Primanje Pričesti na ruku

PREDGOVOR KARDINALA R. SARAHA

“Providnost, koja mudro i blago upravlja svim stvarima, pruža nam na čitanje knjigu “Primanje Pričesti na ruku” don Federica Bortolija, netom nakon što smo proslavili stotu obljetnicu fatimskih ukazanja. Prije ukazanja Blažene Djevice Marije, u proljeće 1916., Luciji, Jacinti i Franji ukazao se Anđeo mira. Rekao im je: »Ne bojte se, ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom.« Anđeo je pao ničice na zemlju i čelom dodirnuo tlo. Potom su ga, obuzeta nadnaravnom silom, djeca počela oponašati i za njim ponavljati sljedeću molitvu: »Bože moj, vjerujem u Tebe, klanjam Ti se, ufam se u Tebe i ljubim Te, molim oproštenje za sve one koji u Tebe ne vjeruju, ne klanjaju Ti se, ne ufaju se u Tebe i ne ljube Te.« Anđeo je potom iščeznuo. U jesen 1916., o trećem Anđelovu ukazanju, djeca su opazila da Anđeo, uvijek isti, u lijevoj ruci drži kalež nad kojim je lebdjela hostija. Gdjekoja kap Krvi bi pala iz hostije u kalež. Ostavivši kalež i hostiju da lebde u zraku, Anđeo je prišao djeci, pao ničice ponavljajući triput ovu molitvu: »Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti: klanjam Ti se duboko i prikazujem Ti Predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta, kao zadovoljštinu za uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti kojima je On vrijeđan. Zbog beskonačnih zasluga Njegova Presvetog Srca i po zagovoru Bezgrešnoga Srca Marijina, molim Te za obraćenje jadnih grešnika.« Potom je, ustavši, Anđeo ponovno uzeo kalež i hostiju, presvetu hostiju dao Luciji, a Krv iz kaleža Jacinti i Franji, koji su ostali klečati, a on je govorio: »Uzmite i pijte Tijelo i Krv Isusa Krista, kojega užasno vrijeđaju nezahvalni ljudi. Nadoknadite za njihove zločine i utješite svoga Boga.« Anđeo je iznova pao ničice na zemlju i još tri puta s Lucijom, Jacintom i Franjom ponovio istu molitvu. Anđeo mira, dakle, pokazuje nam kako da se odnosimo prema Tijelu i Krvi Isusa Krista.

Molitva zadovoljštine koju je izrekao Anđeo je, nažalost, sve samo ne zastarjela. No kakva bi to bila obeščašćenja Isusa u presvetoj hostiji, a za koje je potrebno dati naknadu? Prvenstveno su to obeščašćenja samoga Sakramenta: strašna svetogrđa, o kojima su izvijestili bivši sotonisti, koji su se obratili, uz opise koji lede krv u žilama; obeščašćenja su i svetogrdne pričesti, primljene izvan milosti Božje, ili u slučaju neispovijedanja katoličke vjere (mislim na stanovite oblike tzv. intercommunia). Drugo, našemu je Gospodinu uvreda sve što bi moglo narušiti djelotvornost sakramenta, osobito zablude posijane u umu vjernikâ kako ne bi više vjerovali u Euharistiju. Strašna svetogrđa koja se događaju na tzv. ‘crnim misama’ ne ranjavaju izravno Onoga kojeg se u hostiji vrijeđa, jer su usmjerene samo na supstance kruha i vina. Naravno da Isus trpi zbog dušâ tih svetogrdnika, za koje je prolio Krv, a koju oni toliko bijedno i okrutno preziru. No Isus trpi još više kada izvanredan dar Njegove božansko-ljudske euharistijske prisutnosti nije djelotvoran u dušama vjernikâ. Stoga je jasno kako se najpogibeljniji sotonski napad sastoji u nastojanju da se ugasi vjera u Euharistiju, sijući zablude i podržavajući neprikladan način primanja. Uistinu, rat između sv. Mihaela i njegovih anđela s jedne strane i Lucifera s druge, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina je meta Misna žrtva i stvarna prisutnost Isusa u posvećenoj hostiji.

Ovaj pokušaj lišavanja istine dijeli se u dva kolosijeka: prvi je redukcija pojma ‘stvarne prisutnosti’. Mnogi teolozi se ne prestaju izrugivati – unatoč brojnim smjernicama Učiteljstva – pojmu ‘transupstancijacije’ ili pak od njega činiti neki elitistički termin. Don Bortoli je stoga ispravno postupio kada je iznio opširan povijesni uvod o iskrenoj vjeri Crkve u riječi „Ovo je moje tijelo… Ovo je moja krv“: jedno jednostavno „je“ koje otkriva svu Kristovu ljubav, Njegovu žarku želju da tjelesno bude pored nas kao što je tjelesno bio pored Gospe, sv. Josipa, učenikâ, mnoštva koje je čudesno nahranio, učenikâ na putu u Emaus… Dobri crkveni naučitelji i crkveno učiteljstvo pronašli su u riječi ‘transupstancijacija’ čvrst bedem protiv krivovjerja te, istodobno, najprikladniji pojam koji bi iskazao stvarnu ljubav – štoviše, ‘supstancijalnu’ (tvarnu) – koja je nazočna u svetim prilikama, neovisno o čovjekovoj raspoloživosti i njegovu razmišljanju. Načelo imanencije – filozofska greška po kojoj više nije um taj koji se mora prilagoditi zbilji, već zbilja biva sadržana i uvjetovana mišlju – traži načine da oskrnavi i nauk o Euharistiji: stvarna, objektivna prisutnost ( = bezuvjetna Ljubav) relativizira se u korist onoga tko razumije znak (transfinalizacija) ili onoga tko se njime hrani (transsignifikacija). Blaženi papa Pavao VI. bio je primoran intervenirati enciklikom Mysterium fidei (Otajstvo vjere), upravo kako bi objasnio da ti pojmovi ne iskazuju na prikladan način euharistijsko otajstvo. Ne! U Presvetom Sakramentu Ljubav je prisutna, premda Mu nitko ne uzvraća ljubav, premda Ga nitko ne razumije, premda se nitko Njime ne hrani, premda nitko o Njemu ne promišlja. I ondje, poput stijene iz koje izvire voda usred pustinje, klanja se, zahvaljuje, moli oproštenje za čovjeka i zaziva sve potrebne mu milosti, neovisno o tomu što čovjek o tomu misli, a sve to kako bi čovjek na koncu povjerovao i predao se toj Ljubavi: »credidimus caritati! « (1 Iv 4, 16).

Pogledajmo sada kako vjera u stvarnu prisutnost može utjecati na način primanja Pričesti, i obrnuto. Nesumnjivo je da primanje Pričesti na ruku podrazumijeva golemo rasipanje česticâ, a nasuprot toga pažnja posvećena i najsitnijim mrvicama, skrb kojom se čisti sveto posuđe, nastojanje da se ne dotakne sveta hostija oznojenim rukama, postaju izrazima vjere u stvarnu Isusovu prisutnost, čak i u najsitnijim česticama posvećenih prilika: ako je Isus bit euharistijskoga Kruha te ako su čestice akcidenti kruha, nevažno je koliko je komad hostije velik ili malen! Bit je ista! To je On! Naprotiv, nemar prema česticama čini da se iz vida izgubi dogma : te bi postupno mogla prevladati misao: „Ako je i župnik nemaran prema česticama, ako dijeli Pričest na način da se čestice mogu rasuti, znači da u njima nije Isus ili jest samo do neke mjere.“

Drugi kolosijek na koji se račva napad na Euharistiju sastoji se u nastojanju da se iz srdaca vjernikâ otme osjećaj za sveto. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata već se žalila 1980. na rastući gubitak osjećaja za sveto u liturgiji i to Uputom Inaestimabile Donum. Ovaj gubitak osjećaja za sveto se nije zaustavio posljednjih desetljeća. Naravno da nas Gospodin ljubi na brojne načine, preko svoje Providnosti: naravni život, zrak koji udišemo, naš bližnji, itd. Bog nam daje toliko stvari, no postoji ljubav kojom nam Bog daruje sama sebe, čineći nas dionicima svoga božanstva: ta se ljubav zove ‘milost’ i ljubav je to koja nadilazi sve druge vrste ljubavi. Razumijemo li pogrešno izraz „sve je milost“, te ne načinimo li potrebne distinkcije, riskiramo da zapadnemo u panteizam i naturalizam, jer, ako je sve milost, ništa nije milost: ako ne postoji prva razina (naravni poredak i providonosna ljubav), ne postoji ni druga (nadnaravni poredak i milost).

I važno je to razjasniti: osim Providnosti, postoji izvanredna Božja ljubav, osobita, dilectio specialis koja je sadržana u Euharistiji. Sv. Toma Akvinski svoj traktat o Euharistiji stoga započinje ističući ono što je osobito za ovaj sakrament: ako su drugi sakramenti »znakovi svetoga jer posvećuju čovjeka« (Summa Theologiae, III, q. 60, a. 2, c), ovdje je Sveto ne samo označeno, već tvarno prisutno. »Ovo je razlika između Euharistije i ostalih sakramenata koji sadrže opipljivu materiju: Euharistija sadrži sveto u apsolutnom smislu, odnosno Krista samoga« (Summa Theologiae, III, q. 73, a. 1, ad 3). Euharistija je sveta jer sadrži Svetoga iznad svake mjere, triput Svetoga, Boga koji je Ljubav, najsvetija i najuzvišenija od svih ljubavi: nije bez razloga Euharistija Sacramentum caritatis. Imati osjećaj za sveto znači opažati tu osobitu prisutnost. Dok nam pojam ‘transuspstancijacija’ označuje realnost te prisutnosti, osjećaj za sveto omogućuje nam prodrijeti u njegovu apsolutnu osobitost i svetost. Kolika bi nesreća bila izgubiti osjećaj za sveto upravo u onome što je najsvetije! A kako je to moguće? Ako primamo izvanrednu hranu na isti način kao i onu običnu.

Bio bi gnosticizam pomisliti da je moguće čovjekovu vjeru odvojiti od izvanjskih vidljivih znakova, koji, naprotiv, moraju biti usklađeni s onim što označuju, jer čovjek uobičajeno dolazi do motrenja nevidljivih stvarnosti samo po konkretnim znakovima, prelazeći iz poznatoga u nepoznato, kako ističe Anđeoski doktor (usp. Summa Theologiae, III, q. 60, a. 2, c). Drugi vatikanski sabor, u dokumentu Sacrosanctum Concilium, podsjeća na važnost gesta, stavova tijela, izvanjskih znakova i njihova pedagoškog značenja (usp. SC 30, 33). Stoga se, uz stvarnu prisutnost osobite ljubavi (dilectio specialis), iziskuje i osobit oblik bogoštovlja, osobit hvalospjev, thema laudis specialis (sekvenca Lauda Sion), kao i osobit način primanja: ne poput običnoga kruha. Sv. Pio X., kao uvjet za pripuštanje djece prvoj svetoj Pričesti, nije tražio da znaju objasniti ‘supstancu’ i ‘sastojke’, već da se prema Euharistijskom Kruhu odnose drukčije nego prema običnom kruhu (usp. dekret Quam Singulari, 7. kolovoza 1910.). To je prva pouka, nužan preduvjet, prvo sjeme koje će niknuti u dublje shvaćanje (mucanje teologije u iščekivanju kontemplacije Isusova otkrivena lica); ako dijete primi Euharistijski Kruh na isti način na koji uzima karamelu od mame, kakav će osjećaj za sveto moći imati? Sâm nam Gospodin govori da njegujemo osjećaj za sveto: prorok Malahija kaže: »Ali, ako sam ja otac, gdje je čast moja? Ako sam gospodar, gdje je strah od mene? To govori Jahve nad vojskama vama, svećenici, koji moje ime prezirete« (Mal 1, 6). Ovaj božanski zahtjev pak, isključivo je na službu čovjeku: »Tebi naša hvala nije potrebna, ali Tvoj je dar što smo Ti zahvalni; po našim hvalospjevima Ti ne bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja« (Opće Predslovlje IV) i pomažu nam da uvidimo koliko su vjerodostojna otajstva vjere.

Liturgija se sastoji od brojnih malih obreda i gesta – a svaki od njih kadar je izraziti stav ljubavi, sinovskoga poštovanja i klanjanja prema Bogu. Upravo stoga prikladno je promicati ljepotu, doličnost i pastoralnu vrijednost prakse koja se razvijala tijekom duga života i tradicije Crkve, tj. čin primanja svete Pričesti na jezik i na koljenima. Veličina i plemenitost čovjeka, kao najuzvišeniji izraz ljubavi prema Stvoritelju, sastoji se u klečanju pred Bogom. I sâm se Isus Ocu molio klečeći: »I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: Pater, si vis, transfer calicem istum a me; verum tamen non mea voluntas sed tua fiat: “Oče, ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!”« (Lk 22, 42, Mk 14, 35-36; Mt 26, 38-39). Nebeska liturgija ustrajno preporuča da pred zaklanim Jaganjcem valja pasti ničice: »I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj zemlji poslanih. On pristupi te iz desnice Onoga koji sjedi na prijestolju uzme knjigu. A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kâda, to jest molitava svetačkih.« (Otk 5, 6-8).

Sukladno tomu htio bih za uzor ukazati na dvoje velikih svetaca našega doba: sv. Ivana Pavla II. i sv. Terezije iz Kalkute. Čitav život Karola Wojtyƚe bio je obilježen dubokim štovanjem prema Presvetoj Euharistiji. Mnogo bi se o tome moglo kazati, a puno toga je već i napisano. Dovoljno je podsjetiti na posljednje godine njegove petrovske službe: čovjek koji je u tijelu obilježen bolešću koja ga je polako ali neizbježno vodila u gotovo posvemašnji fizički raspad. No premda je bio ispijen i na kraju snagâ, doslovce uništen bolešću, gotovo razapet s Kristom, Ivan Pavao II. nikada nije sebi dopustio sjediti pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. Tko se ne bi s ganućem i nježnošću prisjećao onih slika pape Ivana Pavla II. shrvanoga bolešću, ispijenoga, ali uvijek na koljenima pred Presvetim tijekom procesije o svetkovini Tijelova od bazilike Svetog Ivana Lateranskoga do bazilike Svete Marije Velike? Teško bolesni Papa osjećao se dužnim klečati pred Presvetim. Nije bio kadar sâm kleknuti i ustati. Bio je potrebit pomoći kako bi savio koljena i potom ustao. Sve do posljednjih dana svoga života htio nam je pružiti veliko svjedočanstvo poštovanja spram Presvetoga Sakramenta. Zašto smo toliko oholi i neosjetljivi na znakove koje nam sâm Bog daje za naš duhovni rast i prisnu bliskost s Njim? Zašto ne kleknemo da bismo primili svetu Pričest po uzoru svetaca? Je li uistinu tako ponižavajuće pasti ničice i klečati pred Gospodinom Isusom Kristom? »On, trajni lik Božji, […] ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.« (Fil 2, 6-8). Sveta Majka Terezija iz Kalkute, izvanredna redovnica koju se nitko ne bi usudio proglasiti tradicionalisticom, fundamentalisticom ili esktremisticom, čija je vjera, svetost i posvemašnje sebedarje Bogu i siromasima poznata svima, gajila je poštovanje i apsolutno bogoštovlje prema božanskom Tijelu Isusa Krista. Naravno, ona je svakodnevno doticala Isusovo „meso“ u raspadajućim i trpećim tijelima najsiromašnijih od siromahâ. Ipak, prožeta divljenjem i odanim štovanjem, nije se usuđivala dotaknuti transupstancirano Tijelo Kristovo; radije Mu se klanjala i u tišini Ga motrila, ostala bi dugo klečeći pred euharistijskim Isusom. Štoviše, svetu je Pričest primala na usta, poput djeteta koje se ponizno dopušta hraniti od svoga Boga. Ova bi se svetica ražalostila i trpjela bi svaki put kad bi vidjela kršćane kako primaju svetu Pričest na ruku. Čak je ustvrdila da, koliko joj je poznato, sve njezine susestre svetu Pričest primaju isključivo na jezik. Nije li to poticaj koji nam Gospodin svima upućuje: »Ja sam Jahve, Bog tvoj koji te izvedoh iz Egipta: otvori svoja usta da ih napunim!« (Ps 81, 11). Zašto tvrdoglavo ustrajemo pričešćivati se stojeći i na ruku? Čemu taj stav pomanjkanja podložnosti pred Bogom? Neka se nijedan svećenik ne usudi nametati svoju volju po tom pitanju odbijajući ili zlostavljajući one koji žele primiti svetu Pričest na koljenima i na jezik: dođimo poput djece i ponizno primimo na koljenima i na jezik Tijelo Kristovo. Sveci nam daju primjer. Oni su uzori koje valja nasljedovati, a koje nam Bog pruža!

No kako se mogla toliko proširiti praksa primanja svete Pričesti na ruku? Odgovor se krije u do sada neobjavljenoj dokumentaciji, izvanrednoj po kakvoći i duljini, iz pera don Bortolija. Radi se o procesu koji je sve samo ne jasan, o prijelazu koji je dopustila uputa Memoriale Domini. Bilo je dopušteno – samo biskupskim konferencijama u zemljama gdje je ta praksa već protuzakonito bila uvedena – tražiti indult (dopuštenje/izuzetak) kako bi se omogućila podjela Pričesti na ruku; i to samo ondje gdje je bilo nemoguće, osim nauštrb autoriteta, vratiti se na ispravan način primanja Euharistije. Nažalost, kao što je to bilo s latinskim jezikom i s liturgijskom reformom koja je trebala biti sukladna prethodnim obredima, iznimno dopuštenje postalo je strategijom kojima je omogućena provala i pljačka riznice liturgijskoga blaga Crkve.

Gospodin pravednika vodi ‘pravim stazama’ (Mudr 10, 10), a ne stranputicama; dakle, osim teoloških razloga koje sam prethodno iznio, i način proširenja prakse primanja Pričesti na ruku nametnuo se, čini se, mimo Božjih putova. Nada mi je da će ova knjiga ohrabriti one svećenike i vjernike koji, potaknuti i primjerom Benedikta XVI. – koji je posljednjih godina svoga pontifikata odlučio dijeliti Pričest na usta i na koljenima – imaju želju dijeliti i primati Euharistiju na ovaj potonji način, koji je puno svojstveniji samom Sakramentu. Priželjkujem ponovno otkriće i promicanje ljepote i pastoralne vrijednosti ove prakse. Po mom mišljenju i prosudbi, ovo je važno pitanje o kojemu današnja Crkva mora promisliti. To je krajnji čin klanjanja i ljubavi koje svatko od nas može pružiti Isusu Kristu. Veseli me gledati tolike mlade koji se odlučuju primiti našega Gospodina s tolikim strahopoštovanjem, na koljenima i na jezik. Htio bih da rad don Bortolija uspije potaknuti opće preispitivanje načina primanja svete Pričesti.

Kako sam istaknuo na početku ovoga predgovora, upravo smo proslavili stotu godišnjicu Fatime i hrabrimo se iščekujući siguran trijumf Bezgrešnoga Srca Marijina: tada će trijumfirati i istina o liturgiji.”

kardinal Robert Sarah

Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata +

Intervju s autorom: https://kyrios.hr/2022/02/12/intervju-s-don-federicom-bortoliem-autorom-knjige-primanje-pricesti-na-ruku/