Vjerovanje koje molimo nedjeljom i na blagdane govori o jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. Međutim, kako svi znaju, Crkva na koju se ovo Vjerovanje odnosi obično se jednostavno naziva Katolička Crkva. Nije, usput rečeno, ispravno nazivati je Rimokatoličkom Crkvom, već jednostavno Katoličkom Crkvom.
Izraz Rimokatolička Crkva ne koristi sama Crkva; to je relativno nov izraz, i to uglavnom ograničen na engleski jezik. Engleski govoreći biskupi na Prvom vatikanskom saboru 1870. godine vodili su odlučnu i uspješnu kampanju kako bi osigurali da se izraz rimokatolička nigdje ne pojavi u službenim dokumentima Sabora koji se odnose na samu Crkvu – i taj izraz nije bio uključen.
Slično tome, izraz rimokatolička nećete pronaći ni u 16 dokumenata Drugog vatikanskog sabora. Papa Pavao VI. potpisao je sve dokumente Drugog vatikanskog sabora riječima: “Ja, Pavao, biskup Katoličke Crkve.” Jednostavno tako – Katolička Crkva. Postoje spominjanja rimske kurije, rimskog misala, rimskog obreda itd., ali kada se pridjev rimska primjenjuje na samu Crkvu, tada se odnosi na Rimsku biskupiju.
Primjerice, kardinali se nazivaju kardinali Svete Rimske Crkve, ali to znači da, kada su imenovani kardinalima, time postaju počasni klerici domaće biskupije Svetog Oca – Rimske biskupije. Svaki kardinal dobiva titularnu crkvu u Rimu, a kada sudjeluju u izboru novog pape, sudjeluju u procesu koji su u davna vremena provodili upravo klerici Rimske biskupije.
Iako je Rimska biskupija središnja za Katoličku Crkvu, to ne znači da je rimski obred – ili, kako se često naziva, latinski obred – istovjetan s čitavom Crkvom. Takvo bi shvaćanje zanemarilo bizantski, kaldetski, maronitski i druge istočne obrede, koji su jednako dio Katoličke Crkve danas kao što su bili u prošlosti.
U naše vrijeme pridaje se mnogo veći značaj tim nerimskim obredima Katoličke Crkve. Drugi vatikanski sabor posvetio je poseban dokument, Orientalium Ecclesiarum (Dekret o istočnim katoličkim Crkvama), upravo istočnim obredima koji pripadaju Katoličkoj Crkvi, a Katekizam Katoličke Crkve također posvećuje značajnu pozornost njihovim jedinstvenim tradicijama i duhovnosti.
Dakle, ispravan naziv za opću Crkvu nije Rimokatolička Crkva. Daleko od toga. Taj se izraz uglavnom proširio u zemljama engleskog govornog područja, a najviše su ga promicali anglikanci, zagovornici tzv. teorije grana Crkve. Prema toj teoriji, jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva iz Vjerovanja trebala bi se sastojati od triju glavnih grana – anglikanske, pravoslavne i tzv. rimokatoličke. Upravo kako bi spriječili takvo tumačenje, engleski govoreći biskupi na Prvom vatikanskom saboru uspjeli su upozoriti Crkvu da nikada službeno ne koristi taj izraz, jer bi lako mogao dovesti do pogrešnih zaključaka.
Danas, u vremenu raširenog neslaganja unutar Crkve i opće zbunjenosti oko autentičnog katoličkog identiteta, mnogi vjerni katolici počeli su koristiti izraz rimokatolička kako bi naglasili da je Crkva iz Vjerovanja ista ona Crkva koja je ujedinjena s Kristovim Namjesnikom u Rimu, Papom. Njihovo je razumijevanje ispravno, no unatoč tome, takvi katolici trebali bi biti oprezni u korištenju tog izraza, ne samo zbog njegovih sumnjivih anglikanskih korijena (kojima se pokušavalo sugerirati da postoji još neka druga katolička Crkva osim one rimske), već i zato što se taj izraz često koristi kako bi se Katolička Crkva prikazala kao nešto drugo i manje od Crkve iz Vjerovanja.
Primjerice, neki teolozi skloniji otpadništvu koriste taj izraz kako bi sugerirali da je Katolička Crkva tek još jedna suvremena kršćanska denominacija, a ne Tijelo koje je istovjetno s jednom, svetom, katoličkom i apostolskom Crkvom iz Vjerovanja.
Ispravan naziv Crkve, dakle, jest Katolička Crkva.
Katolička Crkva kroz povijest
Izraz katolička jednostavno znači opća, sveopća, a kada su ga u ranoj Crkvi koristili sveti Ignacije Antiohijski i sveti Polikarp Smirnski, mislili su na Crkvu koja je već tada bila svugdje, za razliku od različitih sekti, raskolničkih i odcjepljenih skupina koje su se ovdje i ondje javljale u suprotnosti s Katoličkom Crkvom.
Taj je izraz već tada bio prepoznat kao osobito prikladan naziv jer je Katolička Crkva bila za sve, a ne samo za posvećene, entuzijaste ili posebno inicirane koji su je mogli privući.
Također, već je tada bilo jasno da je Crkva katolička jer – da se poslužimo suvremenim izrazom – u sebi sadrži puninu sredstava spasenja. Ona je također bila predodređena da bude opća ne samo u prostoru nego i u vremenu, i upravo se na nju odnosi Kristovo obećanje Petru i ostalim apostolima: “Vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18).
Katekizam Katoličke Crkve sažeto objašnjava sve razloge zbog kojih se Kristova Crkva od davnina naziva Katolička Crkva:
Crkva je katolička jer naviješta puninu vjere. U sebi nosi i posreduje cjelokupnost sredstava spasenja. Poslana je svim narodima. Govori svim ljudima. Obuhvaća sva vremena. Po svojoj je naravi misijska. (KKC, br. 868).
Tako je to ime postalo trajno vezano uz Crkvu. Do prvog ekumenskog sabora u Niceji, 325. godine, biskupi su već sasvim prirodno koristili taj naziv za univerzalno tijelo Crkve, nazvavši je u službenim dokumentima Katolička Crkva.
U četvrtom stoljeću sveti Ćiril Jeruzalemski zapisao je:
Ne pitaj samo gdje je Gospodnja kuća, jer sekte također pokušavaju svoje jazbine nazvati Gospodnjim kućama; nego pitaj gdje je Katolička Crkva. Jer to je vlastito ime ovoga svetog Tijela, Majke svih, Zaručnice našega Gospodina Isusa Krista. (Kateheze, XVIII, 26).
Ista se potraga mora provesti i danas, jer se ime prave Kristove Crkve nije nimalo promijenilo. Stoga nije bilo iznenađujuće što je Katekizam Katoličke Crkve prihvatio isti naziv koji Crkva nosi kroz cijelu svoju dugu povijest.
___________________________
Izvor: EWTN
https://www.ewtn.com/catholicism/teachings/how-did-the-catholic-church-get-her-name-120
