ograničenja i uskraćivanja normalnih prava za vrijeme “pandemije” je uz standarndne stožeraške, za vjernike bilo i ono po pitanju bogoslužja odnosno sakramenata. Neka su se nevjerojatno i nastavila do današnjeg dana. Radi se o primanju svete Pričesti (Gospodara i Stvoritelja – Isusa Krista) koju su mnogi (čast i veliko hvala iznimkama) odbili davati na jezik (kao da Krv Kristova može biti prijenosnik zaraze no dobro) iz straha i malovjerja, pardon – slijeđenja mjera odnosno “svete poslušnosti”.
Oni koji nisu htjeli biti podložni masovnoj histeriji, ludilu i mnogobrojnim nelogičnostima (koje su se pokazale 2 god poslije istinitima što su i mnogi znanstvenici priznali) koja je nažalost ušla i u duhovne sfere shodno tome nisu ni htjeli primati Gospodina na taj način, već na najdostojanstveniji mogući što i Stvoritelj zaslužuje (što se tiče “vanjskog prikaza” kako i npr. vidimo u bogoštovlju Nebeskog Jeruzalema) odnosno na jezik (i klečeći) i zbog toga nerijetko bili okarakterizirani kao glumci koji se pokazuju svetijima i boljima od ostalih, papskijima od pape, neposlušnima poput Lucifera, Luthera itd
..

Glavni argument (opravdanje) je bio medicinske/znanstvene prirode, odnosno da je primanje na ruku prikladnije od jezika iz higijenskih/zdrastvenih razloga i da se tako izbjegava širenje zaraze. Ima li tu istine i gledajući s čisto znanstvene strane i smiju li nam poštovani i ljubljeni oci (svećenici i biskupi) uskraćivati primanje na jezik, pogledajmo u odgovoru dvojice Crkvenih pastira:

Don Federico Bortoli:

Pitanje Pričesti na ruku tematika je koja mi veoma leži na srcu te koju sam opširno razradio u knjizi “Primanje Pričesti na ruku”, s predgovorom kardinala Roberta Saraha. (https://kyrios.hr/proizvod/primanje-pricesti-na-ruku/ )
Stoga u ovim retcima ne kanim obraditi temu u složenosti njezine problematike, već ću se ograničiti na to da istražim postoji li medicinsko-pravna podloga za nametanje Pričesti na ruku, kako se čini na mnogim mjestima. Naravno, kada je riječ o području medicine, pozivat ću se na stručnjake, dok ću za pravni vid dati svoj doprinos kao kanonist. Temeljit ću se na onomu što uistinu kaže kanonsko pravo, jer je to, kako sam uvidio tijekom studija, potraga za „onim što je pravedno“ u objektivnom smislu i jamči da će prava vjernika biti ispoštovana. Naprotiv, često se stječe dojam da se pravo, ili ono što se pod tim podrazumijeva, koristi kao sredstvo nametanja vlastitih ideja, gazeći po stvarnim normama i pravima vjernika, koristeći se jednostavno vlastitim položajem moći.

Slijedom trenutačne zdravstvene situacije povezane s COVID-om, na mnogim je mjestima Pričest na usta uskraćena, što stvara ozbiljne poteškoće na području savjesti kako vjernicima koji žele Euharistiju primati na taj način, tako i svećenicima koji žele poštovati pravo samih vjernika da se tako pričešćuju.

Zabrana Pričesti na usta opravdava se činjenicom da bi taj način, neosporno, bio rizičniji u odnosu na Pričest na ruku s obzirom na zarazu COVID-om. Kao što ćemo vidjeti, za to ne postoji nijedan objektivan znanstveni dokaz, a nejasno je zašto bi mišljenja pojedinih liječnika trebala vrijediti više od drugih, samo zato što se poklapaju s vlastitim, nadasve osobnim, poimanjem. Potrebno je što je moguće objektivnije sagledati stvari.

Svi se liječnici slažu s činjenicom, temeljenom na znanstvenoj literaturi, da se COVID prenosi preko kapljica (eng. droplets), drugim riječima, koronavirus mora doslovce „poletjeti“ kako bi mogao zaraziti, a to se može dogoditi uslijed kihanja, kašljanja ili glasnim govorom. Nadalje, neki liječnici poput dr. Paola Gulisana, epidemiologa pri bolnici u Leccu, i dr. Fabija Sansonne, kirurga pri bolnici Niguarda u Milanu, ukazuju na to da je sama pljuvačka, dokle god ne prijeđe iz tekućega stanja, kakva je u ustima, u kapljično stanje, bezopasna. Štoviše, pljuvačka sadrži i lizozim, prirodni dezinficijens, koji djeluje protiv virusa i bakterija.

Prof. Filippo Boscia, nacionalni predsjednik katoličkih liječnika, drži da su upravo ruke, kojima se sve dodiruje, dio tijela koji je najizloženiji virusu te je stoga upravo Pričest na ruku najopasnija. Suočeni s tom primjedbom, neki će istaknuti da se taj problem može izbjeći uporabom gela za dezinfekciju i nepružanjem mira. Zapravo, pošto smo dezinficirali ruke na ulazu u crkvu, neizbježno je da se rukama dodiruju klupe i drugi predmeti. Štoviše, u mnogim crkvama, premda trenutačni propisi nalažu da se prilozi ostavljaju prije ili nakon funkcije u za to prilagođenu posudu (ovdje se očito smije prekršiti propis), već ima neko vrijeme da se prilozi prikupljaju tijekom prikazanja, koristeći se pritom predmetom koji omogućuje održavanje distance. Ostaje činjenica da vjernici, pošto su dirali novac, novčanice ili kovanice (a poznato je da su one najprljavije s higijenskog stajališta), primaju Euharistiju na ruku i prinose je ustima. Netko bi trebao objasniti gdje je higijena u tom slučaju. Nadalje, mnogi svećenici primjećuju da upravo pričešćivanjem na ruku lako dolaze u kontakt s rukom vjernika, koliko god to nastojali izbjeći, dok se u slučaju Pričesti na usta rijetko dolazi u kontakt s jezikom ili usnama vjernika, a ako se i dogodi, dovoljno je dezinficirati prste. Stoga je upravo Pričest na ruku manje sigurna s higijenskog stajališta.

Čak 21 austrijski katolički liječnik prošloga je lipnja, sukladno opaskama prof. Boscie, zatražio od svoje biskupske konferencije da povuče zabranu Pričesti na usta, a konferencija je povukla zabranu. Prošloga su rujna i 27-orica njemačkih liječnika podnijeli isti zahtjev svojoj biskupskoj konferenciji.

Pošto smo razjasnili da ne postoji nijedan ozbiljan i objektivan zdravstveni razlog za nametanje Pričesti na ruku, sagledajmo sada problematiku s pravnoga gledišta, propitujući jesu li razni propisi koji imaju za cilj zabraniti Pričest na jezik zakoniti i valjani.

Poglavito se drži da je Pričest na ruku taksativan zahtjev talijanske Države kako bi se zajamčilo javno zdravlje, a čije bi nepridržavanje moglo polučiti kaznu. Stoga onima koji smatraju da Država smije odlučivati o odvijanju liturgijskog obreda, ukazujem da je kardinal Sarah, kada je bio prefekt Kongregacije za bogoštovlje, 12. rujna prošle godine objavio službeno pismo od 15. kolovoza 2020., a koje je izričito odobrio Sveti Otac, a u odnosu na aktualno zdravstveno stanje. U njemu se podsjeća da »liturgijske norme nisu nešto o čemu može odlučivati građanska vlast, već samo nadležna crkvena vlast«, izravno se pozivajući na Sacrosanctum Concilium 22 i can. 838 Zakonika kanonskog prava. Ovime sam htio odgovoriti onima koji se olako dijele etikete o neposluhu Papi i Drugom vatikanskom saboru, a bez ikakove osnove. U redu je da postoje propisi o razmaku i uporabi maski, ali nije u redu da se određuje kako se mora odvijati liturgijski obred. U svakom slučaju, sukladno zadnjem dokumentu koji je donijelo Ministarstvo unutarnjih poslova Talijanske Republike, a na temelju glasovitog CTS-a (Znanstveno-tehničko vijeće pri Ministarstvu zdravstva u Italiji, nap. prev.), govori se isključivo o „preporuci“ da se izbjegava Pričest na usta. Stoga nema nikakove obveze, a pogotovo ne kaznenih sankcija ako se ne držimo te preporuke.

Nadalje, veoma je zanimljivo ustvrditi da se u protokolima koje je talijanska Država potpisala s pravoslavnim, protestantskim, evangeličkim i anglikanskim vjerskim zajednicama kad je riječ o trenutku Pričesti iziskuje samo da se ne dođe u kontakt s vjernicima, bez ikakove naznake kako bi se taj obred trebao odvijati. Opće je poznato da pravoslavne zajednice uvijek dijele Pričest pod objema prilikama, koristeći se žličicom koja se prinosi ustima svakoga vjernika. Čak i pojedine luteranske zajednice Pričest primaju na usta i klečeći. Država, dakle, od tih zajednica nije zahtijevala da se Pričest dijeli isključivo na ruku, već još uvijek vrše obred Pričesti onako kako su ga i dosada vršile. I sama preporuka da se izbjegava Pričest na usta upućena Talijanskoj biskupskoj konferenciji učinjena je tek nakon molbe koju je sama konferencija uputila te se u prvom protokolu govori samo o tome da se ne dolazi u kontakt s rukama vjernika, a bez zabrane Pričesti na usta. Stoga je pogrešno tvrditi da Država ili Talijanska biskupska konferencija izričito iziskuju Pričest na ruku.

No mnogi tvrde da regionalne biskupske konferencije, kao i pojedini dijecezanski biskup, smiju zabraniti Pričest na ruku. Je li to uistinu tako? Uostalom, možemo uočiti da su ti propisi prvenstveno priopćenja odnosno pisma, što s pravnoga i formalnoga gledišta predstavlja rupe, te samim tim nikako ne mogu ukinuti ili zabraniti opću normu Pričesti na usta. Upravo je to, naime, temeljna činjenica, Pričest na jezik opća je norma kojom se uređuje podjeljivanje Euharistije, koju je svečano potvrdila Sveta Stolica Uputom Memoriale Domini iz 29. svibnja 1969. Stoga je upravo vrhovni zakonodavac, Apostolska Stolica, potvrdila opću normu Pričesti na usta. Ista Uputa predviđa i mogućnost traženja indulta za Pričest na ruku, što je s pravnoga gledišta izuzetak od zakona te stoga ne može po svojoj naravi postati općom normom. Zato biskup u svojoj biskupiji mirne savjesti može izdati dekret kojim zabranjuje Pričest na ruku (kako je to učinio i biskup Orura u Kolumbiji 2016.), no ne smije učiniti suprotno, odnosno zabraniti Pričest na usta.

Drži se, međutim, da u slučaju zdravstvene hitnosti, ovo što sam gore naveo ne vrijedi. Ustvari ne postoji pravni temelj za takovu tvrdnju. Štoviše, već smo pokazali da ne postoje objektivni znanstveni dokazi koji bi ukazivali na to da je Pričest na ruku sigurnija s higijenskoga stajališta od Pričesti na usta. No pretpostavimo li da se to dokaže, samo vrhovni zakonodavac, odnosno Sveta Stolica, smjela bi promijeniti opću normu Pričesti na usta (a to još uvijek u ovom trenutku nije učinila). Nijedna niže rangirana vlast ne smije izmijeniti ovu normu, odnosno nijedna državna ili regionalna biskupska konferencija, a ni pojedini biskup ne smiju preinačiti opću normu Pričesti na usta.

Već spomenuti Kan. 838 Zakonika kanonskog prava iznimno je važan u tom smislu jer podsjeća da regulacija svete liturgije spada na Apostolsku Stolicu, naglasivši da dijecezanski biskup smije donositi odluke liturgijske naravi sukladno svojim ovlastima. I same biskupske konferencije imaju svoja ograničenja, kako propisuje Kan. 455. Stoga ako neki biskup ili biskupska konferencija zabrane Pričest na usta, čak i kad bi umjesto priopćenja i pisma spominjali dekrete (što je formalno točnije), prekoračuju svoje ovlasti te počinjaju zloporabu moći u pravom smislu riječi. Ti su propisi stoga nevaljani i nemaju nikakovu obvezujuću snagu, kako za svećenike, tako ni za vjernike laike. Bit će govora o tome da glede drugih pitanja, poput ukidanja pružanja mira (što je nedavno preinačeno), nije bilo primjedbi, no ovaj intervent ulazi u ovlasti pojedinca, te i sam celebrant ima pravo izostaviti ga jer nije obvezujući. Stoga je paradoksalno da pojedini pastiri upućuju na poslušnost nekim proizvoljnim „normama“, kada su upravo oni ti koji su neposlušni autentičnim crkvenim normama.

Aktualne Opće uredbe Rimskoga misala te Uputa Redemptionis Sacramentum od 25. ožujka 2004. jasno i nedvosmisleno potvrđuju da vjernik uvijek i bez obzira na sve ima pravo primiti Pričest na usta, pa i ondje gdje je dopuštena Pričest na ruku. Štoviše, ista Uputa u br. 91 podsjeća da nije zakonito uskratiti svetu Pričest s obzirom na način pričešćivanja koji pojedinac odabere, pozivajući se na can. 843 § 1, koji propisuje da »posvećeni službenici ne smiju uskratiti sakramente onima koji ih prikladno zatraže«. Kako je, stoga, dopustivo uskratiti Pričest samo zato što ju vjernik želi primiti na način koji je odredila Crkva? Vjernik koji ne želi primiti Pričest na ruku ne čini to zato što bi bio zadrt, krut i formalist, već zato što su s tim načinom povezane brojne poteškoće, prvenstveno neizbježno rasipanje euharistijskih čestica. Krutost se uočava u onih koji nasilno žele nametnuti Pričest na ruku. Ustvari se kaže: „Želiš li Pričest? Ili ju primi na ruku ili ništa! Bravo, a potom su nam usta puna „ljubavi i „pastoralne osjetljivosti“. blizine vjernicima, milosrđa i razumijevanja. Zapravo, ovo nametanje doima se kao ništa drugo doli svojevrsni klerikalizam, protiv kojega se nikada nije toliko borilo kao sada, ali samo na riječima. Mnogi svećenici, premda se protive Pričesti na ruku, ne uskraćuju je te u trenutnoj situaciji, kako bi udovoljili poteškoćama nekih vjernika te zbunjeni proturječnim informacijama koje dobivaju, pričešćuju najprije one koji se žele pričestiti na ruku, a potom, na kraju, one koji žele Pričest na usta. Dovoljno je, stoga, mrvicu zdravog razuma. Čini mi se da ovi svećenici pokazuju veću otvorenost i fleksibilnost uma od pojedinih novih farizeja i legalista. Što se, naprotiv, čini? Onaj tko poštuje slobodu izbora vjernika, s dužnim pozorom, biva optužen za neposluh, te, bez ikakvoga znanstvenoga pokrića, nazivan neodgovornim, okužiteljem, širiteljem virusa, kao i za nebrigu o zdravlju ljudi. Kako nam samo dobro ide izvrtanje stvarnosti!

Sv. Terezija od Kalkute:
»Kamo god pođem diljem svijeta, najviše me žalosti promatrati ljude kako svetu Pričest primaju na ruku«

Nadasve se stječe dojam da je trenutna situacija iskorištena kako bi se nanio posljednji udarac Pričesti na usta, koju mnogi preziru iz ideoloških pobuda. To dokazuje činjenica da su neki biskupi čak Pričest na jezik ocijenili kao liturgijsku zloporabu, dok se je zapravo upravo Pričest na ruku nametnula kao liturgijska zloporaba, koja je potom ozakonjena. Brojni su vjernici, čak i prije početka pandemije, bili ismijavani, izrugivani i, štoviše, teško vrijeđani od vlastitih pastira samo zato što su htjeli primati Pričest na usta i klečeći, čime su još jednom pokazali svoju poslovičnu ljubav i pastoralnu osjetljivost. Naređivano im je najstrože da ustanu jer inače neće dobiti Euharistiju. To je uistinu zloporaba, kako nas podsjeća Redemptionis Sacramentum, br. 91. No, unatoč tolikim sličnim zgodama, ništa se nije poduzelo, štoviše, došlo je do prešutnoga odobravanja.

Čini mi se da brojni vjernici danas pokazuju da imaju više vjere u Stvarnu Prisutnost Našega Gospodina i više poštovanja spram Euharistije nego brojni pastiri koji bi se, umjesto da vode križarske ratove protiv Pričesti na usta, možda trebali ugledati na vjeru priprostih pastirića u Fatimi koji su ovako molili, poučeni od Anđela:

»Bože moj, vjerujem u Tebe, klanjam Ti se, ufam se u Tebe i ljubim Te, molim oproštenje za sve one koji u Tebe ne vjeruju, ne klanjaju Ti se, ne ufaju se u Tebe i ne ljube Te. Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti: klanjam Ti se duboko i prikazujem Ti Predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta, u naknadu za obeščašćenja, svetogrđa i ravnodušnost kojim Ga se vrijeđa. Zbog beskonačnih zasluga Njegova Presvetog Srca i po zagovoru Bezgrešnoga Srca Marijina, molim Te za obraćenje jadnih grešnika.«

Don Federico Bortoli
__________________

NE, NE SMIJEMO ZABRANITI PRIČEST NA JEZIK!
(Mons. Christophe J. Kruijen)

Mons. Christophe J. Kruijen, svećenik biskupije Metz, u Kongregaciji za nauk vjere 2008.-2016. i autor nedavnog članka: »À propos de l’interdiction de la communion donnée sur la langue« (O zabrani Pričesti na jezik, nap. prev.), u časopisu Nuova Bussola Quotidiana objasnio je ono što ograničava biskupe i biskupske konferencije da ne smiju zabranjivati Pričest na jezik i koje su mogućnosti da se tako podjeljuje bez obzira na nametanja.

Mons. Christophe J. Kruijen svećenik je biskupije Metz. Njegova disertacija iz područja dogmatike 2010. je dobila nagradu „Henri Lubac“ te je, preinačena i proširena, objavljena pod naslovom Peut-on-ésperer un salut universel? te je nagrađena priznanjem Francuske akademije. Od 2008. do 2016. djelovao je u Kongregaciji za nauk vjere, a autor je i nedavnoga članka »À propos de l’interdiction de la communion donnée sur la langue« .

Pitanje: Prošloga 13. studenoga, mons. Roche, na temelju pisma kardinala Saraha od 15. kolovoza 2020., napisao je da u vremenima kušnje, biskupi smiju nametnuti privremene norme, »kao i, naravno, kao u ovom slučaju, obustaviti koliko god dugo bilo potrebno, primanje svete Pričesti na jezik tijekom javnog slavljenja sv. Mise«. Naprotiv, 2009., također u vremenu pandemije, branila su se prava vjernika, sukladno Redemptionis Sacramentum, 92. Je li po kanonskom pravu moguć takav preokret?

Mons. Christophe J. Kruijen: To mi se čini problematičnim. Mons. Roche poziva se na spomenuto pismo kardinala Saraha, no u njemu stoji i sljedeće: »Neka se vjernicima omogući sudjelovanje na slavljima […] u punom poštovanju prema normama sadržanima u liturgijskim knjigama, koje propisuju njezino odvijanje.« Te knjige, međutim, promiču Pričest na usta. Podsjetio bih i na Uputu Redemptionis Sacramentum, 186: »Neka se svaki posvećeni službenik zapita, pa čak i strogo, je li ispoštovao prava vjernika laika.«

P: Zabrana je nametnuta i u slučaju Izvanrednoga oblika Rimskoga Obreda. Je li ova odluka uskladiva s normativom svojstvenim ovom obliku slavljenja?

Mons. Christophe J. Kruijen: Nije, jer slavljenje sv. Mise prema ovom obliku ne predviđa mogućnost Pričesti na ruku. Nametati je unatoč tomu znači narušavati integritet svetoga i viševjekovnoga obreda. Pojedini biskupi ili biskupske konferencije ne smiju automatski mijenjati Obred čije su liturgijske norme odobrene od najviše vlasti u Crkvi.

P: Pričest na jezik je zabranjena od strane biskupskih konferencija ponajprije priopćenjima. U Italiji, primjerice, riječ je o protokolu koji je potpisao kardinal Bassetti u sporazumu s Vladom, u kojem se općenito tvrdi da službenik mora »paziti da hostija koju podjeljuje ne dođe u dodir s rukama vjernika«. U kojoj su mjeri obvezujuće ovakove smjernice?

Mons. Christophe J. Kruijen: Svoj sam prethodni članak zaključio opaskom o neutemeljenosti ove zabrane, polazeći od činjenice da zakonodavna moć pojedinih biskupa i biskupskih konferencija »mora biti provođena na način propisan pravom«, koji određuje da »niži zakonodavac ne može valjano donijeti zakon protivan višem pravu« (can. 135 § 2 ZKP-a). Potom, opće liturgijsko pravo propisuje da vjernici uvijek imaju pravo primati svetu Pričest na jezik (vidi Uputu Redemptionis Sacramentum, 92, ali također i Uputu Memoriale Domini iz 1969., kao i Institutio Generalis Rimskoga misala, 161). Ovaj mi se stav čini opravdanim a fortiori (lat. „iz jačega razloga“, nap. prev.) kada je zabrana o kojoj je riječ donesena pukim priopćenjem ili u neodređenim crtama.

P: Poznati su Vam razni načini na koje se nastojalo izići ususret pravu vjernika da primaju Pričest na jezik, a da dodatno ne raspirujete već rasprostranjen strah ostalih vjernika spram toga načina?

Mons. Christophe J. Kruijen: Da, bilo bi moguće predvidjeti podjeljivanje Pričesti na jezik pošto su ju ostali vjernici primili na ruku. Ovu su mogućnost nedavno ponudili austrijski biskupi (vidi ovdje https://www.bischofskonferenz.at/behelfehandreichungen/rahmenordnung-praeventionskonzept-der-sterreichischen-bischofskonferenz-zur-feier-der-gottesdienste ).

P: Suočeni s argumentima vjernika, biskupi i svećenici odgovaraju da je ovo izvanredno stanje hitnosti zbog koje je ovaj propis opravdan. No je li moguće tako djelovati, a da se ne sagleda stvaran doseg ovoga „zdravstvenog rizika“?

Mons. Christophe J. Kruijen: Izvanredna situacija poput „COVID-a“ ne smije biti izlika za ukidanje temeljnih prava. I u stanju hitnosti ostaju temeljna načela, poput poštovanja prava i savjesti. Na analogan način, moralni zakon ostaje vrijediti i u slučaju oružanih sukoba (usp. ZKP 2312). Nepravedna zabrana podjeljivanja Pričesti na jezik nadasve je temeljena na iracionalnim prosudbama. Važno je osvijetliti tri aspekta.

P: Molim Vas, koji su to?

Mons. Christophe J. Kruijen: Prije svega, sa zdravstvenog stajališta, inače su ruke „prljavije“ od usta. Zapravo, natpis na bočici hidroalkoholnoga gela koju imam pred sobom započinje ovako: »Većina zaraznih bolesti prenosi se rukama«. Drugo, „nulta stopa“ zdravstvenog rizika ne postoji. Ako ostaje mogućnost zaraze Pričešću na usta, to vrijedi i za Pričest na ruku. Ne postoji znanstveni konsenzus oko toga koji je način podjeljivanja Pričesti „sigurniji“. Štoviše, u svom članku na tu temu, pozivam se na razne liječnike koji tvrde da je Pričest na ruku manje „sigurna“ u odnosu na Pričest na jezik. N akoncu, s empirijskoga stajališta, poznata su mi mjesta na kojima se sveta Pričest nastavlja dijeliti vjernicima na usta već mjesecima, no to nije uzrokovalo neke značajne probleme sa zarazom. Uostalom, nisu mi poznata povijesna svjedočanstva o slučajevima zaraze uslijed toga načina pričešćivanja.

P: Što proizlazi iz te „nesigurnosti znanstvenika“?

Mons. Christophe J. Kruijen: Sumnja oko toga koji je najbolji način podjeljivanja svete Euharistije u kontekstu COVID-a trebao je navesti na pravo vjernika da svoga Stvoritelja primaju na usta. To pogotovo vrijedi za vjernike koji pohađaju tzv. „tridentinsku“ misu. Zapravo, vetus Ordo predviđa da vjernici kleče u trenutku Pričesti, što omogućuje optimalno podjeljivanje Sakramenta, odnosno kontakt svećenikovih prstiju s jezikom ili usnama vjernika svodi na minimum. Nadalje, valja imati na umu i narav zakona. Naspram idolatrijskoga otrova pravosudnoga pozitivizma koji se širi, danas valja snažno podsjećati da zakon mora proizlaziti ne prvenstveno iz volje i autoriteta zakonodavca, već iz razumskoga poretka (ordinatio rationis) u vidu općega dobra (usp. sv. Toma Akvinski u Summa Theol. Ia-IIae, q. 90, a. 4, resp.). Norma koja nije ni razumna ni korisna za opće dobro nije zakon, već proizvoljnost i stoga nije po savjesti obvezujuća.

P: Je li u sličnoj situaciji, po Vašem mišljenju, svećenik više duguje posluh biskupu ili višim zakonima, koji drukčije nalažu?

Mons. Christophe J. Kruijen: Riječ je o veoma osjetljivom pitanju, između ostaloga i zato što način primanja svete Pričesti ne podrazumijeva samo disciplinsku sferu, već sadrži i implikacije koje upućuju na duhovnost i, vjerojatno, nauk, kako nas podsjeća Memoriale Domini. Nadalje, obvezujući karakter najnovijih normi koje su donijeli mnogi biskupi i episkopati upitan je s kanonskoga gledišta. Mogu postojati pogreške u prosudbi na tom području, pa i zloporaba moći.

P: U kojem smislu?

Mons. Christophe J. Kruijen: Dat ću Vam primjer. Tijekom postkoncilskoga razdoblja, tzv. Tridentinska Misa bila je smatrana zabranjenom i ukinutom, osim u slučaju indulta. Potom je, 2007., papa Benedikt XVI. izjavio da Rimski misal objavljen 1962. „nikada nije bio ukinut“, što dokazuje da je spomenuta „zabrana“ bila zapravo bez stvarnoga pravnoga uporišta. Pitanje podrazumijeva i osobnu savjest celebranta. Premda ga obvezuju liturgijske norme, svećenik kada predslavi nije robot i u njihovoj primjeni mora uživati stanovitu moć prosudbe. Postoji i slučaj u kojem biskup barem prešutno tolerira da se na nekim mjestima dijeli Pričest na jezik. Stoga, svećeniku ostaje mogućnost da iziđe ususret duhovnim potrebama vjernika na privatnom planu, dok je jasno da se zabrana o kojoj govorimo odnosi samo na javno slavljenje svete Mise.

P: Kako bi se, po Vašem mišljenju, na razuman način moglo izići iz ove situacije koja predstavlja škripac brojnim vjernicima i svećenicima te koji zbog nje trpe?

Mons. Christophe J. Kruijen: Ne smijemo skrštenih ruku gledati činjenično suzbijanje tisućljetnoga liturgijskog običaja, koji izvrsno očituje svetost euharistijskoga otajstva, što veoma pobuđuje vjeru i pobožnost. Valja nam moliti, ali i iznijeti argumente i objavljivati članke.

Izvor: https://cooperatores-veritatis.org/2021/02/26/limposizione-della-comunione-sulla-mano-un-abuso-e-una-forma-di-clericalismo/?fbclid=IwAR07HHlBniX80sabRd4_YcLoiPx8sPLcWs7WcmYK7Fz_dpxgeR9eRXLJjYs

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *