-Moderna stigmatičarka s iznimnim duhovnim darovima-
Maria Teresa Carloni, mističarka dvadesetog stoljeća, poznatija je u Poljskoj, Mađarskoj, (sada bivšoj) Čehoslovačkoj i Bugarskoj nego u svojoj rodnoj Italiji. Poznata kao “Glas utišane Crkve”, cijeli je svoj život posvetila progonjenoj Crkvi pod komunističkim režimom tijekom Hladnog rata.
Maria Teresa rođena je u Udinama u Italiji 9. listopada 1919. u bogatoj i aristokratskoj obitelji. S četiri godine ostala je siroče, te je zajedno s bratom Adolphom otišla živjeti s bakom. Kao dijete i adolescentica patila je od strašnih skrupula. To ju je zajedno s činjenicom da je upoznala svećenike i redovnike koji nisu vodili poučan život udaljilo od Crkve.
Međutim, očajnički je željela pronaći Boga. Sa 17 godina pokušala je još jednom otići na ispovijed, ali svećenik ju je krivo razumio. Izašla je iz te crkve misleći da se više nikada neće vratiti, ali se okrenula prema raspelu i rekla Isusu: “Srest ćemo se opet.”
Od 1939. do 1943. školovala se za medicinsku sestru. Iako je osjećala da je daleko od Boga, prinijela je mnoge žrtve za obraćenje svojih pacijenata te je čak bila otpuštena iz bolničke jedinice zbog protivljenja pobačaju.
Kad je počeo Drugi svjetski rat, radila je kao medicinska sestra za Suvereni malteški red u Rimu. Zbog njezine izvanredne službe, vojska ju je odlikovala Srebrnom medaljom za hrabrost.
Dok je živjela u Rimu, zaljubila se u mladog liječnika. Ovaj mladi doktor, međutim, tragično je stradao kada su jedne noći zajedno bili u liječničkoj viziti.
-Njezin prvi susret s papom Piom XII-
Nakon bombardiranja četvrti San Lorenzo u Rimu tijekom Drugog svjetskog rata, svi su otišli tamo pomoći ranjenima, uključujući papu Pija XII. Maria Teresa bila je ondje i pomagala ranjenima kada je ugledala “svećenika odjevenog u bijelo”. Nije prepoznala papu i rekla mu je: “Požurite, časni oče.” I učinio je kako mu je rečeno.
Nešto kasnije ispratila je vojnike iz bolnice na audijenciju kod Pape u Vatikan. On ju je prepoznao i rekao joj: “Kako to da nisi dolazila ovamo tako dugo?” [što znači Crkvi]. Ne znajući što da odgovori, rekla je: “Nije mi bilo dobro.” Na to je odgovorio: “Znači, lažeš papi?” Kasnije je, prisjećajući se tog trenutka, rekla da je htjela da je zemlja proguta.
-Njezino obraćenje u 32. godini-
Nakon završenog studija pedagogije 1946. vraća se u rodnu Urbaniju. Dana 16. travnja 1951., u dobi od 32 godine, doživjela je obraćenje. Dogovorila je sastanak sa župnikom crkve sv. Franje, ocem Cristoforom Campanom, jer joj je baka umirala. Htjela je i s njim razgovarati, ispričala mu je sve o svojim lošim iskustvima s Crkvom i da je ovo njezin posljednji pokušaj da se vrati.
o. Campana je prihvatio biti njezin duhovnik i vratila se Crkvi.
Dana 16. lipnja 1951., nakon što je zamolila svog duhovnog upravitelja, Maria Teresa daje zavjet trajnog djevičanstva. Od tada je njezin molitveni i pokornički život postao intenzivniji.
-Početak njezinih mističnih iskustava: unutarnje lokucije-
Dok je radila kao medicinska sestra u zakladi Bonomelli iz Milana, dobrotvornoj ustanovi, poslana je u gradić Spotorno, kako bi educirala djecu o prevenciji tuberkuloze. Ubrzo nakon njezina dolaska tamo je izbila epidemija i ona je s djecom bila u karanteni. Tada počinju njezina prva mistična iskustva i o tome počinje pisati pisma svome duhovniku fra Campanu.
Osjećala je da druga osoba govori u njezinoj glavi i kad bi to prestalo, odgovorila bi. U početku su ti dijalozi trajali svega nekoliko minuta, ali kako su postajali duži, ona bi znala ostaviti sve što je radila i sakriti se negdje da se ljudi ne uznemire.
Njen duhovnik je, naravno, bio oprezan, i rekao joj je da ne obraća pažnju na ovaj Glas, da je to vjerojatno njena mašta. Međutim, koliko god se trudila ignorirati ovo, to se nastavilo i njezina borba uzela je danak njezinom zdravlju.
Kad se krajem ožujka 1952. vratila u Urbaniju, otac Campana želio je ispitati što joj se događa. Evo što je napisao:
“Dok mi se obraćala primijetio sam da bi napola zatvorila oči, udaljila se i počela razgovarati s “nekim” nevidljivim. Trajalo bi od petnaest minuta do pola sata. Tada bi se sve vratilo u normalu. Bilo bi joj neugodno kad bi shvatila da sam tu i rekla bi: – Nisam ja kriva. Još ste ovdje?”
Fra Campana je čitao mnoge knjige o mističnim fenomenima, a budući da su njezini razgovori bili visoko duhovni i da on u njima nije našao nikakve doktrinarne pogreške, odlučio je dopustiti da se to nastavi. To se događalo redovito svakog petka.
-Marija Terezija prima stigme-
Jednog petka kad je fra Campana je bio prisutan, čuo je “Glas” koji mu je rekao, preko Marije Terezije: “Želim ponoviti svoju muku u ovom stvorenju. Ti, kao njezin duhovni otac, možeš prihvatiti ili odbiti da se ovo dogodi jer si autoritet koji Me predstavlja, ali znaj da je to Moja volja.”
Iako je fra Camapna shvatio tko mu se obraća, upitao je: “Ali tko si ti?”
Došao je odgovor: “Ja sam Isus. Ova duša mi se ponudila i ja sam prihvatio njenu ponudu. Ona će biti žrtva za spasenje mnogih, prema onome što ti je rekla.”
-“Što da napravim?”
“Sljedećeg Velikog petka, njezine će ruke, stopala i srce biti probodeni. Rane se neće vidjeti izvana, jer sve mora ostati skriveno, kao što si rekao, ali kasnije, kad god želiš, možeš učiniti da se pojave i vidjet će se vidljivo.
U ovom dijalogu možemo vidjeti veličinu svećeništva u Isusovim riječima. Odluku hoće li stigme biti unutarnje ili vanjske, Isus prepušta duhovniku Marije Terezije, fra Cristoforu Campani, koji je kasnije postao monsinjor.
Kada je Marija Terezija došla k sebi, nije se sjećala ničega od onoga što je bilo rečeno u tom dijalogu između Isusa i njezina duhovnika. Fra Campana ju je tada upitao: “Da je Isus želio bliže jedinstvo s tobom, da te ujedini sa svojim patnjama, što bi rekla?”
“Ako On to želi, onda sam voljna.”
“On to želi.” Fr. odgovorio je Campana.
Na Veliki petak, 11. travnja 1952. [koji je usput i blagdan još jedne stigmatičarke – svete Gemme Galgani] fra Campana ju je otišao vidjeti u 14:45 i zatekao je kako pati u krevetu. Pitao ju je pati li mnogo, a stisnutih zuba gotovo nesposobna otvoriti usta, rekla je: “Mnogo.” U 15:00 sati fra Campana je svjedočilo njezinoj strašnoj patnji dok se činilo da je pribijena na križ, a onda se činilo da je dala posljednji dah i izdahnula. Ostala je tako nekoliko minuta, a onda je otvorila oči, nasmiješila se i rekla: “Gotovo je.” Međutim, do ponoći nije uspjela ustati iz kreveta.
-Mistična ženidba-
20. prosinca 1952. Marija Terezija je primila milost duhovne ženidbe. “Glas” je pitao vlč. Campana da je dovede u Crkvu. U 9:30 kleknula je pred oltar i gotovo odmah je započeo dijalog između nje i Isusa. o. Campana je čuo sljedeće: “Isus prihvaća biti tvoj muž, ali želi da njegova žena bude poput Njega: progonjena, gažena, klevetana i uvijek u patnji tijelom i duhom.”
o. Campana je tada čuo Isusa kako mu govori: “Popni se do oltara, podigni oltarnjak, uzmi zlatni prsten i stavi ga mojoj ženi kao opipljiv znak moje ženidbe s njom.” Svećenik je pronašao prsten i stavio ga na prst Marije Tereze govoreći joj: “Nije od mene. Netkoti ga daje kao znak svog jedinstva s tobom.”
Taj je prsten na oltaru ostavila žena koja je bila razočarana svojim brakom.
-Njezina posebna misija, duša žrtve i bilokacija-
Dana 4. siječnja 1953. vlč. Campana doznaje da je Ivana Puškin umrla. Ivana je bila praunuka Aleksandra Sergejeviča Puškina, koji se smatra ocem suvremenog ruskog književnog jezika. Ivana je bila katolkinja i bila je aktivna u podzemnom crkvenom pokretu. Ponudila se kao žrtva za spas Rusije, ali je namjerno isključila Staljinovo spasenje zbog užasnih zločina koje je počinio.
Jednog petka, dok je Marija Terezija trpjela muku Isusovu u svom tijelu, Isus je obavijestio fra Campanu o smrti Ivane Puškin i zamolio ga da kaže Mariji Tereziji želi li ona zauzeti mjesto ove žrtve za spas Rusije i drugih zemalja kojima vlada doktrina ateističkog materijalizma. Marija Terezija je odgovorila: “Ako Gospodin to želi i daje mi potrebnu snagu, prihvaćam.” S tim prihvaćanjem njezine duhovne i fizičke patnje su se povećale, a tako i demonski napadi.
Početkom ožujka 1953. Staljin je umirao. Sljedećeg petka “tajanstveni glas” rekao je fra. Campana, “Sada ću te pitati nešto, ako dopustiš i ovo stvorenje pristane. Prije nego Staljin umre, želim mu dati mogućnost da bude spašen, kao što činim sa svim iskupljenim dušama, unatoč njegovim zločinima. Ako vas dvoje prihvatite, molim vas da ponudite ova tri sata za Staljinovu dušu. Ali nemojte se uznemiriti zbog patnji koje će ovo stvorenje pretrpjeti.”
Marija Terezija je to prihvatila i tri sata je užasno patila. Fr. Campana koji je bio s njom, nije mogao prestati plakati i govoriti: “Dosta.” Nakon tri sata vratila se u normalu. Čini se, međutim, da Staljin nije imao koristi od milosti koju mu je Isus ponudio u trenutku njegove smrti. Blažena Elena Aiello, još jedna talijanska mističarka, dobila je viziju pakla u kojoj je vidjela dušu Staljina i mjesto za njegove sljedbenike.
Nakon Staljinove smrti nastavio se progon Crkve u komunističkim zemljama. U međuvremenu su se patnje Marije Terezije povećale i prema riječima fr. Camapana su započeli novi mistični fenomeni. Jednog nedjeljnog popodneva fr. Campana je čuo kako mu “Glas” govori da je kardinal Stepinac iz mjesta gdje je bio zatočen uspio organizirati u planinama oko Krašića skupine vjernika koje je posjećivao s drugim tajnim svećenicima, Hrvatima i izbjeglicama iz okolnih zemalja. S vremena na vrijeme dolazio ih je vidjeti kako bi ohrabrio njihovu vjeru. Te su nedjelje kardinala zbog loše cirkulacije boljele noge više nego inače, ali je pod svaku cijenu želio prisustvovati tom susretu u planinama. “Glas” je upitao vlč. Campana da pita Mariu Teresu bi li ona preuzela kardinalovu bol na sebe da ga oslobodi kako bi mogao poći na ovaj sastanak. Prihvatila je i odmah otišla u krevet zbog bolova u nogama. U međuvremenu je kardinal Stepinac mogao izvršiti svoje poslanje.
To preuzimanje patnji drugih na sebe, zajedno s fenomenom bilokacije, počelo se događati gotovo svakodnevno dok je pomagala svećenicima koji su bili mučeni u komunističkim zemljama.
-Maria Teresa Carloni s papom Pavlom VI i susret sa Stepincem-
Fr. Campana je zabilježio da se Maria Teresa počela znojiti krvlju na Veliki petak 1954. godine i da se prvi put bilocirala 6. prosinca iste godine. Ova prva bilokacija bila je s kardinalom Wyszynskim, koji je patio jer je bio mučen.
Zapravo, postala je poput odašiljača-prijemnika za progonjene osobe. Iz daleka je čula kako ljudi dozivaju u pomoć. Ovi mistični fenomeni omogućili su fra. Campanu kako bi stupio u kontakt s poglavarima progonjene Crkve, koji nisu mogli stupiti u kontakt sa Svetom Stolicom. Tim posebnim poslanjem Marije Terezije vlč. Campana bi papu informirao o tome što se događalo na ovim mjestima.
Osim što je putovala bilokacijom, Marija Terezija je i fizički putovala na mnoga od tih mjesta i bila u mogućnosti posjećivati vođe Crkve čak i u zatvoru. Njezino prvo putovanje bilo je u Innsbruck, gdje se susrela s kard. Stepincem, te posjetila kard. Mindszenty u zatvoru.
O tom putovanju napisala je izvještaj pod naslovom „Od Innsbrucka do Rima” koju je osobno dala papi Pio XII.
Često je išla bilokacijom gdje god je trebala. Nakon neuspjele bune u Ugarskoj fra. Campana ju je tamo poslao u bilokaciji da ohrabri mađarski narod. Ta bi putovanja u bilokaciji uzela danak fizički i duhovno i učinila je vrlo slabom.
-Mistična sposobnost čitanja duša i otkrivanja blagoslovljenih predmeta i papa Pio XII-
Ranije smo spomenuli njezin prvi providonosni susret s papom Piom XII. u rimskoj četvrti San Lorenzo nakon bombardiranja. Zbog svoje posebne misije susrest će se mnogo puta s papom Piom XII. u Vatikanu. Njezin duhovni otac zakazao bi sastanak s papom. Kad bi stigla u Rim na željezničku stanicu po nju bi dolazio švicarski stražar da je odveze u Vatikan. Ponekad je večerala s papom i onda bi razgovarali cijelu noć. Papu je jako zanimalo što se događa na tim prostorima, čak je i plakao kad je čuo za mučenja i patnje koje su ti ljudi morali podnijeti. Papa Pio XII ju je također pozvao u Castel Gandolfo.
U to vrijeme, 1955. godine, papa Pio XII bio je zabrinut za Euharistiju i za to kako svećenici slave Misu. Budući da je znao da je među mnogim duhovnim darovima koje je Marija Terezija imala, bio i dar da može razlikovati posvećene hostije od neposvećenih hostija, naredio je Mariji Tereziji da prisustvuje svim Misama koje su se slavile 13. lipnja 1955. od 7-8:30. u bazilici svetog Petra i vodi evidenciju o tome koliko su Misa slavili svećenici koji su bili u stanju milosti, koliko u stanju milosti ali s nesavršenošću, koliko u lakom grijehu, koliko u smrtnom grijehu, koliko ih je bilo svetogrdnih a kolike su slavljene na rastresen način.
Marija Terezija kasnije se susrela s Papom kako bi mu podnijela izvješće: Mise slavljene s pozornošću i nakanom – 6; Mise gdje je svećenik bio rastresen ali je Misa još uvijek bila valjana – 8;
Mise u kojima je celebrant bio toliko rastresen da nije došlo do posvete – 1; Mise koje slave svećenici s namjernim lakim grijesima, 5; Mise koje svećenici slave u smrtnom grijehu ali ne svetogrdno – 2; svetogrdne Mise – 0.
-Euharistijsko čudo–
Na dan kada je papi predala ovo izvješće, ručala je s njim, a potom su prošetali Vatikanskim vrtovima. Tijekom njihove šetnje Papa je iz džepa izvadio spremnik s 4 hostije. Pokazao ih je Mariji Tereziji i upitao: “Koje su od ove 4 hostije posvećene?”
Marija Terezija, natjeravši dvije od njih da padnu na zemlju, pokazala je na dvije preostale u njegovoj ruci i rekla: “Ove su posvećene.”
Na to je Papa rekao: “Zamolimo Gospodina da nam da znak da su ove posvećene.” Tada su se odjednom pojavile dvije mrlje krvi na dvjema hostijama koje je Papa držao. Papa je bio dirnut do suza i kleknuo je, kao i Marija Terezija. Jednu od tih hostija dala je Mariji Terezi i rekla joj da je stavi u mali spremnik i drži blizu srca ispod odjeće.
Bilo je mnogo susreta između pape Pija XII. i Marije Tereze Carloni. Dana 30. rujna 1956. u Castel Gandolfu, papa Pio XII. bio je nazočan mističnom trpljenju Marije Terezije u trosatnoj agoniji. Ležala je na papinskom krevetu, a Papa je klečao uz krevet plačući.
Njezina posljednja audijencija kod pape Pija XII. bila je 29. rujna 1958. u Castel Gandolfu. Na tom susretu Marija Terezija ispričala mu je o svom nedavnom putovanju u Rusiju (6.-17. kolovoza 1958.) Papa je mnogo plakao kad je čuo za strašne patnje tamošnjih ljudi, a zatim je rekao Mariji Terezi: „Zbogom, kćeri moja .”
Papa se 9. listopada oko 3 sata ujutro ukazao Mariji Tereziji u njezinu domu u Urbaniji kako bi joj povjerio Tihu/Ušutkanu Crkvu [Crkvu u progonjenim područjima pod komunističkim režimima]. U 3:52 papa Pio XII je umirao u Castel Gandolfu.
Mnogo godina kasnije, kada je Marija Terezija bila uznemirena zbog problema i napetosti među kurijom u Urbaniji, papa Pio XII ukazao joj se odjeven u crveno na godišnjicu svoje smrti. Pitala ga je: “Zašto ne nosite bijelo?”
On je odgovorio: “Zato što voliš mučenike, a ne svećenstvo. Ti si “antiklerikalac” ali te razumijem. To nije tvoja krivnja. Ti si samo žrtva. Na kraju života i ja sam bio “antiklerikalac”. Biti “antiklerikalac” danas znači biti protiv onih svećenika koji nisu svećenici, a ne protiv Boga i klera koji Ga brane.”
“Ali gdje su ti svećenici?” pitala je
“Ima ih jako malo, iako svećenika u svijetu ima mnogo. Laku noć.” a onda je nestao.
-Marija Terezija i papa Ivan XXIII-
Marija Terezija imala je četiri audijencije kod pape Ivana XXIII. U audijenciji 20. prosinca 1959., u nazočnosti kardinala Ottavianija i kardinala Wedela. Marija Terezija izvijestila je papu o tome što se događa u progonjenoj Crkvi. Ovo izvješće temelji se na njezinim bilokacijskim posjetima čelnicima Crkve u tim zemljama od 1. do 17. prosinca. Papa joj je darovao misnicu koju je čuvala u svojoj privatnoj kapeli u Urbaniji.
Tijekom audijencije u ožujku 1961. Marija Terezija govorila je Papi o problemima Crkve u Sudanu, nakon njezina nedavnog putovanja onamo. Duhovno je posvojila mnoge sjemeništarce iz Sudana te za njih molila i trpjela.
Dana 3. lipnja 1963. otišla je u bilokaciju umirućem papi. Evo što je napisala:
Otišao sam do bolesničke postelje Ivana XXIII koji je umirao. Prepoznao me i povjerio mi Tihu Crkvu. Ovo su njegove točne riječi: “Žrtvovao sam svoj život za Sabor i za Tihu Crkvu. Sada ja umirem, ali ti bi trebala živjeti za ovo. Nakon moje smrti, izgradi razlog za svoj život i živi za to. Ovo je nasljedstvo koje ti ostavljam.”
Nakon smrti pape Ivana XXIII., imala je nekoliko audijencija kod pape Pavla VI., koji ju je ohrabrio da nastavi sa svojom misijom.
-Njezino hodočašće u Svetu Zemlju: Isus se tri puta pojavljuje kao pastir Mariji i njezinoj prijateljici-
Marija Terezija hodočastila je u Svetu Zemlju u siječnju 1967. U svom dnevniku piše o tri susreta nje i njezinog prijatelja s Gospodinom Isusom. Prvi susret dogodio se u Getsemanskom vrtu. Bila je s prijateljem i pitali su se gdje se točno Isus molio u vrtu. Marija Terezija je rekla da će morati pitati samog Isusa gdje da kleknu i poklone se. Sljedeće je preuzeto iz njenog dnevnika:
Ispred nas je bila nepoznata grupa koju je fratar, koji je bio njihov vodič, poveo u unutrašnjost bazilike. Ostadosmo nas dvoje sami u vrtu; gledali smo dolinu Kidron dolje i Jeruzalem gore. Išli smo od jedne stoljetne masline do druge, sve ih nježno milujući, pokušavajući izbjeći stršenje stijena koje vire iz zemlje, i gotovo u isto vrijeme pitali jedno drugo: „Što misliš koje je Isusovo mjesto? Mora da smo jako blizu.” Iza nas je stigao odgovor na savršenom talijanskom: “Vi ste zaista ovdje, stranci.”
Odjednom smo se okrenuli, uvjereni da je to zacijelo svećenik, no umjesto toga oči su nam se susrele s mladićem,odjevenim u domaću odjeću, svečanim i ne pretjerano visokim. Lice mu je bilo vrlo preplanulo od sunca; njegova kosa, napola skrivena velom koji mu je prekrivao leđa do stopala poput pelerine, bila je bakrenocrvena i duga poput ženske; brada mu je bila iste boje; njegove oči koje su bile tamnozelene boje mora otkrivale su pogled neobične inteligencije, glas mu je bio baritonski, ali sladak. Tunika s velom iznad glave bila je nebesko plava. Habit mu je bio bijel i dugačak do zemlje i vezan oko struka bijelim pojasom. Desna mu je ruka bila ispravljena uz bok, a lijeva ruka, sužena i ne gruba kao u radnog čovjeka, držala je grubi i dugi štap, kakvim se i danas koriste pastiri. Služi kao oslonac i za poravnavanje ovaca. Nosio je sandale napravljene od kožnih traka. Bio je vrlo običan čovjek, osim što je bio elegantan.
Pogled mi se, možda na sekundu, izgubio u neznančevom pogledu, a onda se okrenuo prema mom prijatelju koji je toliko problijedio da je izgledao kao krpa natopljena lugom i djelovao je ošamućeno…imala sam maslinovu grančicu u mojoj ruci koju sam odlomila s nekog drva; bila je to lijepa grančica, mlada, zelena, živahna. Stisnula sam je u šaci i oštetila.
Shvatila sam da crte lica tog čovjeka nisu bile lijepe, već čudne i grube, ali su odisale takvom muževnošću da su bile privlačne. Bili smo tri ljudska bića, ali smo izgledali kao tri kipa. Čak i priroda kao da se skamenila. Namjeravala sam probiti led, tišinu, tišinu i gotovo nasilno upitala: „Govoriš talijanski. Tko si ti?!”
Taj baritonski glas, nimalo potresen mojom eksplozijom, nego prilično sladak i ne manje svečan nego prije, odgovorio je: “Ja sam Pastir.”
Prišao mi je blizu i ispružio desnu ruku kako bi dohvatio jednu od stoljetnih maslina koja je bila iza mene i pružio mi grančicu. Nije mogao izabrati ružniju grančicu od te! Listovi su joj bili suhi, prljavi, s rupama, smežurani.
“Ovo stablo masline – rekao je stavljajući mi grančicu u ruku – “je ono koje ste tražili. To je ono koje je vidjelo pospanost apostola i Božju bol.”
-“Ali tako je ružna” – odgovorila sam – “moja je ljepša.”
“Ali moja je – odgovorio je – ona prava.”
Prizor je postajao nevjerojatan: moj prijatelj je još uvijek bio ošamućen i nije se oporavio, bio je blijed, očiju ukočenih bez da vidi, a usta su mu bila otvorena kao budali. Mogla sam reagirati izvana, ali osjećala sam se mučeno. Nepoznati glas je mirno i melodično nastavio: „Tražili ste sveto mjesto na stijeni: ono je ovdje, bacite kamen. Stavi svoju nogu ovdje i okreni se Jeruzalemu, a ti – rekao je mom prijatelju uzimajući kamen – baci ga zatvorenih očiju. Gdje padne, tu sam plakao.”
Dok ga je slušao, ja sam, pokušavajući držati oči otvorene, protestirala: “Razbit ćeš prozor bazilike.” Pastirova je ruka uhvatila moju bez riječi. Kamen je poletio i kao da je udario u nevidljivu prepreku nekoliko centimetara od prozora mozaika i pao na tlo pomičući se ulijevo. . Rekao je: “Učinjeno je: tamo sam plakao.”
Stigla sam na to mjesto prije prijatelja jer sam vidjela gdje je pao kamen, on je imao zatvorene oči. Sagnula sam se i usred neplodnog tla stršio je mali vrh stijene. On je također dotrčao i klanjao se, zario je ruke u zemlju tolikom silinom da su mu nokti bili polomljeni; zatim je skočio na noge i viknuo kao luđak s rukama prema nebu: “To je On. To je On. To je Isus.”
Oči pastira zaiskrile su od sreće i On je počeo odlaziti.
Ja sam, zapanjen onim što se događalo, jedva čekao povratiti glas dok je čovjek odlazio; konačno sam eksplodirala u krik: “Zaustavite ga. Reci mu da ostane s nama.” Ni moj prijatelj nije imao mnogo glasa, ali pastir je imao uši. Bio je daleko i malo u našem vidokrugu, ali njegove riječi kao da su dolazile iz naše nutrine. Okrenuo se, pružio desnu ruku prema nama i čuli smo kako govori: “Ne ostavljam vas. Vidjet ćemo se opet.” Zatim je nastavio svojim putem, udaljavajući se sve dok nije nestao. Nestao nam je iz vida jer je bio predaleko. Reći da je nestao bila bi laž.
Ponovno su vidjeli Isusa kad su posjetili brdo Tabor. Isus se prisjetio Preobraženja i rekao im da se ono pogrešno naziva “čudom”. Bio je to zapravo prestanak čuda, jer je to bila njegova prava božanska bit. Čudo je bila njegova ljudskost. Tada im je Isus nastavio pokazivati mjesta spomenuta u Evanđeljima.
Treći put su susreli Isusa kada su 7. siječnja otišli vidjeti Brdo Blaženstava:
Pokušavali smo zamisliti kako je to biti blažen [poput duša na nebu], a Pastir je došao prema nama. Uvijek je bio isti, samo što mu je ovoga puta ogrtač bio crven, a ne plav. Sjedili smo na travi i gledali u jezero: “Ovdje je vrlo mirno, zar ne?” Tim nas je riječima ponovno probudio i nismo imali priliku ustati jer je on već sjedio ispred nas. “To je mir koji ljudima dosadi – nastavio je – mir koji je možda monoton za one koji ne vole kontemplaciju i tišinu. Ali monotonija uzdiže um i srce onoga koji ima vjere; s druge strane, gužva i metež zamagljuju mozak. U čvrstom i nepromjenjivom miru kao što je ovaj, Bog Pravde će suditi dušama. Neće ih pitati detalje o njihovim životima, neće ih pitati koliko su sati radili ili molili, ali će morati odgovoriti o dobročinstvu prema bližnjemu. Jeste li bili skromni? Jeste li bili krotki? Jeste li dostojno patili? Jeste li bili gladni i žedni za pravdom? Jeste li imali milosti? Jeste li bili čisti? Jeste li bili instrumenti mira? Jeste li bili progonjeni zbog ljubavi prema meni? Uistinu vam kažem da će se dušama suditi samo na temelju ovoga, to jest ljubavi.” Ustajući, blagoslovio nas je govoreći: “Vidimo se u Kraljevstvu moga Oca. Čekam vas među blaženima.
-Marija Terezija i papa Ivan Pavao II: Posjet Papi putem bilokacije-
Karola Wojtylu upoznala je tijekom svog putovanja u Poljsku kada je išla na susret s kard. Wyszynski, koji je u to vrijeme bio krakovski biskup. Za vrijeme papinstva Ivana Pavla II., imala je dvije audijencije kod njega, 20. siječnja 1979. i 21. veljače 1980. Trebala se s njim susresti još jednom, ali zbog lošeg zdravstvenog stanja nije mogla doći na audijenciju.
Dana 13. svibnja 1981., kada je Papa upucan, Maria Teresa ga je otišla vidjeti u bolnici u bilokaciji. Fr. Campana je ostavila pisano svjedočanstvo koje pokazuje da je te večeri u 8:30 otišla vidjeti papu u bilokaciji. Smatrao je da je to izuzetna milost koju je Papa primio jer Marija Terezija zbog slabog zdravstvenog stanja dugo nije bila nigdje. To je vjerojatno bila njezina posljednja bilokacija. Rekla je da je s papom ostala od 20:30 do 1:00 ujutro. Papa Ivan Pavao II prepoznao ju je kad je prišla njegovoj postelji, ali je nikad prije nije vidio takvu, u bilokaciji. Sutradan je vlč. Campana ju je ispitivao o detaljima onoga što je vidjela i ona je opisala sve u sobi. Pitao ju je tada: “Kad si takva (u bilokaciji), koliko si mlada, stara?” Ona odgovori: “Nisam dijete ni starica, ni velika ni mala, ali osjećam da sam u punini života.”
-Prema kraju-
Tijekom posljednjih godina svog života Marija Terezija je pretrpjela mnoge tjelesne bolesti i duševne boli. U isto vrijeme počele su nestajati nadnaravne patnje i darovi. Umrla je od peritonitisa 17. siječnja 1983. u 11:20 ujutro. Pokopana je na groblju u Urbaniji. Slijedeći njezinu želju, na njenoj je nadgrobnoj ploči ispisan sljedeći epitaf: Mihi vivere Christus est, et mori lucrum.
Sva dokumentacija o njezinu životu i djelovanju predana je Marijanskom svetištu Jasna Gora u Czestochowi u Poljskoj.
Priredio: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios
(Izvor: mysticsofthechurch)