“SKRIVENI LJUDSKI ŽIVOT U UTROBI NEĆE BITI PREPOZNAT DOK SE NE PREPOZNA SKRIVENI BOŽANSKI ŽIVOT U EUHARISTIJI”
Službenica Božja s. Consolata Bertone: “..Nisam ovo namjeravala pisati no Isus mi je otkrio vezano za svetu Pričest..”/ “Nikad to nisam znala; nitko mi nikad nije rekao..”

s. Consolata: “Ako želimo da se vjera prenosi i širi svijetom, prema našem euharistijskom Gospodinu trebamo se odnositi s poštovanjem koje proizlazi iz duboke ljubavi prema Njemu i osjećaja strahopoštovanja prema Njegovoj Svetoj Prisutnosti. Kako sada stvari stoje, naši postupci su u suprotnosti s našim riječima. Kažemo da je to Isus: Njegovo Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo, ali naša djela ne govore da vjerujemo da primamo Boga. Sada ću napisati nešto što nisam namjeravala napisati. Vjerujem da Gospodin to želi; Reći ću vam zašto.

Rekla sam Gospodinu mnogo puta tijekom godina da ću učiniti sve što traži, ako mi samo da do znanja što je Njegova volja. Način na koji me On inače uvjerava u svoju volju jest tako što ju manifestira na tri načina. U proteklih nekoliko dana dogodile su se sljedeće tri stvari:

1. Svećenik mi je rekao da je prošle godine sedam posvećenih hostija pronađeno na raznim mjestima u crkvi. Zaprepaštena, pomislila sam “ako su pronašli sedam hostija u crkvi ove prilično male župe, koliko su se puta takve travestije dogodile u drugim crkvama diljem zemlje i svijeta?!”

2. Rečeno mi je da je prije nekoliko godina u maloj crkvi u ruralnom okruženju žena prišla svećeniku – vidno potresena i držeći bijelo platno. Rekla je: “Oče, ja imam Isusa.” Objasnila je da joj je stric upravo rekao da je išao na Pričest na sprovod svog rođaka, ali je znao da ne smije primiti, pa je odnio hostiju kući i stavio je u Bibliju. Imao je još jednu negdje u kući koji je uzeo iz crkve prije tri godine, ali se nije mogao sjetiti gdje ju je stavio. Svećenik je rekao ženi da se vrati i kaže mu da on (svećenik) više neće jesti dok se hostija ne pronađe i ne vrati. Kasnije tog dana Hostija je vraćena.

3. Jedna sestra iz Pennsylvanije poslala mi je poveznicu na stranicu koja je govorila o papinskoj Misi na Filipinima 2014. Tamo sam pročitala: “Toliko se ljudi (7-8 milijuna) javilo na Pričest da je to bila logistička nemogućnost distribucije Pričesti svima njima na uredan način. Umjesto toga, Hostije su prolazile iz ruke u ruku, iznad glave, kroz gomilu. Koliko je fragmenata izgubljeno da bi se smrvili pod nogama? Koliko je cijelih Hostija izgaženo u blato?”

Nekoliko tjedana nakon što mi je svećenik nasamo rekao o oskvrnjenju – sedam hostija pronađenih u njegovoj župnoj crkvi – obavijestio je o tome cijelu župu tijekom propovijedi jedne nedjelje. Bili su obaviješteni, iako ne ovim riječima, o stvarnosti, da se prema živom Utjelovljenom Bogu, Isusu Euharistijskom, u njihovoj župi odnosilo s velikim nepoštovanjem i užasnom omalovažavanjem od strane nekih koji su se pretvarali da ga primaju u svetoj Pričesti i koji su Ga zatim stavili ispod kipa, na pod ili u misalette. Tog dana, nakon Mise, ljudi su kao i obično napuštali crkvu, pozdravljajući se na izlasku, smijući se i razgovarajući kao da im se ništa važno nije otkrilo. Sjedila sam u klupi i plakala.
U to vrijeme u vijestima je bilo objavljivanje videa koji su otkrili da je Planned Parenthood prodavao dijelove tijela pobačenih beba. Sljedeći dan nakon Mise žarko sam se molila da se Planiranom roditeljstvu ukine financiranje – da se naši porezni dolari više ne troše za subvencioniranje ovog zlog posla.

Tada sam u svom srcu čula ove riječi: “Skriveni ljudski život u utrobi neće biti prepoznat/priznat dok se ne prizna skriveni Božanski Život u Euharistiji.”
Sljedeći dan nakon Mise čula sam: “Pokrenite pokret za obnovu zakona Crkve.” Odmah sam shvatila da je riječ o zakonu o primanju Isusa u svetoj Pričesti na jezik.

Sad imam dilemu. Vjerujem da me Gospodin uputio da “pokrenem pokret za obnovu zakona Crkve”. Ali USCCB (Konferencija katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država) rekla je da je u Sjedinjenim Državama način primanja svete Pričesti stojeći i primajući na ruku. Ja sam vjerna kći Crkve; Znam da Duh Sveti nepogrešivo vodi Crkvu u pitanjima vjere i morala – ne mene. Želeći biti vjerna Crkvi i razlučiti je li ono što sam razumjela doista od našeg Gospodina, moram učiniti dvije stvari: prvo, utvrditi protivi li se ono što mislim da Gospodin od mene traži bilo Svetom pismu bilo učenju Crkve. ; Znam da Gospodin nikada ne bi tražio od mene ili bilo koga da se protivi Svetom pismu ili učenju Crkve. Ako je ono za što se osjećam pozvanim protivno nauku Crkve, to je kraj priče. Neću postupiti po tome. Ali ako to nije u suprotnosti s učenjima Crkve, onda, druga stvar koju ću učiniti jest potražiti vodstvo od mudrog čovjeka, kao što nas Sveto pismo upućuje da činimo, da vidim kako trebam postupiti. Dakle, prvo malo istražimo.

Dana 15. kolovoza 2015., biskup biskupije Oruro, Bolivija, izjavio je da više neće dopustiti pričest na ruku. U izvješću stoji da je biskup, poljski misionar Verbite Krzysztof (Cristobal) Białasik, donio ovu odluku nakon što je primijećeno da neki ljudi primaju hostiju, ali je ne konzumiraju, očito želeći je odnijeti iz nepoznatih razloga.
I u Sjedinjenim Američkim Državama “svaki biskup može, prema svojoj razboritoj prosudbi i savjesti, odobriti u svojoj biskupiji uvođenje novog obreda davanja pričesti”. Dakle, svaki biskup može ili ne mora dopustiti prakticiranje Pričesti na ruku; on odlučuje je li to dobro za njegovu mjesnu Crkvu ili nije.
Zakon Crkve je da se sveta Pričest dijeli na jezik. Primiti u ruku posljedica je indulta, iznimke od zakona koju su tražili biskupi nekih zemalja. Ovdje je izvadak iz vatikanskog dokumenta koji daje indult SAD-u da dopusti dijeljenje svete Pričesti na ruke.

„Odgovarajući na zahtjev Vaše biskupske konferencije o dopuštenju pričešćivanja polaganjem hostije na ruke vjernika, želim priopćiti sljedeće. Papa Pavao VI. skreće pozornost na svrhu Instrukcije Memoriale Domini od 29. svibnja 1969., o zadržavanju tradicionalne prakse u uporabi. (Memoriale Domini preporučuje pričest na jezik.) Istodobno je uzeo u obzir razloge dane u prilog vašem zahtjevu i ishod glasovanja o ovom pitanju. Papa dopušta da na cijelom području vaše konferencije svaki biskup može, prema svojoj razboritoj prosudbi i savjesti, odobriti u svojoj biskupiji uvođenje novoga obreda davanja Pričesti. Uvjet je potpuno izbjegavanje svakog uzroka šokiranja vjernika i svake opasnosti nepoštovanja prema Euharistiji.”

Postoji biskup, biskup Athanasius Schneider u Kazahstanu, koji putuje svijetom pokušavajući obnoviti poštovanje prema našem euharistijskom Gospodinu. Evo što je napisao:
“Nažalost, u posljednjih četrdeset, pedeset godina raširen je način primanja i dijeljenja svete Pričesti, zvan “na ruku”, što je doista uzrok, učinkoviti uzrok smanjenja savjesti i vjere da to je Gospodin. Kada mogu rukovati hostijom na vrlo sličan način kao što mogu rukovati čipsom i uzeti s dva prsta i staviti u usta — iste geste kao Pričest u ruci…”

Kardinal Antonio Canizares Llovera, bivši prefekt vatikanske Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, sada nadbiskup Valencije u Španjolskoj, u intervjuu za CNA tijekom posjeta Limi u Peruu preporučio je katolicima da primaju Pričest na jezik, klečeći. “To je jednostavno priznavanje da smo pred samim Bogom i da je On došao k nama nedostojnima. Primanje Pričesti na ovaj način je znak adoracije koji treba obnoviti. Mislim da se cijela Crkva treba pričešćivati klečeći.”

Mnoge luteranske zajednice primaju pričest klečeći i na jezik. Luther nije nijekao Stvarnu Prisutnost. Imao je predodžbu da tako što je župnik proglasio kruh i vino tijelom i krvlju Kristovom to i postajalo time, slično kao kad je Ivan Krstitelj proglasio Isusa Jaganjcem Božjim. Budući da je Luther vjerovao da je to Kristova stvarna prisutnost, uputio je svoje sljedbenike da kleknu i prime na jezik. Calvin je, s druge strane, poricao stvarnu prisutnost Isusa u Euharistiji i želio je da njegovi sljedbenici ne kleče, kako nitko ne bi vidio i pomislio da štuju/obožavaju ono što su primili. Želio je da stoje i prime u ruku. (vidi J. R. Luth, “Communion in the Churches of the Dutch Reformation to the Present Day”)
Jedan luteranski obraćenik je napisao: “Kad sam bio luteranin, kad sam išao na pričest primao sam kruh. Kao luteranin primao sam kruh klečeći i na jezik. Sada sam katolik i primam našeg Gospodina Isusa stojeći i u ruci.”
Ovaj čovjek sada shvaća da je ono što je primao u protestantskoj crkvi bio kruh. Kad katolički svećenici slave Misu, Krist postaje prisutan jer su valjano zaređeni. To jest, katoličke svećenike zaređuje biskup koji svoje zaređenje može pratiti do jednog od apostola—apostola koji su od samoga Krista primili moć mijenjati kruh i vino u Kristovo tijelo, krv, dušu i božanstvo, moć opraštati grijehe i dijeliti sve sakramente. To se zove apostolska sukcesija koju je Krist namijenio svojoj Crkvi tako da ne samo apostoli mogu jesti Njegovo Tijelo i piti Njegovu Krv, nego da svaki vjerni član Njegove Svete Crkve može primati ovu svetu hranu do kraja vremena.

Da, ono što primamo je sveto; to je Gospodin. Kleknuti i primiti na jezik prikladniji je način neverbalne komunikacije da vjerujemo u ono što ispovijedamo. Osim toga, Pričest na jezik važna je i iz još jednog razloga. Biskup Schneider nastavlja:
“…najžalosniji aspekt u ovom načinu (Pričesti u ruci) je gubitak brojnih fragmenata hostije, jer padaju, neprestano – to nitko ne može poreći. To je činjenica. Ili se lijepe na dlanove, ili prste. I onda padnu na zemlju, a onda gaze. Našeg Gospodina gaze Njegovi vjernici u brojnim crkvama. A mi nastavljamo tiho i nitko ne viče!”
Nakon što sam pročitala što je napisao, htjela sam viknuti, sa suzama u očima, “Dosta! Molim te, dragi Gospodine, neka prestane…”

Prije mnogo godina primila sam svetu Pričest na ruku. Zatim sam pročitala – ne mogu se sjetiti gdje – da se to ne sviđa Gospodinu. Nedugo nakon toga doznala sam da Sveti Otac, papa Ivan Pavao II., neće dijeliti Pričest na ruke, nego samo na jezik. Tijekom tog istog vremenskog razdoblja, rečeno mi je da Majka Terezija nije primala na ruku i da je to pravilo vrijedilo za sve sestre (nap. prev. Iako postoji jedna slika gdje Majka Terezija prima na ruku, čemu je mogući razlog ono što i danas često nažalost viđamo: neki svećenici odbijaju dati Pričest klečeći i na jezik, samo na ruku.)
Ono što je fr. Rutler u svojoj homiliji u nastavku rekao je razlog za razmišljanje.
Otac George William Rutler je u propovijedi na Veliki petak 1989. rekao:
“„Reći ću vam jednu tajnu, budući da zajedno imamo samo tisuću bliskih prijatelja, a i zato što su s nama Misionarke milosrđa koje je Duh Sveti poslao u svijet da se otkriju tajne mnogih srdaca. Jako davno služio sam Misu i propovijedao za njihovu majku, Majku Tereziju iz Calcutte, i nakon doručka proveli smo dosta dugo vremena razgovarajući u maloj sobi. Odjednom sam se zatekao kako je pitam (ne znam zašto): ‘Majko , što misliš da je najveći problem na svijetu danas?’
Ona je više nego itko mogla navesti bilo koga od sljedećih kandidata: glad, kuga, bolest, raspad obitelji, pobuna protiv Boga, korupcija medija, svjetski dug, nuklearna prijetnja itd. Ne zastajući ni sekunde, rekla je: ‘Kamo god u cijelom svijetu idem, ono što me čini najtužnijom je gledati kako ljudi primaju Pričest na ruku.’”

Pretpostavljam da svi koji ovo čitaju vole Isusa i primaju ga u svetoj Pričesti s velikim poštovanjem. Moja namjera nije nikoga kritizirati. Imam vrlo dragu prijateljicu koja voli našeg Gospodina i koja je primala Pričest u ruku. Kad sam s njom prvi put razgovarala o tome, rekla mi je zašto prima u ruku. Sa suzama ljubavi u očima, rekla mi je kako gleda našeg euharistijskog Gospodina u svojoj ruci, i misli kako je On ponizan, da dođe k njoj. Dakle, ni na koji način ne dovodim u pitanje ljubav onih koji primaju u ruku. Zapravo, većina ljudi mlađih od šezdeset i pet godina nije bila poučena ni na koji drugi način osim kako primati u ruku, pa većina nema pojma da je ZAKON CRKVE primiti našeg Gospodina na JEZIK.
Osjećam se ponukanom reći iz ljubavi prema Euharistijskom Isusu – Onome Kome smo moje sestre i ja predale svoje živote – da se zbog Pričesti na ruku, na mnogim mjestima redovito događaju mnoge profanacije Svete Euharistije . Na primjer, ne iz nepoštivanja, već zbog nedostatka pouke, mnogi ne znaju da kada se sveta Pričest prima u ruku, svete čestice vrlo često, ako ne uvijek ili većinu vremena, ostaju u ruci nakon primanja hostije. Neke čestice padaju na zemlju i našeg Euharistijskog Gospodina se gazi.
Nikad to nisam znala; nitko mi nikad nije rekao. Tek kad sam pročitala što je Majka Tereza rekla, provjerila sam svoju ruku nakon što sam primila Pričest; i, na svoje iznenađenje, doista sam vidila Čestice Hostije, male Svete Čestice – Isusa! Konzumirala sam preostale čestice i od tada primam na jezik.

Bog je objavio svetoj Katarini Sijenskoj:
„Ne možete primiti Tijelo bez Krvi, ili Krv ili Tijelo bez duše Utjelovljene Riječi; ni duša ni Tijelo bez Božanstva Vječnoga Boga, jer ništa od ovoga ne može se odvojiti jedno od drugoga…primate cijelu Božansku Bit u tom preslatkom Sakramentu skrivenom ispod bjeline kruha; jer kao što se sunce ne može podijeliti na svjetlost, toplinu i boju, cijeli Bog i cijeli čovjek ne mogu se odvojiti pod bijelim plaštom Hostije; jer čak i kada bi Hostija bila podijeljena na milijun čestica, u svakoj čestici bih bio prisutan, cijeli Bog i cijeli čovjek. Kad razbijete ogledalo, odraz koji se u njemu vidi nije razbijen; slično, kada se Hostija dijeli, Bog i čovjek se ne dijele, nego ostaju u svakoj čestici. Niti je sakrament sam po sebi smanjen…”

Ovo je citat biskupa Juana Rodolfa Laisea iz San Luisa u Argentini (nap.prev. zvanim apostolom Euharistije, preminulim prije 3 god u San Giovani Rotondu gdje je do zadnjeg dana života služio koliko je mogao. Inače je bio poznat jer je 90ih godina kada je Pričest na ruku došla u Argentinu, bio prvi i jedini biskup koji je to odbio, znajući da je ta nova praksa prekid s tisućljetnom tradicijom i naukom Crkve nadahnutim Duhom Svetim i da je nastala zbog ironično onog na što se moderni i suvremeni katolici pozivaju – neposlunošću i ohološću, u ovom slučaju nekolicine biskupa iz Nizozemske Belgije Njemačke i da se suprotno volji tadašnjeg i svih papi iza njega poput vatre širila van tih zemalja i da nije u skladu s Božjom voljom, nešto što nažalost ljudi uopće ne znaju. Neki i znaju, no zbog većeg straha od čovjeka nego Boga prave se slijepima i to maskiraju odnosno skrivaju se pod “poslušnošću Crkvi”. No činjenica stoji da je Pričest na ruku uvedena nakon više od tisuću godina zbog kako i rekoh ironično neposluha Crkvi (za koji će vas danas prozivati ako se protivite tome) od strane navedenih biskupa, činjenica jest da je tadašnji Papa (kao i oni nakon njega) bio protiv (kad vas pitaju jeste li papskiji od pape možete im odgovoriti da niste već dijelite osjećaje Pape Pavla VI za čijeg pontifikata je uvedena, IP 2 i Benedikta 16og koji su se protivili/poticali na primanje na jezik) , činjenica jest da je većina biskupa na glasanju bilo protiv – što dovodi do činjenice da nije imalo blagonaklonost većine Crkve i njen puni blagoslov i da je bilo zamišljeno da bude samo izuzetak/indult za navedene zemlje i da se ne širi dalje od toga. Kao što je i činjenica da Memoriale Domini ne ide u korist primanju Pričesti na ruku već obrnuto, no kada znaš kontekst nastajanja istog odnosno njegovu svrhu, što većina ne zna jer da zna nebi ga toliko koristilo kao argument u korist primanja na ruku – još jedna ironija. Više o tome u knjizi “Primanje Pričesti na ruku” od don Bertolia s predogvorom kardinala Saraha i u intervjuu s autorom koji sam stavio ispod teksta).

„S Pričešću u ruci, bilo bi potrebno čudo tijekom svake podjele Pričesti kako bi se izbjeglo da neke čestice padnu na tlo ili ostanu u rukama vjernika… Recimo jasno: tko god prima Pričest u usta ne samo da slijedi točno predanu tradiciju već i želju koju su izrazili posljednji pape i tako izbjegava da sebe stavi u (ne)priliku da počini grijeh nemarnim ispuštanjem fragmenata Tijela Kristova.”

Neki se pitaju kako je Majku Tereziju više rastužila Pričest na ruku nego druge tragedije koje se događaju u svijetu. Da li je ta tuga bila zato što je vjerovala da je vjera ljudi oslabljena ovom praksom ili zato što je shvatila da se Svete Čestice gaze, ili zato što neki ne konzumiraju Hostiju nego nose našeg Gospodina tko zna kamo i za koje svrhe, ne znamo; ali ne bi li svaki katolik – pripadnik prave vjere koju je Krist uspostavio i dao veliki dar od sebe u Svetoj Euharistiji – trebao sudjelovati u takvoj tuzi zbog ovih stvari?

Sveti Lav Veliki je propovijedao:
“Blago ožalošćenima, jer će se utješiti. Ali žalost za koju obećava vječnu utjehu, dragi ljubljeni, nema nikakve veze s običnom svjetovnom nevoljom; jer suze koje imaju svoje porijeklo u tuzi zajedničkoj cijelom čovječanstvu ne čine nikoga blaženim. Postoji još jedan razlog za uzdahe svetaca, drugi razlog za njihove blažene suze. Vjerska tuga oplakuje grijeh, vlastiti ili tuđi; ne jadikuje zbog onoga što se događa kao rezultat Božje pravde, nego zbog onoga što čini ljudska zloba.”

Bog je postao čovjekom kako bi mogao umrijeti i otkupiti nas; On je odlučio uskrsnuti od mrtvih kako bi mogao ostati s nama u svojoj proslavljenoj ljudskosti u svetoj Euharistiji da nam priopći milosti koje nam je izborio na Kalvariji. Te su milosti naše primarno primanjem Isusa u svetoj Euharistiji s ljubavlju. On ostaje s nama kao najranjivija osoba na zemlji, povjeravajući sebe i svoju brigu u ruke svojih stvorenja.
Bog je svemoguć; ali postoji nešto što On ne može učiniti, a to je dati nam veći dar nego što nam je dao u Svetoj Euharistiji. Euharistija je Isus, Hrana koja nas pobožanstvenjuje. To je najveći dar koji nam je mogao dati, a najveći dar koji možemo dati Njemu je Pričest s ljubavlju i neprestani čin ljubavi od Pričesti do Pričesti.

Što je Pričest puna ljubavi? Očito je to primiti Isusa u svetoj Pričesti u stanju milosti i srca punog ljubavi, i na način koji je Njemu najviše ugodan. Zakon je Crkve da se pričešćuje na jezik. Iz dokumenata Crkve jasno je navedeno da je to preferiran način Crkve.
Biskup Athanasius Schneider kaže:
„I zato mi je bila nakana viknuti u Crkvi da se biskupi i vjernici i svećenici probude i prepoznaju da je ta mala, mala hostija tijekom podjele svete Pričesti Gospodin! Stvoritelj neba i zemlje! Beskrajno veličanstvo i svetost Božja! Skriven u ovome, ovoj maloj hostiji.”

Isus je rekao svetoj Margareti Mariji: “Žedan sam. Toliko sam žedan da me ljudi ljube u Presvetom Sakramentu da me ta žeđ proždire.”

izvadak iz knjige Ceasless acts of Love, s imprimaturom biskupa.

Uredio: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios
___________
Povezano:
O službenici Božjoj Konzolati Bertone:
https://www.zupa-brestovsko.com/index.php?option=com_content&view=article&id=645:consolata&catid=46:duhovnost&Itemid=101 / https://www.dnevno.hr/vjera/isus-skrivenoj-casnoj-sestri-ova-molitva-obuhvaca-sve-sto-zelim-najdraza-mi-je-moli-je-stalno-1823944/

Knjiga Primanje Pričesti na ruku
https://kyrios.hr/proizvod/primanje-pricesti-na-ruku/

Intervju s autorom
https://kyrios.hr/2022/02/12/intervju-s-don-federicom-bortoliem-autorom-knjige-primanje-pricesti-na-ruku/

o. Ripperger: Sveta Pričest
https://www.youtube.com/watch?v=KWnUWM0usWc&ab_channel=KyriosBooks

Sv.Pričest na ruku: rana Crkva, Sv. Ćiril Jeruzalemski, tradicija, memioriale domini..
https://kyrios.hr/2021/01/27/sv-pricest-na-ruku-rana-crkva-s-ciril-jerulazemski-tradicija-memioriale-domini/?fbclid=IwAR3CvUIZ-L-Uh3h2gJzrChMvJux4pNCD6atpQr5Gvq6AUaqXyxwIcLpl6pY

Što Nebo kaže, kako se pričešćivati?
https://kyrios.hr/2021/12/18/a-sto-nebo-kaze-kako-se-pricescivati-maria-simma-cathalina-rivas-sestra-akita-cudo-u-quebecu/

Švicarski egzoricam: Sveta Pričest
https://kyrios.hr/2021/12/18/2-svicarski-egzorcizam-sveta-pricest/

Zastrašujuća proročka vizija vidjelice iz Garabandala:
https://www.youtube.com/watch?v=jRK-yjojlO8&ab_channel=KyriosBooks

Svete stvari se ne diraju (o. Ripperger)
https://youtu.be/LSicadAviyA

Biskup A. Schneider:
https://www.facebook.com/335519763703021/videos/555541975378865

Ivan Pavao II: Kleknut ću, jer tu je Gospodin
https://www.facebook.com/335519763703021/videos/3650009251712074

Poljski svećenik: Rasplakao sam se na svetoj Misi
https://www.youtube.com/watch?v=N4jvqlC2-zY&ab_channel=KyriosBooks

Kardinal Sarah: Pričest na ruku je nametnuta mimo Božjih puteva!

Posljednja izjava kdl. Saraha o načinu primanja Pričesti nakon što je proučavao spomenutu temu (izvadak iz knjige oca Bertolia, odnosno kardinalnov predogovor) :

“Providnost, koja mudro i blago upravlja svim stvarima, pruža nam na čitanje knjigu “Primanje Pričesti na ruku” don Federica Bortolija, netom nakon što smo proslavili stotu obljetnicu fatimskih ukazanja. Prije ukazanja Blažene Djevice Marije, u proljeće 1916., Luciji, Jacinti i Franji ukazao se Anđeo mira. Rekao im je: »Ne bojte se, ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom.« Anđeo je pao ničice na zemlju i čelom dodirnuo tlo. Potom su ga, obuzeta nadnaravnom silom, djeca počela oponašati i za njim ponavljati sljedeću molitvu: »Bože moj, vjerujem u Tebe, klanjam Ti se, ufam se u Tebe i ljubim Te, molim oproštenje za sve one koji u Tebe ne vjeruju, ne klanjaju Ti se, ne ufaju se u Tebe i ne ljube Te.« Anđeo je potom iščeznuo. U jesen 1916., o trećem Anđelovu ukazanju, djeca su opazila da Anđeo, uvijek isti, u lijevoj ruci drži kalež nad kojim je lebdjela hostija. Gdjekoja kap Krvi bi pala iz hostije u kalež. Ostavivši kalež i hostiju da lebde u zraku, Anđeo je prišao djeci, pao ničice ponavljajući triput ovu molitvu: »Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti: klanjam Ti se duboko i prikazujem Ti Predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta, kao zadovoljštinu za uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti kojima je On vrijeđan. Zbog beskonačnih zasluga Njegova Presvetog Srca i po zagovoru Bezgrešnoga Srca Marijina, molim Te za obraćenje jadnih grešnika.« Potom je, ustavši, Anđeo ponovno uzeo kalež i hostiju, presvetu hostiju dao Luciji, a Krv iz kaleža Jacinti i Franji, koji su ostali klečati, a on je govorio: »Uzmite i pijte Tijelo i Krv Isusa Krista, kojega užasno vrijeđaju nezahvalni ljudi. Nadoknadite za njihove zločine i utješite svoga Boga.« Anđeo je iznova pao ničice na zemlju i još tri puta s Lucijom, Jacintom i Franjom ponovio istu molitvu. Anđeo mira, dakle, pokazuje nam kako da se odnosimo prema Tijelu i Krvi Isusa Krista.

Molitva zadovoljštine koju je izrekao Anđeo je, nažalost, sve samo ne zastarjela. No kakva bi to bila obeščašćenja Isusa u presvetoj hostiji, a za koje je potrebno dati naknadu? Prvenstveno su to obeščašćenja samoga Sakramenta: strašna svetogrđa, o kojima su izvijestili bivši sotonisti, koji su se obratili, uz opise koji lede krv u žilama; obeščašćenja su i svetogrdne pričesti, primljene izvan milosti Božje, ili u slučaju neispovijedanja katoličke vjere (mislim na stanovite oblike tzv. intercommunia). Drugo, našemu je Gospodinu uvreda sve što bi moglo narušiti djelotvornost sakramenta, osobito zablude posijane u umu vjernikâ kako ne bi više vjerovali u Euharistiju. Strašna svetogrđa koja se događaju na tzv. ‘crnim misama’ ne ranjavaju izravno Onoga kojeg se u hostiji vrijeđa, jer su usmjerene samo na supstance kruha i vina. Naravno da Isus trpi zbog dušâ tih svetogrdnika, za koje je prolio Krv, a koju oni toliko bijedno i okrutno preziru. No Isus trpi još više kada izvanredan dar Njegove božansko-ljudske euharistijske prisutnosti nije djelotvoran u dušama vjernikâ. Stoga je jasno kako se najpogibeljniji sotonski napad sastoji u nastojanju da se ugasi vjera u Euharistiju, sijući zablude i podržavajući neprikladan način primanja. Uistinu, rat između sv. Mihaela i njegovih anđela s jedne strane i Lucifera s druge, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina je meta Misna žrtva i stvarna prisutnost Isusa u posvećenoj hostiji.

Ovaj pokušaj lišavanja istine dijeli se u dva kolosijeka: prvi je redukcija pojma ‘stvarne prisutnosti’. Mnogi teolozi se ne prestaju izrugivati – unatoč brojnim smjernicama Učiteljstva – pojmu ‘transupstancijacije’ ili pak od njega činiti neki elitistički termin. Don Bortoli je stoga ispravno postupio kada je iznio opširan povijesni uvod o iskrenoj vjeri Crkve u riječi „Ovo je moje tijelo… Ovo je moja krv“: jedno jednostavno „je“ koje otkriva svu Kristovu ljubav, Njegovu žarku želju da tjelesno bude pored nas kao što je tjelesno bio pored Gospe, sv. Josipa, učenikâ, mnoštva koje je čudesno nahranio, učenikâ na putu u Emaus… Dobri crkveni naučitelji i crkveno učiteljstvo pronašli su u riječi ‘transupstancijacija’ čvrst bedem protiv krivovjerja te, istodobno, najprikladniji pojam koji bi iskazao stvarnu ljubav – štoviše, ‘supstancijalnu’ (tvarnu) – koja je nazočna u svetim prilikama, neovisno o čovjekovoj raspoloživosti i njegovu razmišljanju. Načelo imanencije – filozofska greška po kojoj više nije um taj koji se mora prilagoditi zbilji, već zbilja biva sadržana i uvjetovana mišlju – traži načine da oskrnavi i nauk o Euharistiji: stvarna, objektivna prisutnost ( = bezuvjetna Ljubav) relativizira se u korist onoga tko razumije znak (transfinalizacija) ili onoga tko se njime hrani (transsignifikacija). Blaženi papa Pavao VI. bio je primoran intervenirati enciklikom Mysterium fidei (Otajstvo vjere), upravo kako bi objasnio da ti pojmovi ne iskazuju na prikladan način euharistijsko otajstvo. Ne! U Presvetom Sakramentu Ljubav je prisutna, premda Mu nitko ne uzvraća ljubav, premda Ga nitko ne razumije, premda se nitko Njime ne hrani, premda nitko o Njemu ne promišlja. I ondje, poput stijene iz koje izvire voda usred pustinje, klanja se, zahvaljuje, moli oproštenje za čovjeka i zaziva sve potrebne mu milosti, neovisno o tomu što čovjek o tomu misli, a sve to kako bi čovjek na koncu povjerovao i predao se toj Ljubavi: »credidimus caritati! « (1 Iv 4, 16).

Pogledajmo sada kako vjera u stvarnu prisutnost može utjecati na način primanja Pričesti, i obrnuto. Nesumnjivo je da primanje Pričesti na ruku podrazumijeva golemo rasipanje česticâ, a nasuprot toga pažnja posvećena i najsitnijim mrvicama, skrb kojom se čisti sveto posuđe, nastojanje da se ne dotakne sveta hostija oznojenim rukama, postaju izrazima vjere u stvarnu Isusovu prisutnost, čak i u najsitnijim česticama posvećenih prilika: ako je Isus bit euharistijskoga Kruha te ako su čestice akcidenti kruha, nevažno je koliko je komad hostije velik ili malen! Bit je ista! To je On! Naprotiv, nemar prema česticama čini da se iz vida izgubi dogma : te bi postupno mogla prevladati misao: „Ako je i župnik nemaran prema česticama, ako dijeli Pričest na način da se čestice mogu rasuti, znači da u njima nije Isus ili jest samo do neke mjere.“

Drugi kolosijek na koji se račva napad na Euharistiju sastoji se u nastojanju da se iz srdaca vjernikâ otme osjećaj za sveto. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata već se žalila 1980. na rastući gubitak osjećaja za sveto u liturgiji i to Uputom Inaestimabile Donum. Ovaj gubitak osjećaja za sveto se nije zaustavio posljednjih desetljeća. Naravno da nas Gospodin ljubi na brojne načine, preko svoje Providnosti: naravni život, zrak koji udišemo, naš bližnji, itd. Bog nam daje toliko stvari, no postoji ljubav kojom nam Bog daruje sama sebe, čineći nas dionicima svoga božanstva: ta se ljubav zove ‘milost’ i ljubav je to koja nadilazi sve druge vrste ljubavi. Razumijemo li pogrešno izraz „sve je milost“, te ne načinimo li potrebne distinkcije, riskiramo da zapadnemo u panteizam i naturalizam, jer, ako je sve milost, ništa nije milost: ako ne postoji prva razina (naravni poredak i providonosna ljubav), ne postoji ni druga (nadnaravni poredak i milost).
I važno je to razjasniti: osim Providnosti, postoji izvanredna Božja ljubav, osobita, dilectio specialis koja je sadržana u Euharistiji. Sv. Toma Akvinski svoj traktat o Euharistiji stoga započinje ističući ono što je osobito za ovaj sakrament: ako su drugi sakramenti »znakovi svetoga jer posvećuju čovjeka« (Summa Theologiae, III, q. 60, a. 2, c), ovdje je Sveto ne samo označeno, već tvarno prisutno. »Ovo je razlika između Euharistije i ostalih sakramenata koji sadrže opipljivu materiju: Euharistija sadrži sveto u apsolutnom smislu, odnosno Krista samoga« (Summa Theologiae, III, q. 73, a. 1, ad 3). Euharistija je sveta jer sadrži Svetoga iznad svake mjere, triput Svetoga, Boga koji je Ljubav, najsvetija i najuzvišenija od svih ljubavi: nije bez razloga Euharistija Sacramentum caritatis. Imati osjećaj za sveto znači opažati tu osobitu prisutnost. Dok nam pojam ‘transuspstancijacija’ označuje realnost te prisutnosti, osjećaj za sveto omogućuje nam prodrijeti u njegovu apsolutnu osobitost i svetost. Kolika bi nesreća bila izgubiti osjećaj za sveto upravo u onome što je najsvetije! A kako je to moguće? Ako primamo izvanrednu hranu na isti način kao i onu običnu.

Bio bi gnosticizam pomisliti da je moguće čovjekovu vjeru odvojiti od izvanjskih vidljivih znakova, koji, naprotiv, moraju biti usklađeni s onim što označuju, jer čovjek uobičajeno dolazi do motrenja nevidljivih stvarnosti samo po konkretnim znakovima, prelazeći iz poznatoga u nepoznato, kako ističe Anđeoski doktor (usp. Summa Theologiae, III, q. 60, a. 2, c). Drugi vatikanski sabor, u dokumentu Sacrosanctum Concilium, podsjeća na važnost gesta, stavova tijela, izvanjskih znakova i njihova pedagoškog značenja (usp. SC 30, 33). Stoga se, uz stvarnu prisutnost osobite ljubavi (dilectio specialis), iziskuje i osobit oblik bogoštovlja, osobit hvalospjev, thema laudis specialis (sekvenca Lauda Sion), kao i osobit način primanja: ne poput običnoga kruha. Sv. Pio X., kao uvjet za pripuštanje djece prvoj svetoj Pričesti, nije tražio da znaju objasniti ‘supstancu’ i ‘sastojke’, već da se prema Euharistijskom Kruhu odnose drukčije nego prema običnom kruhu (usp. dekret Quam Singulari, 7. kolovoza 1910.). To je prva pouka, nužan preduvjet, prvo sjeme koje će niknuti u dublje shvaćanje (mucanje teologije u iščekivanju kontemplacije Isusova otkrivena lica); ako dijete primi Euharistijski Kruh na isti način na koji uzima karamelu od mame, kakav će osjećaj za sveto moći imati? Sâm nam Gospodin govori da njegujemo osjećaj za sveto: prorok Malahija kaže: »Ali, ako sam ja otac, gdje je čast moja? Ako sam gospodar, gdje je strah od mene? To govori Jahve nad vojskama vama, svećenici, koji moje ime prezirete« (Mal 1, 6). Ovaj božanski zahtjev pak, isključivo je na službu čovjeku: »Tebi naša hvala nije potrebna, ali Tvoj je dar što smo Ti zahvalni; po našim hvalospjevima Ti ne bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja« (Opće Predslovlje IV) i pomažu nam da uvidimo koliko su vjerodostojna otajstva vjere.
Liturgija se sastoji od brojnih malih obreda i gesta – a svaki od njih kadar je izraziti stav ljubavi, sinovskoga poštovanja i klanjanja prema Bogu. Upravo stoga prikladno je promicati ljepotu, doličnost i pastoralnu vrijednost prakse koja se razvijala tijekom duga života i tradicije Crkve, tj. čin primanja svete Pričesti na jezik i na koljenima. Veličina i plemenitost čovjeka, kao najuzvišeniji izraz ljubavi prema Stvoritelju, sastoji se u klečanju pred Bogom. I sâm se Isus Ocu molio klečeći: »I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: Pater, si vis, transfer calicem istum a me; verum tamen non mea voluntas sed tua fiat: “Oče, ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!”« (Lk 22, 42, Mk 14, 35-36; Mt 26, 38-39). Nebeska liturgija ustrajno preporuča da pred zaklanim Jaganjcem valja pasti ničice: »I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj zemlji poslanih. On pristupi te iz desnice Onoga koji sjedi na prijestolju uzme knjigu. A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kâda, to jest molitava svetačkih.« (Otk 5, 6-8).

Sukladno tomu htio bih za uzor ukazati na dvoje velikih svetaca našega doba: sv. Ivana Pavla II. i sv. Terezije iz Kalkute. Čitav život Karola Wojtyƚe bio je obilježen dubokim štovanjem prema Presvetoj Euharistiji. Mnogo bi se o tome moglo kazati, a puno toga je već i napisano. Dovoljno je podsjetiti na posljednje godine njegove petrovske službe: čovjek koji je u tijelu obilježen bolešću koja ga je polako ali neizbježno vodila u gotovo posvemašnji fizički raspad. No premda je bio ispijen i na kraju snagâ, doslovce uništen bolešću, gotovo razapet s Kristom, Ivan Pavao II. nikada nije sebi dopustio sjediti pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. Tko se ne bi s ganućem i nježnošću prisjećao onih slika pape Ivana Pavla II. shrvanoga bolešću, ispijenoga, ali uvijek na koljenima pred Presvetim tijekom procesije o svetkovini Tijelova od bazilike Svetog Ivana Lateranskoga do bazilike Svete Marije Velike? Teško bolesni Papa osjećao se dužnim klečati pred Presvetim. Nije bio kadar sâm kleknuti i ustati. Bio je potrebit pomoći kako bi savio koljena i potom ustao. Sve do posljednjih dana svoga života htio nam je pružiti veliko svjedočanstvo poštovanja spram Presvetoga Sakramenta. Zašto smo toliko oholi i neosjetljivi na znakove koje nam sâm Bog daje za naš duhovni rast i prisnu bliskost s Njim? Zašto ne kleknemo da bismo primili svetu Pričest po uzoru svetaca? Je li uistinu tako ponižavajuće pasti ničice i klečati pred Gospodinom Isusom Kristom? »On, trajni lik Božji, […] ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.« (Fil 2, 6-8). Sveta Majka Terezija iz Kalkute, izvanredna redovnica koju se nitko ne bi usudio proglasiti tradicionalisticom, fundamentalisticom ili esktremisticom, čija je vjera, svetost i posvemašnje sebedarje Bogu i siromasima poznata svima, gajila je poštovanje i apsolutno bogoštovlje prema božanskom Tijelu Isusa Krista. Naravno, ona je svakodnevno doticala Isusovo „meso“ u raspadajućim i trpećim tijelima najsiromašnijih od siromahâ. Ipak, prožeta divljenjem i odanim štovanjem, nije se usuđivala dotaknuti transupstancirano Tijelo Kristovo; radije Mu se klanjala i u tišini Ga motrila, ostala bi dugo klečeći pred euharistijskim Isusom. Štoviše, svetu je Pričest primala na usta, poput djeteta koje se ponizno dopušta hraniti od svoga Boga. Ova bi se svetica ražalostila i trpjela bi svaki put kad bi vidjela kršćane kako primaju svetu Pričest na ruku. Čak je ustvrdila da, koliko joj je poznato, sve njezine susestre svetu Pričest primaju isključivo na jezik. Nije li to poticaj koji nam Gospodin svima upućuje: »Ja sam Jahve, Bog tvoj koji te izvedoh iz Egipta: otvori svoja usta da ih napunim!« (Ps 81, 11). Zašto tvrdoglavo ustrajemo pričešćivati se stojeći i na ruku? Čemu taj stav pomanjkanja podložnosti pred Bogom? Neka se nijedan svećenik ne usudi nametati svoju volju po tom pitanju odbijajući ili zlostavljajući one koji žele primiti svetu Pričest na koljenima i na jezik: dođimo poput djece i ponizno primimo na koljenima i na jezik Tijelo Kristovo. Sveci nam daju primjer. Oni su uzori koje valja nasljedovati, a koje nam Bog pruža!

No kako se mogla toliko proširiti praksa primanja svete Pričesti na ruku? Odgovor se krije u do sada neobjavljenoj dokumentaciji, izvanrednoj po kakvoći i duljini, iz pera don Bortolija. Radi se o procesu koji je sve samo ne jasan, o prijelazu koji je dopustila uputa Memoriale Domini. Bilo je dopušteno – samo biskupskim konferencijama u zemljama gdje je ta praksa već protuzakonito bila uvedena – tražiti indult (dopuštenje/izuzetak) kako bi se omogućila podjela Pričesti na ruku; i to samo ondje gdje je bilo nemoguće, osim nauštrb autoriteta, vratiti se na ispravan način primanja Euharistije. Nažalost, kao što je to bilo s latinskim jezikom i s liturgijskom reformom koja je trebala biti sukladna prethodnim obredima, iznimno dopuštenje postalo je strategijom kojima je omogućena provala i pljačka riznice liturgijskoga blaga Crkve.
Gospodin pravednika vodi ‘pravim stazama’ (Mudr 10, 10), a ne stranputicama; dakle, osim teoloških razloga koje sam prethodno iznio, i način proširenja prakse primanja Pričesti na ruku nametnuo se, čini se, mimo Božjih putova. Nada mi je da će ova knjiga ohrabriti one svećenike i vjernike koji, potaknuti i primjerom Benedikta XVI. – koji je posljednjih godina svoga pontifikata odlučio dijeliti Pričest na usta i na koljenima – imaju želju dijeliti i primati Euharistiju na ovaj potonji način, koji je puno svojstveniji samom Sakramentu. Priželjkujem ponovno otkriće i promicanje ljepote i pastoralne vrijednosti ove prakse. Po mom mišljenju i prosudbi, ovo je važno pitanje o kojemu današnja Crkva mora promisliti. To je krajnji čin klanjanja i ljubavi koje svatko od nas može pružiti Isusu Kristu. Veseli me gledati tolike mlade koji se odlučuju primiti našega Gospodina s tolikim strahopoštovanjem, na koljenima i na jezik. Htio bih da rad don Bortolija uspije potaknuti opće preispitivanje načina primanja svete Pričesti.
Kako sam istaknuo na početku ovoga predgovora, upravo smo proslavili stotu godišnjicu Fatime i hrabrimo se iščekujući siguran trijumf Bezgrešnoga Srca Marijina: tada će trijumfirati i istina o liturgiji.”