U svojim ranim dvadesetima, moj duhovni život bio je u stagnaciji. Redovito sam pohađao Misu, ali me frustriralo ono što sam susretao u većini rimokatoličkih župa: brzoplete molitve, nevažni govori i ometajuća narodna glazba. Sudjelovao sam, ali možda ne cijelim srcem. Privlačila me latinska Misa zbog svečanosti i poniznosti svećenika okrenutog prema oltaru, svetog zvuka gregorijanskog pjevanja i predanosti zajednica koje su joj bile odane. Ti su ljudi ozbiljno shvaćali katehezu i sudjelovanje na Misi, aktivno sudjelujući sa svojim molitvenicima i strpljivo čekajući u dugim redovima za ispovijed. Međutim, tek kad sam prisustvovao službama u Melkitskoj Grkokatoličkoj Crkvi, koja ima korijene u drevnoj Antiohijskoj Crkvi, otkrio sam tradicije i pobožnosti koje su dotakle moje srce te novi jezik kojim mogu slaviti Boga.
Kada sam prvi put ušao u grkokatoličku crkvu na nedjeljnu Božansku Liturgiju (Misu), svi moji osjeti odmah su bili pobuđeni i ostali su usmjereni sve dok Liturgija nije završila, sat i pol kasnije. Gotovo da nije bilo trenutka tišine. Iako mi je tradicija bila nova, malo-pomalo sam shvaćao njihovo značenje, prateći primjer drugih vjernika.
Na ulazu u lađu zapalio sam svijeću u narteksu pred ikonama Krista i Bogorodice, izražavajući svoju prisutnost pred Bogom i donoseći svoje posebne molitvene nakane. Pjevanje psalama iz Jutarnje službe (jutrenja) uvuklo me u liturgiju, zajedno sa zvukom zvončića kadionica i mirisom tamjana dok su đakoni kađenjem obuhvatili cijelu crkvu i zajednicu. Moje oči ispunile su se zlatom i šarenim ikonama. Sveti i anđeli okruživali su me, a kupola iznad prikazivala je Krista Pantokratora (Svemogućega/Svevladara). Dok zapadnjačke crkve tradicionalno izazivaju divljenje svojim visokim stropovima i dugim lađama, čineći da se osjećate malenima i privlačeći vaš pogled prema gore i naprijed prema oltaru, istočne crkve obično su manje, kupolaste i kružne, dajući osjećaj da ste okruženi proslavljenom (Pobjedničkom) Crkvom i dijelom nebeskog svoda i zemlje.
Mnoge bizantske (grkokatoličke) crkve čak nemaju ni klupe. Ljudi su se kretali, molili pred ikonama svojih svetaca zaštitnika, međusobno se pozdravljali i primali sakrament pomirenja pred ikonostasom (zaslonom koji odvaja oltar od zajednice). Svećenik je davao odrješenje držeći štolu iznad glava pokornika. Kada su se trebale čitati poslanica i evanđelje, đakon je pozivao: „Budimo pozorni! Poslušajmo sveto Evanđelje!” Na desetke puta tijekom liturgije vjernici su se prekrižili – svaki put kada su se spominjala imena Presvetog Trojstva ili Bogorodice, kada bi svećenik dao blagoslov ili jednostavno kada bi netko osjetio snažnu povezanost s određenom molitvenom nakanom.
Impresionirala me pobožnost bizantskih katolika prema Euharistiji. Mnogi nisu pristupali Pričesti; smatra se nužnim pridržavati se propisanih tjednih postova srijedom i petkom, suzdržavati se od životinjskih proizvoda, ispitati savjest i biti u stanju milosti. Svi su se klanjali i križali dok su darovi (kruh i vino) nošeni prema oltaru. Ti darovi dolazili su iz žrtve zajednice. Kruh je ispekao jedan župljanin i označio posebnim žigom. Svi su pričesnici dijelili taj isti kruh. Pjevanje zbora i svećenika pojačavalo se do epikleze kada se zaziva Duh Sveti na darove (da ih posveti, odnosno promijeni u Tijelo i Krv Kristovu). Iznenadilo me što je Euharistija bila kvasni kruh, koji je svećenik umakao u predragocjenu Krv i stavljao mi na jezik. U znak poštovanja prema svetoj Tajni (Otajstvu), mnogi su blagovali blagoslovljeni, ali neposvećeni kruh kako bi osigurali da je svaka čestica Tijela i Krvi Kristove dostojno primljena, odnosno da je sve progutano.
Kad sam prvi put primio Tijelo i Krv Kristovu u grkokatoličkoj crkvi, suze su mi navrle na oči dok je svećenik izjavljivao: „Sluga Božji, Nigel, pričešćuje se Tijelom i Krvlju Gospoda našega Isusa Krista na otpuštenje grijeha i život vječni.” Svećenikova izjava bila je snažan podsjetnik na moć Euharistije da oprašta grijehe i daruje vječni život, što sam lako zaboravio uz jednostavnije „Tijelo Kristovo” koje se govori na Zapadu. Štoviše, čuti svoje ime činilo se kao da me sam Krist zove.
Na kraju liturgije svi prisutni bili su pozvani uzeti još blagoslovljenog kruha – “antidoron” („umjesto darova”) – kao obrok zajedništva i ljubavi te ga podijeliti s voljenima koji nisu mogli doći u crkvu. To služi kao vidljivi znak blagoslova sudjelovanja na euharistijskom slavlju i poziv na život Crkve.
Rimokatolička Misa u mojoj domaćoj župi uvijek će biti mjesto dubokih povezanosti, povijesti, poznatosti i utjehe, ali sada više osjećam pripadnost grkokatoličkom bizantskom obredu. Osjećam se kao kod kuće s teološkim naglascima istočnog kršćanstva, koje ne razvija uvijek stroge formule za to kako Bog djeluje kroz sakramente, već stoji u strahopoštovanju pred svetim Tajnama (otajstvima).
Još jedan naglasak istočnog kršćanstva koji mi snažno odjekuje jest Isusova molitva: „Gospode Isuse Kriste, (Sine Božji), smiluj se, (meni grešniku).” Toliko je jednostavna, a opet temeljna, da je mogu izgovarati pri svakom udahu i izdahu, iznova i iznova. Dok rimokatolici imaju krunicu i njezine složene molitve i meditacije, istočni katolici imaju molitvene brojanice, gdje svaki čvor poziva na novu Isusovu molitvu. Za mistike istočnog kršćanstva stalno ponavljanje ove molitve središte je njihove meditativne prakse. Za mene, često rastresenog, tjeskobnog ili sklonog razmišljanju o prošlosti, dostupnost i dubina Isusove molitve okreću moje srce prema stalnoj obnovi i većem povjerenju u Boga.
Navikavajući se na redovite posjete grkokatoličkoj župi, svake nedjelje osjećam se sve dublje uronjenim u drevnu tradiciju u kojoj mogu provesti cijeli život pokušavajući dodatno sudjelovati. Većina mojih sukatolika neće iskusiti ovaj izraz kršćanstva, ali postoji mnogo načina da se bude katolik. Pronalaženjem dublje biti naše Crkve unutar drukčijeg izraza vjere, koji istočni katolici dijele s drugim nekatoličkim istočnim kršćanima, molim se za ozdravljenje i ponovno ujedinjenje naših Crkava. U Crkvi s univerzalnošću u svom nazivu ima mjesta za raznolikost. S dvije tradicije koje hrane moju dušu osjećam se, kako zamišljam da se osjećao sv. Ivan Pavao II. kada je rekao: „Crkva mora disati s oba svoja plućna krila!”
-Nigel van der Woude
